Ovo nije priča o rezultatima predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Nju sam ispričao u periodu između dva kruga, predviđajući tada ko će biti novi predsjednik i šta će doprinijeti da do toga dođe. Ovo je tekst o kraju jedne političke epohe.

Za Mila Đukanovića ovo je trenutak, kada u politici doživiš rezultatski pad, koji u životu čovjeka liči na posljednji otkucaj srca. Ona ravna linija na EKG aparatu. Koja pokazuje perspektivu- rupu. U ovom slučaju, političku rupu.

Zato, u ovom tekstu o poraženom samo iskreno. I samo ono što sam mislio, pisao i govorio pred njim ili njegovim saradnicima na višim i nižim instancama partije kojom je rukovodio, dok je bio pobjednik! Ili dok sam kao novinar debatovao sa njim u TV intervjuima dok je predstavljao neporaženog političara. Tako je pošteno! Jer je danas lako napadati ga. Napadati po svaku cijenu, makar i neiskreno!

U objavljenim TV intervjuima od prije blizu dvadesetak godina, debatovali smo o tadašnjoj rasprostranjenosti korupcije u državi i nijesmo se slagali o njenom obimu. Pored ostalog, pitao sam ga zašto je  ona rasprostranjenija kod nas nego u drugim državama, a on odgovarao da korupcije ima u svakoj zemlji, pa i u najuređenijoj.

Ni oko problema sa  nepotizmom nijesmo imali istu mjernu skalu. Odgovarao je da se neko ne smije diskriminisati samo iz razloga jer je u rođačkim, kumovskim ili prijateljskim odnosima sa nekim od političara.  

Danas, nažalost, kada pogledamo rezultate aktuelne parlamentarne većine u borbi protiv korupcije, partiokratije i nepotizma, njegov i rad DPS-a po tim pitanjima dobro su abolirali iz aktuelne skupštinske većine!

Ono u čemu smo se tada slagali, jeste problem nacionalizma. Koji je ranih godina XXI vijeka, isto kao i danas,  prijetio Crnoj Gori i svim državama nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Danas, godinama nakon tih intervjua, Đukanović u javnosti govori samo o jednom od njih. Druge ne pominje ili ne želi da vidi. Kod mene ostali svi oni sa početka ovog vijeka.

No, u posljednjih 25. godina, iznad Crne Gore bila je Demokratska partija socijalista. Iznad nje Đukanović, a iznad njih samo Bog. Kazalo bi se, bio je to teror malih razlika. Sve u tako maloj državi zavisilo je od pomenutih.

Jedna od politički pogrešnih odluka- pokušaj da stvara istoriju, umjesto da je živi, navela je DPS i Đukanovića da krajem 2019. godine, uprkos protivljenju Srpske pravoslavne crkve, usvoje Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Tokom litija, poguran probuđenim crnogorskim nacionalizmom, koji je usvajanjem pomenutog zakona dobro pomogao, Đukanović, koji je uza sebe imao Partiju, koalicione partnere, sudstvo, tužilaštvo, tajnu i javnu policiju, mada pragmatičan političar a ne nacionalista, ipak nije uspio da nađe odgovor u odmjeravanju snaga sa Crkvom i prvi put je poražen.

Od tada do nedjelje, drugog aprila, kada ga je na izborima za predsjednika države pobijedio Jakov Milatović, porazi su se samo nizali. Što je bilo očekivano. Jer mu je prije dvije godine “skinuta” aura nepobjedivosti. I ostao je bez svih alata političke moći. Kako na državnom, tako i na lokalnom nivou.

Politički je bio sve usamljeniji, uz sve veću podršku, mada to nije želio, od neformalnih ekstremističkih grupa kojima je “himnu” pjevao “čuveni” Tomson!

Vjerujem da su ga saradnici, usred panike da ne budu optuženi za izborni debakl na predsjedničkim izborima, ubjeđivali da treba i dalje da ostane predsjednik DPS-a, te da je mjesto šefa Partije logično i potpuno ispravno. Makar do 11. juna i parlamentarnih izbora koje je upravo Đukanović zakazao.

Usred straha od dalje erozije sopstvenih karijera, a neki, bogami, i gubitka finansijske i svake druge moći, koju im je upravo Đukanović omogućio, mislim da su ga brojni ubjeđivali da sa njim na čelu DPS imati snage da se, makar i u koaliciji, vrati na vlast. Ili, bar, da će biti zaustavljen dalji pad. I da takva njegova odluka predstavlja jedino moguće rješenje!

Njegov odgovor je sada svima poznat. Nije bio toliko milostiv da im dozvoli da ga ubijede. Nakon poraza na predsjedničkim izborima, podnio je i ostavku na mjesto predsjednika DPS-a!

Jer, pregažen događajima, Đukanović je dozvolio sebi da bude kandidat DPS-a na nedavnim izborima i tako potvrdi i sebi i drugima da je za manje od tri godine, postao politički potpuno odbačen od strane većine građana.

Pred sobom ima opravdanje za učešće na izborima. Žrtvovao je sebe zarad stranke! Imao je istorijsku misiju! Nadao se da ima još toga da kaže Crnoj Gori! Na njegovu žalost, i Crna Gora njemu!

A žrtvovanje ima smisla samo ako proizvede neki željeni rezultat. Od 2020. godine, ni kod partije kojom je rukovodio ni kod njega, rezultata nije bilo.

Šta je Đukanović tokom predizborne kampanje, a kao rezultat svog petogodišnjeg rada na mjestu predsjednika države, mogao da iznese na uvid građanima Crne Gore? Nastavak autoputa prema sjeveru? Kraj korupcije? Istrebljenje kriminala? Multinacionalnost? Otvaranje novih radnih mjesta? Veće plate?

Nije! O tome su govorili drugi. A, to su bila jedina prava pitanja, umjesto insistiranje na identitetskim pitanjima i nametanje teme da li je on i dalje sposoban da bude predsjednik!

Jeste! Da ne budem nepravedan, treba podsjetiti na neke od stvari koje je Đukanović uradio dobro. Da ne budem ličan, u prethodnih 30- tak godina neke stvari je samo on mogao da uradi. I te kapitalne stvari će ostati kao njegova politička zaovstavština.

Kao rezultat njegove politike ostaju sačuvan mir tokom ratnih 90- tih godina prošlog vijeka, a posebno tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Obnovljena nezavisnost države na referendumu 2006. godine. Punopravno članstvo u NATO-u. Otvoreni pregovori i sva poglavlja za prijem u Evropsku uniju. Izgrađena prva faza autoputa. Bespogovorno priznavanje izbornih rezultata sa parlamentarnih izbora 2020. godine. Državničko obraćanje javnosti nakon izgubljenih predsjedničkih izbora …

To su neke od kapitalnih stvari kojima je obilježio svoju političku zaostavštinu i čime će ga zabilježiti istorija.

Da bi postigao te rezultate, da bi sačuvao integritet Crne Gore, a shvatajući kako danas funkcioniše svijet, Đukanović je žrtvovao dio suvereniteta države. To je cijena koju u ovom vremenu globalizacije plaćaju sve države. Posebno malobrojne. Ko ne vjeruje, neka pita Jakova Milatovića! Ili neka pročita prve izjave novoizabranog predsjednika Crne Gore.

No, onog časa kada je obolio od sindroma gospodara, čemu su povlađivanjem i ubjeđujući ga da je nepogrešiv, najviše doprinijeli članovi njegove partije, a posebno najbliži mu saradnici, Đukanović se razišao sa Crnom Gorom. Zato između njega i većinskog dijela građana ove nesrećne države već godinama postoji jaz.

Samim tim što je 30- tak godina bio centralna politička ličnost, za takvu Crnu Goru, za one koje nazivamo tranzicionim gubitnicima, za nekadašnju srednju klasu koja je postala siromašna, opravdano ili ne, on je bio isključivi krivac.

Dođe, tako, vrijeme kad čovjek, a posebno političar, ne slušajući nikoga osim sopstvenog glasa, može da sagleda sopstveni rad, događaje, njihov ishod… Nije lako priznati sebi kad mineš svoj politički zenit. Kad postaneš političar sklon padu. Obično, tada se prave politički suicidni potezi.

To se Đukanoviću dogodilo 2020. godine. Očigledno da tada nije saslušao glas nezadovoljnih građana okupljenih u litije. Ali, što je još gore, ni taj sopstveni glas!

I umjesto da prije dvije godine povuče potez koji je napravio prije dva dana kako bi pomogao Partiji da sprovede korjenite promjene, on je u ulozi poraženog na parlamentarnim izborima, vođen povrijeđenom sujetom nastavio da se po inerciji kreće u nove izborne bitke. Prvo u nizu lokalnih izbora, a potom i na predsjedničkim.

Kao da je želio da kazni nezahvalne birače i ispravi, kako je, izgleda, smatrao samo incidentni poraz na parlamentarnim izborima. Kao da je vjerovao da mogućnošću ostvarivanja druge šanse može izmijeniti stvarnost.

Zaboravio je da se tada pokazalo da, ipak, nije nepobjediv i da su oni koji su godina glasali protiv njega, osjetili “krv”. Da su vidjeli da je politički ranjen, pa uz eksploziju dugo godina sakrivanog nezadovoljstva dijela članstva sopstvene partije, uslijedili su porazi DPS-a na lokalnim izborima.

Nakon gubitka vlasti na državnom nivou, a potom i u većem dijelu opština, počeli su da otkazuju svi mehanizmi partije. Već viđen scenario.

Nakon poraza na predsjedničkim izborima, a potom i podnošenja ostavke na mjesto predsjednika DPS-a, Đukanović je, konačno, samom sebi priznao da se politički razišao sa većinom građana Crne Gore. I da kod njega više nema političkih iluzija.

Ispisujući ove redove, čuvao sam se da ne uključujem naknadnu pamet I ne navodim nešto što su bili promašaji Đukanovića ili DPS-a, a da o tome ranije nijesam pisao ili govorio u javnosti. Bilo bi nedostojno, čak i mizerno, da danas javno i glasno analiziram nešto što sam do nedjelje eventualno prećutao.

Svima je, pa i meni, sada lako da dijelimo savjete i pametujem. Posebno sada to upućivati čovjeku koji je svojom harizmom, političkom hrabrošću i uticajem nadrastao granice države kojom je sa mjesta predsjednika države i Vlade, ali i prvog čovjeka DPS-a rukovodio skoro 30. godina.

Nakon svega onog o čemu smo kao novinar i gost razgovarali tokom dva TV intervjua i velikog broja tekstova objavljenih u štampanim i elektronskim medijima, ono što, ipak, mogu reći, jeste da će se nakon nedjeljnog suda građana Crne Gore o njegovom petogodišnjem radu, Milo Đukanović, sa svim rezultatima i greškama, susresti sa sudom istorije. I ona će dati konačan sud o njegovoj političkoj (ne)uspješnosti.

I taj sud istorije će morati da prihvati. Umjesto novih pokušaja da istoriju piše!

Saša Radunović