Sve je započelo dvadesetdevetog aprila 1925. godine kada je na zaravan Ovsine u Lušcu, nadomak Berana, prinudno, zbog loših vremenskih uslova, sletio aeroplan Kraljevskog vazduhoplovstva ,,Brega 19 B2“, kojim je vješto upravljao mlađani pilot potporučnik Lazar Bajčetić, porijeklom iz Pljevalja.
Let je započeo iz Mostara, a konačna odrednica je bila Skoplje. Poslije jednodnevnog odmora i poboljšanja vremena, uz dosta naroda koji se okupio da vidi avion, Bajčetić je sa svojim saputnikom podnarednikom Todorovićem uspješno nastavio let.
Naredne godine osnovan je u Beranama Mjesni odbor kraljevskog aerokluba ,,Naša krila“, a Ovsine su bile letačka pista sve do negdje pedesetih godina prošlog vijeka, kada je nekom palo na pamet da se izgradi pravi aerodrom sa zemljanom pistom. Ona se preselila na donju terasu i prostirala se od dolačkog, na sjeveru, do lužačkog atara, prema jugu, u pravcu kuće Miljana Pajkovića.
Odatle se letjelo sportskim avionima, jedrilicama i skakalo padobranima iz ,,dvokrilca“ sa beranskog plavetnila. Na tom prostoru, poznatom kao Škrljevica i Kamenjača, gdje nije bilo kuća, sem livada i oranica, razvijalo se veoma uspješno beransko vazduhoplovstvo. I kamo sreće da se ostalo samo na tome.
Međutim, s pokušajima razvitka industrije u beranskom kraju, koja je, između ostalog, potpuno slomila selo i poljoprivredu, a nikad ne donoseći dobitke, nego samo gubitke, koja je i sasvim promijenila sastav stanovništva doline, opet se neko dosjetio da treba proširiti aerodromsku pistu i uvesti putnički avio saobraćaj. Pista je zbog toga produžena u liniji sa kućom Radoša Popovića, takođe u Lušcu.
Uvedena je linija do Beograda, letjelo se ,,daglasom“, nešto kasnije ,,fokerom“, a linija ka Zagrebu i Ljubljani trajala je veoma kratko, jer je aerodrom ugašen za civilnu plovidbu isključivo zbog neisplativosti. Avioni su mirovali više od pola godine, zbog dugotrajnijih magluština, mećava, velikog snijega i sve je preuzela u ruke JNA, pa su započeli radovi na produženju, asfaltiranju piste i pretvaranju u vojni aerodrom.
Imanja za aerodrom su od početka piste do tada uzimana od vlasnika po različitoj cijeni otkupa - one podobne porodice su bile zadovoljne onim što su dobile, a one ,,nepodobne“ su ostajale bez djedovine po niskim cijenama, po onome ,,uzmi ili ostavi ovo malo para što nudimo, imanje svejedno neće biti više tvoje“ i, jasno, bez prava žalbe.
U tom trećem proširenju piste, od pravca kuća Popovića do granice između Lušca i Pešaca, na red su došle kuće i cjelokupna imanja starosjedjelaca i nekoliko doseljenika Lušca i Pešaca, porodice rođene braće Vladimira i Vlastimira Vekovića, Mirune Pajković, Radoslava Zečevića, Mikete Obradovića, braće Bogdana i Bora Zonjića i Radovana Bulatovića.
Svi su oni odjednom ostali bez krova nad glavom i imanja, a veliki stradalnici su bili, ipak, braća Veković, koja su ostala bez velike kuće, druge u izgradnji, bez pomoćnih građevina, bez šljivika, jabučara i dva hektara obradivog i plodnog zemljišta.
Iz ovog ogranka Pajkovića je i Divna Veković ( Pajković), književnica, prvi dentista u Crnoj Gori, koja je prva u svijetu prevela ,,Gorski vijenac“ na francuski jezik, ratnica i junakinja iz balkanskih i Prvog svjetskog rata, koju su beranski partizani i komunisti ubili na mučki i kukavički način maja 1945. godine na Zidanom Mostu u Sloveniji.
Vekovići su se žalili na odluku o prisilnom iseljenju, ali je sve bilo, naravno, uzalud. Desetog avgusta 1973. godine, dok su najmlađi bili u svojim sobama, vojni buldožer je započeo rušenje porodične kuće, a potom i svega ostalog, Voćnjak je nemilosrdno počupan, a uskoro je sve ono što su godinama mukotrpno i na pošten i častan način sticali, kao vrijedni domaćini, otišlo u nepovrat.
Od opštinskih vlasti dobili su na korišćenje dvosoban stan u Beranama, u zgradi poznatoj pod nazivom ,,Parnjača“, nazvanoj tako pošto je jedno vrijeme imala prvo parno grijanje u varoši, smještenoj pored starih platana i lipa, blizu glavnog mosta na Limu. Ali samo na godinu dana i nimalo više. Međutim, u njemu se nijesu mogle smjestiti dvije porodice, pa su pojedini njihovi članovi spavali u ljetnjoj kužini, a o nelagodi i osjećaju iznenadne bespomoćnosti koja se obrušila na njih i njihove komšije izlišno je i napominjati.
Bilo je pomisli da napuste kraj u kojem su i ponikli, da se odsele u središni dio Crne Gore, ali prevelika ljubav prema rodnoj grudi ipak je prevagnula i kad su konačno dobili zemljište kao odštetu, i to dvadeset ari manje, na dijelu susjednog Buča, na mjestu Gajevine koje je bilo u posjedu Zemljoradničke zadruge ,,Buče“, započeli su gradnju dvije kuće - dva brata, dvije kuće.
Vrijedni Vekovići su brzo opet postali oni što i bili - pravi domaćini. Opet je nikao voćnjak, pustara na koju su stigli postala je i livada, oranica, počeli su nanovo da drže stoku. Uz stalnu sjetu i tugu zbog napuštanja djedovskog ognjišta stasavale su mlađe generacije i postajali ugledni stručnjaci, imanje je cvjetalo.
I onda...
I onda opet muka, ali manja, a, srećom, zdravlje, napredak porodice je tekao neometano i svojim pravim tokom.
Naime, aprila 1978. godine i od tog novog imanja vlasti su im oduzele oko 60 ari središnog dijela, plativši ga po nižoj cijeni od tržišne, za novi putni pravac ka Andrijevici i dalje. Tako i danas Vekovići kad god hoće da odu na taj drugi dio imanja da ga obrađuju, moraju dobro da pripaze kad prelaze iz bašte preko prometnog druma.
A gotovo i niko od svih onih koji izađu na nekadašnji aerodrom da šetaju, trče, voze biciklo, sa rijetkim izuzecima, i ne zna i ne sluti da, kad su na krajnjem njenom južnom dijelu, u stvari, hodaju, trče i voze iznad domova Pajkovića, Zečevića, Zonjića, Obradovića, Bulatovića i, naravno, braće Vladimira-Vlada i Vlastimira-Vlasta Vekovića, koje su onako zdrobljene i usitnjene mašinama kao da nikad i nijesu bile kuće, nekada širom otvorene za sve one dobronamjerne i za sve putnike namjernike, zatrpane sa brojnim godinama i sa svim onim što život čini život, odmah ispod asfaltne i travnate piste ...
Milija Pajković
Foto: Milija Pajković- Mjesto gdje su se nalazile kuće
