Niko ne može da mrzi pametne kao budale

Nešto razmišljam - nekako mi se čini, kažem čini, a nikako i ne tvrdim to izričito, da je, dragi moji i drage moje, danas sve teže i teže utvrditi ko je, uistinu, pametan, a ko je, u stvari, budala!

Gledam nešto, a došlo mi samo po sebi iznebuha, onako iz čista mira, bapnulo pravce ispred mene, da kad se sve izvaga, istrucka, poređa, naređa, razvrsta, sve to tako, bogami, izgleda i ispada. Vidno je, da vidnije ne može biti, kako se samo stanjila linija koja ih je razdvajala, ama jedva da se i nazire, pa svakog trena prijeti da iščili i sasvim nestane, a ne čulo mi se i ne širilo se dalje, kao da je nikada i nije bilo.

A da se kojim slučajem to i desi, pa da  se i ono pametnih što je preostalo izmiješa i zabrka s budalama, kakav bi samo nastao ršum, kako bi skoro sve i u ovako budalastom svijetu, još više pobudalilo. Kakvo bi to bilo budalanje! Takvo da budalastije ne bi moglo biti! Nemojte samo misliti da ne može biti još šta budalastije od ove današnje budalaštine. Može, može, jer budalaština je budalaština i toliko je budalasta da je sve to što nosi u sebi, naprosto, samo po sebi budalasto.

Iako smo dobrano okruženi budalama, iako ih sretamo svaki dan i svaku noć na raznim mjestima, da bi ih, ipak, odmah poznali i prepoznali, spazili, uočili, treba, naravno, znati praviti razliku između njih i onih koji su još pametni, koji odolijevaju svakodnevnim pritiscima budala, ali i onih koji su ,,bolesti dužni“, ne nikako budalasti, dakle, onih koji imaju određene psihičke smetnje, ali daleko od toga da su budale, iako ih upravo budale smatraju budalama, nego mogu biti veoma bistri i pronicljivi, ali sa tom falinkom, šta ćeš.

Tu su i one mirne, neprimjetne, skromne, dobrodušne osobe, tako predobre da nekom mogu ličiti na budale, ali su, naravno, daleko od njih, jer su baš pametni, obrazovani, ali, eto, tako su navikli da životare i ne vole da se nešto posebno ističu. Daleko od toga da se bilo šta što će biti izrečeno u nastavku odnosi na njih. Ovo se odnosi samo na budale, a budale će se već snaći i odmah prepoznati, jer niko ne može da spozna i otkrije budalu kao sama budala, a i njima ništa ne smeta, ma šta ko pisao ili govorio, jer budala je budala i vazda teše svoju.

Inače, budale nijesu nimalo za nekakvo potcjenjivanje, naprotiv, čak, imaju i svoju plodnu i bremenitu istoriju i to počev od prvobitne zajednice, pa tjeraj tako sve do današnjih dana. Nema ere, nema vijeka, nema godine, nema dana, a da nije bilo budala, ali, eto, izgleda da ih je sada najviše. A dosta ih je zbog toga jer se mnogo toga urušilo, najprije porodica, društvo, moral, pa istorija, zatim znanje, nauka, umjetnost, ma skoro sve, pa su postale budale i oni koji bi da je sve to jako i onako kako treba da bude ipak ostali manje budalasti, možda ne bi, čak, ni postali javne budale, nego one prikrivene, koje ne vidiš i osjetiš dok ih ne takneš i pobolje ne upoznaš.

Međutim, treba znati i to - te stare budale, iz tih prohujalih vjekova su ipak bile manje budalastije od ovih savremenih i modernih. Čak je budalaština u jedno vrijeme postala i zanimanje, pa su na dvorovima mnogih vladara širom Evrope postojale dvorske lude. Mogla je luda biti, čak, i pametna, ali je njen posao bio da za hranu, smještaj, pravi od sebe budalu i ludu, a sve u cilju odobrovoljenja kraljeva, careva i njihovih kraljica i carica.

One su mogle, a u cilju budalanja, da vladaru kažu ono što niko drugi ne smije, a da ostanu žive, zdrave i prave. Istina, bilo je onih koje su svojim fizičkim izgledom bile drugačije u odnosu na obične ljude, ali se i ne bi moglo reći da su bile baš toliko šašave da bi tako olako prihvatile da budu budale, da nijesu osjetile korist, bez obzira na činjenicu da su mogle i da ostanu kraće za glavu, jer nikad nijesu bile sigurne šta se kuva u gazdinoj glavi.

Nije mi poznato da li su na dvorovima naših careva i kraljeva postojale dvorske lude, a ako jesu ono nijedna nije ostala upamćena tako da bi se spominjala danas. Istina, bilo ih je oko dvorova i samo su povremeno uveseljavali vladare svojim dosetkama i budalaštinama, kada bi ovi šetali sa svitom.

Međutim, pojačano pojavljivanje dvorskih luda nastupilo je poslije rata, u dvadesetom vijeku, iako kod nas nije bilo više dvorova, ali jeste onih koji su uskočili u njih, nastavivši da žive onako kako se živi u takvim palatama, a sve pričajući protiv njih.  Iako nijesu nosile šarena i drečava odijela dvorskih luda, obuću sa raznim kitnjastim i zvečećim dodacima, kao ni kape sa rogovima, produžecima, te nove lude bile su slika i prilika onih starih, kao da su izašle iz iste kuće. Zanimljivo je da  tokom ratova one nijesu bile samo obične lude i  budale, već su obilato iskorišćavane i za izvršenje raznih prljavih zadataka.

U miru su nagrađivane raznim važnim položajima, namještenjima, iako su mnoge od njih bile sa jedva završenim učenjem u osnovnoj školi, nedoučene zanatlije, najobičniji siromašni zemljoradnici, tako da su nekada jake države postajale zbog takvih budala i luda i one same luckaste i budalaste. Ali te budale i lude je bilo teže uočiti, upravo zbog lagodnog života i otežanog pristupa do njih, a da su, ipak, budale i lude, moglo se vidjeti kada bi javno govorili, a i posebno prilikom raznih dodvoravanja svojim nadređenim za koje nijesu znali ni ko su, ni odakle su.

Ulogu dvorskih luda su nehotice ili zbog sračunate koristi prihvatali i razni umjetnici, pisci, pjesnici, muzičari i pjevači, glumci, pa i sportisti, doduše povremeno.

Jasno je da budale nijesu sve iste, taman posla, nego se dijele na razne vrste i podvrste! Eto, ne bi bilo zgoreg da se i osvrnemo na te podjele, koje nijesu kao druge, nego su tako postavljene da ih mogu uočiti  samo oni iskusniji među pametnim. A ta podjela ide od onih najbezazlenijih do onih veoma nezgodnih budala.

Poseban soj budala, jesu budalice. One su, uistinu, bezazlene, često ne zlonamjerne i postoje dvije njihove vrste - budalice koje su to zbog viška gluposti u glavi i one koje se prave da su pomalo budalaste, a isključivo zbog toga da bi završile nešto što im treba, oko posla, oko novca i još koječeg.

Ove glupave budalice znaju da izvale gluposti na raznim skupovima, onim veselim, ali i na onim tužnim, međutim, niko im to ne uzima za zlo, jer svi znaju da su em budalice, em gluperde. Istini je da glupaci često znaju da budu pakosni i znaju da mrze do bola, ali to s budalicama nije slučaj. Mnogi su se pravili budalice da bi se oslobodili odlaska u vojsku, neki da bi otišli što prije u penziju. Takvi, ustvari, pripadaju, svijetu pametnih, ali ne znam koliko neko može biti pametan da zarad bilo kakvog ćara postane budalica i još dobije pride ljekarsku potvrdu za to. Sve je dobro dok budalice ostanu budalice, pa se vrate ipak među pametne, ali svako napredovanje na budalastoj lestvici  siguran je put pravo među budale i dugotrajni boravak među njima.

Poslije budalica slijede blese. Ni one nijesu kvarne, to su samo blesave budalice. Prisjetite se djetinjstva i toga kad je neko pokazivao prstom ka nebu, a svi okupljeni pogledivali gore. Onda je taj pjevao iz sveg glasa:,,Svaka blesa gleda u nebesa“ i zatim se kreveljio, smijao, zato što je nasankao drugove i drugarice. To što je i on gledao za svojim prstom u nebesa nije važno, iako je samo on znao da gore nema u tom trenu ničeg za gledanje.

Blesimać je ona blesa koja je više nego blesava. Doduše, blesimać je bezazlen, svakome se više raduje nego samom sebi, sve poštuje, a može dugo da blesavi na nekom ćošku ili izvaljen ispod neke stare jabuke ili kruške.

Blesani su provaljene blese, znaju da budu zabavni u druženju i u raznim društvima. Krevelje se do iznemoglosti, smiju se svemu i svačemu, znaju da ponekada oponašaju nekog, pričaju viceve i tako se zasmiju da niko i ne zna kako se vic završava, trče od grupe do grupe i blesave.

Duduk je gluperda koja teže shvata, iako može biti i s fakultetskom diplomom, ne umije da čita između redova, tokom učenja i studija je bio najobičnija bubalica, učio je napamet, a ništa nije shvatao. Mogu uslovno da se ubace u ovu lakšu grupu za prijem u prave budale.

Blento je veoma sličan sa duducima. Blene u tebe kad mu nešto pričaš, upravo kao tele u šarena vrata, gleda, u stvari, kroz tebe onim blentavim pogledom, pa možeš da se ubiješ od priče i objašnjavanja, ništa mu ne dopire do mozga, a i ne zanima ga uopšte, pa ako je neki službenik, činovnik, budža, jedva čeka da odeš i da nastavi da dokoliše.

Avetinje su veoma zanimljive, a sa njima se ulazi u nešto ozbiljniji svijet budala. Avetinje su potpuno zaljubljene u sebe. Drugi ih i ne zanimaju. One misle da treba da budu u vrhu, da vladaju, da treba svi da im se dive. Često viču, galame, ponajviše da tako razbiju svoj strah, jer su, inače, kukavice. Oni smatraju da su središte svega, da su ostali tu zbog njih, pa tako polagano zalaze u psihopatske vode.

Azgine avetinje su one avetinje koje su još više pomamljene, koje ne može ništa obuzdati, tako da se mogu ritnuti, gicnuti, a takvo stanje zna da prođe samo od sebe, a ako potraje, onda što dalje od njih, to bolje.

S šer-budalama gazi se uveliko kroz budalanje, ali i kroz pakost, zavist i sve ono što čini šer-budale šer-budalama. Šer-budale su poznate po tome što drugome prave svjesno štetu, a prave se ludi i budale. Dakle, iz toga proizlazi da one i nijesu prave budale, do samo budale po zadatku ili zbog toga da nekome naude onako iz čista mira i obijesti. I kad nešto unište i srozaju onda se uvijek postavljaju kao da nemaju s tim bilo kakve veze i sve počinju nanovo.

Tako mnogi koji su učestvovali u bivšim vladama kad ih pregazi vrijeme počinju da pišu ili govore kao da uopšte nijesu učestvovali u tim lošim i pogubnim po narod dešavanjima, dakle, u potpunom maniru šer-budala. Inače, šer-budale su pravi majstori u obmanama svih vrsta, kao i u pričinjavanju i nanošenju raznih šteta, sve se praveći da su budale. Povećan broj šer-budala je usko povezan sa brojem kupljenih fakultetskih, magistarskih diploma, pa, čak, i zvanja doktora nauka po raznim varošicama i varošima, koje su u ranija vremena jedva imale po neku srednju školu, rijetko i gimnaziju.

Šer šeruje šer-budala! Tu dolazi do izražaja ona krilatica ,,nema veće budale od školovane budale“, uz obavezno traženje oproštaja od onih pravih školovanih, koji su se istinski trudili i mučili da steknu prava znanja i stručnost.

Manitovi su veoma razgranata grana budala. Vole da neprestano pričaju i brbljaju, ne dajući ti da kažeš bilo koju riječ, svaki dan ti prosipaju jednu te istu priču, često lažunjaju  i misle da sve znaju i da je sve njihovo najbolje. Bilo kakva rasprava sa njima  osuđena je na propast, jer će uvijek ostati pri onome što su baljezgali i nastaviće dalje sa tim i s manitanjem.

Budalije su neobične budale, koje, čak, djeluju i kao pametne, uz određeni stepen lukavosti, a postoje i među školovanim, neškolovanim i onim koji su kupili školovanje. Obožavaju da navode šta je neki pjesnik ili pisac rekao, odnosno napisao, bez obzira na to što mnogi od njih to i nijesu izgovorili nego im je samo neko prilijepio, vole da koriste poslovice, ali isključivo strane, kao i misli raznih stranih mislioca. Dakle, ,,kao što je rekao taj, kao što je naveo onaj“. Naravno, tako prikrivaju svoje neznanje, ali ne slute da onim pametnim otkrivaju da su budalije.

Budaletina je vrhunac budale! Ona u sebi nosi sva zrna budalica, blesa, blesimaća, blesana, blentova, avetinja, azginih avetinja, šer-budala, manitova i budalija - budaletina je zbir svih budala, punih budalaština i budalanja.

Budale, sa svim svojim vrstama i podvrstama, sve više osvajaju prostore, razmnožavaju se kao od šale, dok pametni postaju manjina. Dobro sad, da je, recimo, svijet sazdan samo od pametnih nijesmo sigurni i da tu ne bi bilo poteškoća, jer neki put i pametovanje zna da preraste u budalanje. Srećom, naša draga planeta Zemlja ima dovoljno mjesta i za budale i za pametne, a pravilni odnos i odmjer između njih, onakav kakav i treba da bude nudi i život kakav treba da bude.  

Zato treba dobro poznavati budale, a da i vi ne postanete budala, neophodno je  da mislite svojom glavom, a ne da prihvatate brojne budalaštine raznih budala, onih domaćih, ali i onih stranih, jer budale su svugdje iste!

Ilustracija: Milija Pajković