Da nekom prilikom, jedan bošnjački visoki lokalni funkcioner sa odabrane liste, ne podsjeti na vrijeme opanaka, onih pravljenih od kože volujskih glava, prepletenih vještim lanenim vezom,
koje su zbog završetka što je spajao dvije bočne ušivene ivice nazivali "opanci frčanci" ili onih koji su u ne tako davnom poratnom vrijemenu, od slojeva kamionskih guma, izradjivali lokalni obućari, skoro da se na to vrijeme moglo i zaboraviti.
Tinjala je neka vatra u tom "mudrom" prvaku, možda i vremenima, pa je tek sada (nedavno), na jednom od predizbornih sastanaka koji se bavio kadrovskim rješenjima, ne trepnuvši, iznio svoju istinu: - ako ja budem predsjednik Opštine u nju mi opanak više neće, ni za kvaku se neće dohvatiti.
Da bi bio jasniji, još dodade: - dosta su seljaci vladali Rožajama, vrijeme je građana, hoće reći varošana.
Oni što bejahu tu, sebe smatrajući predstavnicima bošnjačkog naroda, svjesni težine, poruke i značenja izgovorenih riječi, skoro i da zaboraviše što su tu. Ovaj varošanin, iz želje da nešto mudro prozbori i ako beše od mudrosti daleko, previde da su baš tu u većini oni koje on još uvijek vidi u opancima, očigledno poražen na samom početku, praktično najavi kraj sastanku.
Neki zatečeni, pri ustajanju prozboriše po koju, drugi kao da ništa čuli nijesu a oni najhrabriji odoše bez pozdrava.
Na izgled banalna i naivna priča varošanina, ali za rožajske prilike, ona otvori ozbiljan partijski i problem koji u kasabi traje ko zna od kada. Problem se zove izraženi antagonizam ili netrpeljivost grad - selo, koji u pojedinim momentima, što je opšte poznata činjenica, prevazilazi one nacionalne, vjerske, političke ili pak druge antagonizme.
Upravo zbog toga, pokušaje pojedinaca da stvore jaz izmedju varošana i onih sa sela, često i sa pravom, nazvaše sociološkim šovinizmom, koji ima višestruke i slojevite uzroke i posledice.
Vrijeme poratno, age i begovi, mada naviknuti na višedecenijsko bogaćenje na račun raje, (čitaj seljaka), sistemski, skoro da su dovedeni u ravni sa radnikom i seljakom. Življenje u izobilju, jer se stečeno ni kroz više generacija nije moglo potrošiti, ostavilo je brojne varošane bez motiva za sticanjem novih dobara, obrazovanjem i socijalizacijom koju je nametnulo novo doba.
Na drugoj strani, to novo vrijeme, otvorilo je vrata i seljaku i radniku da iskažu svoja znanja, umijeća, sposobnosti stvaranja i življenja. Vremenom, izjednačavanjem življenja sela i grada, ispostavilo se, da je stečeni prestiž jednih, uzrorkovao dodatni motiv netrpeljivosti onih drugih i tu je nastao problem opanka i cipele.
Ne bi to bio problem da je sve ostalo na tom "mudrom" govoru prvaka iz reda partije sa prefiksom nacionalnog imena naroda, da se u tako maloj rožajskoj sredini, koja je po načinu življenja faktički na granici urbanog i ruralnog, zbog te svojevrsne socio-katarze, u nedavnim vremenima, čak i u gradskim školama tada nije događala podjela na seljačka i varoška odjeljenja - gospodsku i seljačku djecu.
Kako se ta sociološka pošast ne može tako lako utrijeti, jer u mnogim lokalnim glavama, po svemu sudeći, još uvijek caruje apsurdnost tzv. "varoške čiste krvi", jedna od preporuka toj partijskoj družini čija se sada kao broji, bila bi: radi opšteg jedinstva u stranci, svi u cipele ili svi u opanke u protivnom na Glavnom odboru, bi bilo opravdano da uslijedi odluka o osnivanju stranačkih ogranaka, one seljačke pa i varoške stranke.
U mjesto toga, jer se uoči nedavnih opštih partijskih izbora, užurbano radilo na obradi ukupnog glasačkog tijela, možda bi za neka buduća vremena bilo uputno i na glasačkim listićima ucrtati opanak na jednoj a cipela na drugoj strani. Bio bi to možda logičan i jasan uput svakome glasaču da uz svoj glas, iskaže i svoje socijalno porijeklo, ispostavlja se, u rožajskom političkom miljeu, smatralo bi se to važnim.
No zbilja, složićemo se, za Rožaje i Rožajce, toliko nije važno da li će ga narednih dvadeset voditi Nulje ili Hulje, ili ko iz kojeg budžaka ispaljuje kakve političke salve neslaganja, ali će i te kako biti važno, da svaki budući u već olinjalu fotelju, ne sjedne gladan, da sa sobom ne unese opanačke, plemenske ili druge mentalne hipoteke razdora, već da svojim umom i ličnom riješenošću, slijedi intrese sredine, bilo da je ona politički bošnjačka ili alijas muslimanska, depe-sovska ili esde-peovska, ona druga ili neka treća.
Ne treba zaboraviti, Rožajci kao i mnogi sa crnogorskog sjevera, vođeni biološkim motivom, umjesto glavom, poodavno odlučuju stomakom. Svakako, slijedeći državnu strategiju priključenja onima što ih zovu Šengeni, uradiše to prije države ali ovoga puta porodično i samo u nekoliko hiljada.
Da li je to poraz države, ljudskog uma, dostojanstva čovjeka, slobode i demokratije, mi znamo, ali pravedni sud, daće ili može dati samo neko drugo vrijeme.
Velija Murić
Autor je advokat
