Ljetnje olimpijske igre u Riju, s prizvukom karnevala i Kopakabane, okončane su - medalje su podijeljene i olimpijsko selo je ostalo prazno. Preostaje vrijeme sređivanja utisaka, sabiranja i oduzimanja, a misli su već usmjerene ka novim Igrama koje će se održati 2020. godine u Tokiju!

Međutim, jedna računica je već jasna - svaka od država je za osvojenu medalju ustanovila određeni cjenovnik i moraće slavodobitnicima da isplati novac. Da bi se taj novac zaradio, odnosno da bi se neko domogao odličja, potreban je svakodnevni trud, prepun odricanja i znoja. No, nekada u želji da se pospiješi taj rad, da se izvuče iz tijela i poslednji atom snage, a i da se dođe do dodatne snage, takmičari i takmičarke ne prezaju od ugovora sa nečastivim, dakle, odlučuju se za upotrebu nedozvoljenih podsticajnih sredstava, odnosno dopinga! Naravno, on se uzima i prije Igara, da bi se i stiglo do njih, ali i za razna druga takmičenja, sve u cilju sticanja novca i slave.

Činjenica da postoje i dozvoljena sredstva za oporavak i nadražaj ne umanjuje poražavajuću istinu da se sve to izmiješano i zbućkano masovno koristi, pa je prirodnom sportisti ili sportiskinji, ukoliko se ne radi o nekom čudu, izuzetno teško da se nosi sa takvim takmičarima! Zato i ostavlja opor utisak saznanje da su neki sportisti i sportiskinje uveliko koristili doping, naročito za Olimpijske igre u Londonu, a  priča o tome da li je ta vrsta dopinga u tom trenutku bila dozvoljena ili, pak, zabranjena, ipak je,  nesuvisla. Jasno, to što se samo njima sve to  sručilo na glavu je, u stvari, bruka svjetskih organizacija za borbu protiv dopinga, koji su još mnogim drugim takmičarima i takmičarkama trebali da izreknu iste kazne, a ne da im progledaju kroz prste. Suvišno je napominjati da za sve, bez izuzetka, treba da bude ista mjera, a i ista kazna, a to je udaljavanje iz sporta, ali ne na nekoliko mjeseci ili godina, nego zauvijek; zbog toga je  i neshvatljiva podrška dijela javnosti grupi sportista kojima nije dozvoljeno učešće na Olimpijskim igrama u Riju,  kao da oni i nijesu koristili doping, nego jeli poparu, smočani kačamak ili priganice s medom! Naravno, ni neki osvajači medalja iz Rija sigurno nijesu to ostvarili tamaneći kačamak tučanik i domaći pasulj prebranac!

Odgovor na pitanje da li je svjetsko zlo, u vidu dopinga, pristiglo i u crnogorski sport, trebalo bi da ponudi javnosti neko iz Komisije za borbu protiv dopinga u sportu Crne Gore, odnosno iz Nacionalne antidoping Komisije ili od predstavnika najviših tijela koja vode brigu o sportu! Međutim, cjelokupna javnost Crne Gore, a naročito ona sportska, nije još dobila nikakve podatke o tome i svemu ostalom što je značajno za to, izuzev uopštenih izjava iz kojih se ne može ništa zaključiti, sem da su naši sportisti i sportiskinje čisti što se tiče upotrebe nedozvoljenih podsticajnih sredstava, kao kad su bili mali i jeli bakinu kašicu od domaćeg neprskanog voća i povrća.

Međutim, izjava jednog od čelnika crnogorskog sporta može da navede na razna razmišljanja: "Sa ponosom mogu reći da nijedan crnogorski sportista nije nikada na velikom takmičenju pao na doping testu". Da li to znači da je, možda, neko "pao“ na nekom manjem takmičenju i koja su to velika, a koja mala nadmetanja? I zašto se krije ko je to sve bio na testovima, kao da je to neka značajna državna tajna?

Inače, svjedoci smo da se u malenoj Crnoj Gori, zemlji zdrave hrane, mlijeka, jarduma, sira, skorupa, voća, povrća, vruće pogače, u nekim sportovima, skoro svakodnevno, osobito gdje se vodi računa o porastu mišićne mase, guta ponešto i od nedozvoljenih nadražnih sredstava. To je činjenica koju ne može da ospori niko i dobro je znana većini onih koji su upućeni u sport!

Jasno, ponešto je i u domenu pretpostavki, sve dok se neko od onih koji vode brigu o tome zvanično ne oglasi - naime, mnogi nagađaju da svjetske organizacije za borbu protiv dopinga i organizatori nekih  takmičenja, u početku, zbog mnogo čega, žmure pred sportistima i sportiskinjama nekih novih malih zemalja, što se tiče upotrebe onog što se ne smije upotrebljavati. Takav odnos može i da potraje, ali i da se prekine -  da nije bilo objavljivanja rezultata o dopingovanim takmičarima sa Olimpijskih igara u Pekingu i Londonu, za sada ih je preko sto, kao i zabrane nastupa nekim  olimpijcima u Riju, možda na Igrama ne bi bilo ovoliko odustajanja, loših rezultata i igara!

Da bi bitka protiv upotrebe dopinga u Crnoj Gori bila onakva kakva bi trebalo i da bude, svakako da su neophodne promjene u  članstvu Nacionalne antidoping Komisije! Ako je neko ljekar, a nije specijalista ili subspecijalista sportske medicine, ne znači da i poznaje ovu veoma osjetljivu oblast, a i da može da pomogne onako kako. To pitanje stručnosti i istinskog znanja treba da riješe oni sami između sebe i onda bi bilo mnogo toga drugačije; na primjer, ne bi se dešavale takve neozbiljnosti poput, recimo, te, da za predsjednika Zdravstvene komisije jednog crnogorskog saveza u olimpijskom sportu izaberu najobičnijeg ljekara, ali ne zbog znanja, jer bi onda bilo sve u redu, nego zbog podobnosti i zbog njegovih veza i vezica, a ne predloženog  subspecijalistu i specijalistu sportske medicine, sa dugim stažom obavljanja te djelatnosti, i to u nekoliko sportova.

A što se tiče toga da li je neko od crnogorskih sportista koristio, ili koristi, nedozvoljena podsticajna sredstva, odnosno da li je neko podvrgnut testu od strane nadležnih službi, trebalo bi da se oglase iz NADK-a brošurom, i to za svaku godinu i da u njoj navedu - gdje je i kada je testiran neki crnogorski takmičar ili takmičarka i kakvi su im rezultati antidoping provjere? Ti navodi bi trebalo da se podijele svim onim kojima i treba. Na taj način bi se stekla prava i pouzdana slika i znalo bi se da li su sportski rezultati ostvareni na prirodan način, a u protivnom kažnjavao bi se takmičar, pa i njegov trener, naravno, ukoliko se dokaže da je znao za to. Pored toga niko iz ove Komisije nije podijelio klubovima spisak dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava, a niti su to učinili njihovi savezi. Tako je otvoreno pitanje - koliko pojedinci, treneri i takmičari  znaju da su zabranjeni stimulansi u vidu: adrafinila, amfepramona, amfetamina, bromantana, kropropamida, fenkamina, prolintana, katinona, tamprofazona, pemolina, itd; zatim da li im je poznato da je zabranjen genski doping, i to kao transfer polimera nukleinskih kiselina ili analoga nukleinskih kiselina, kao i korištenje normalnih ili genskih stanica. Nepoznato je da li znaju da je  isključeno i bilo kakvo korištenje narkotičkih sredstava, kao, recimo, buprenorina, diamorfina (heroina), fentanila, metadona, morfina, pentazocina, itd, a i kanabinoida (kanabisa, hašiša, marihuane), ali i materija koje oponašaju kanabis, kao, primjera radi,  JHW-018, HU-210, "spice“, a i glukokortikoida. Malo ko zna da je u određenim sportovima i alkohol uvršten u zabranjene supstance, kao i beta-blokatori.

Predstavnici Nacionalne antidoping Komisije bi, konačno, trebali da u svakom mjestu Crne Gore, održe kratka, a razumljiva, predavanja na ovu temu, uz podjelu pratećeg materijala. Dotle, razna ubjeđivanja, oglašavanja  i davanje ,,časne riječi“ pojedinaca da u Crnoj Gori niko nije koristio ili koristi doping ne znače skoro ništa i ne može se isključiti mogućnost da neko od crnogorskih sportista nije kušao, a i kuša, zabranjene supstance u cilju ostvarivanja rezultata, dobitka materijalnih sredstava i pojavljivanja na značajnim takmičenjima.

Industrija doping proizvoda iz dana u dan napreduje i to do takvih razmjera da je to na granici fantastike! Neke zemlje odvajaju velika sredstva za razne opite i stvaranje novih supstanci od kojih zastaje dah! Nevjerovatno, ali i istinito! Za onoliko koliko se napreduje u razotkrivanju  dopinga, još se više napreduje u stvaranju supstanci koje se ne mogu otkriti, ne barem dok traju Igre ili svjetska, odnosno evropska prvenstva. Izlišno je reći da su tokom prodaje tih materija vrte  basnoslovne sume novca, koje neko, na lak način, dobija preko muka i znoja drugih.

U sklopu svega toga je i namjerno stvaranje sportskih idola sa svojstvima filmskih vanzemaljaca. No, kao i u filmu, njihovi trenuci slave nijesu dugovječni, a mnogi od njih naruše svoje psihičko i fizičko zdravlje, neki put, nažalost, i sa tragičnim ishodom!

Zato bi uzori mladim poklonicima sporta trebali da budu sportisti poput našeg Leona Štukelja, gimnastičara, koji je, jedući zdravu i domaću hranu, osvojio, ni manje, ni više, nego šest olimpijskih medalja, i to tri zlatne, jednu srebrnu  i dvije bronzane, i to na Igrama u Parizu, Amsterdamu i u Berlinu. Pored toga, bio je i petostruki svjetski prvak, trostruki vicešampion i osvajač tri bronzane medalje.

Veliki sportista i čovjek, Leon Štukelj, poživio je 100 godina!

Milija Pajković       
Autor je novinar,      
uspješni svestrani sportista,
trener i sportski radnik