U četvrtak, 11. aprila, u podgoričkoj Narodnoj biblioteci Radosav Ljumović, u organizaciji časopisa Komun@, održana je promocija knjige „Ivangradska trilogija“, autora Saše Radunovića.

Brojnim posjetiocima su se obratili: Prof. dr Draško Došljak, dr Radenko Šćekić, Salko Luboder, Mr Željko Rutović i autor knjige, a medijator je bio Mr Amer Ramusović.

Govoreći o knjizi Radunovića, Željko Rutović je kazao da pisani tragovi predstavljaju vene i krvotok grada.

„Sociologija grada nema budućnosti bez prošlosti. Knjiga je mapa puta za istraživače, a Saša Radunović je otvorio više slojeva grada. Sačuvao je jedan oduhovljeni mikrokosmos, a knjiga predstavlja kulturnu književnu topografiju. Takozvanog običnog čovjeka situira u neobične situacije i vremena. Saša otključava bravu kapije sjećanja o gradu , a tema je vječita, kao i gradovi, pa kad ih i nema“, istakao je Rutović.

Prema njegovim navodima, čovjek raste uz grad, ali i grad uz čovjeka opisujući vrijeme međuvremena.

„Knjiga „Ivangradska trilogija“ predstavlja dio kulture sjećanja i oruđe izgradnje identiteta jednog grada i kraja, uopšte. Ona predstavlja motivaciju za kulturu čitanja“, istakao je, pored ostalog, Rutović.

A.R.

Obraćanje Salka Lubodera

Kako slavni latinoamerički pisac Horhe Luis Borhes knjigu vidi kao produžetak memorije i imaginacije, tako nam Saša Radunović višeslojnim djelom Ivangradska trilogija trajno ostavlja upečatljivu sliku o jednom vremenu  i ljudima u njemu. U višeslojnosti ove knjige, u prvoj ravni čitalačke percepcije, na poseban način se iskazuje ljubav prema rodnom gradu, Beranama - Ivangradu, odnosno žal zbog svekolikih društvenih promjena u njemu, koje su, kako se iz konteksta shvata,  donijele urušavanje sistema vrjednosti. Refleksije takvog stanja očituju se u gotovo svim sferama – ekonomiji, privredi, kulturi, moralu i odnosu prema opštim društvenim vrijednostima...

Iako radnju svoga djela pretežno locira u Beranama, ili je vezana za taj grad,  značenja i poruke su daleko iznad lokalnog  dosega. Zapravo, imaju opšti, unverzalni značaj budući da svojim dominantnim marakacijama uveliko koorspondiraju sa magistralnim tranzicijskim tokovima koji su zapljusnuli široki balkanski prostor. Ova karakteristika Radunovićevog djela, na izvjestan način, ima opredjeljući značaj, budući da se uradci ljudskog duha bez univerzalnih značenja ne  mogu svstavati u umjetnost i vrijednosti od opšte važnosti.

Upuštajući se i u ovlašnu analizu Ivangradske trilogije, sagledavajući njenu sadržinu i značaj, čini se da nije pretjerano kazati da ona zapravo predstavlja jednu vrstu literarizovane monografije ovoga grada, osvjetljavajući važne događaje, ljudske sudbine, moralne i ljudske odlike i preokupacije, u vremenu koje će neizostavno ostati dio istorijskog pamćenja naših prostora. Isto tako, može se kazati da je Ivangradska trilogija svojevrsna razuđena društvena hronika koja u matici svoga sadržaja sublimira ishodišta društvene tektonike i odraze ljudskog bivstvovanja.

Tvoreći Ivangradsku trilogiju sintezom dva ranije objavljena djela – In memoriam jednom gradu i vremenu i In memoriam memoriamu, te u prvi dio knjige uvodeći novu sadržajnu cjelinu, Radunović vješto komponuje strukturu djela, koja dobija novi smisao i svježinu fabularnog toka. Na horizontu njegovih stvaralačkih preokupacija našli su krupni društveni događaji iz posljednjih decenija na prostoru Berana, Crne Gore i šireg prostora.

Zadržavajući pažnju na prvi dio Ivangradske trilogije, koji je likovima, sadržajem i pripovjedačkim ishodima povezan i prožet sa cjelinom knjige, uočavamo da Saša Radunović otvara narativni horizont na kojem, naravno iz svoje perspektive, osvjetljava skorašnja važna društvena i politička dešavanja. Parlamentarni izbori iz avgusta 2020. godine, posljednji predsjednički izbori u Crnoj Gori, i čitav splet dešavanja na društvenoj pozornici, koja preokupiraju pažnju takozvanog običnog čovjeka, polaziša su za Radunovića, da preko likova ovoga djela, iskaže sopstveno literarno i publicističko viđenje. Istina, uglavnom ne čini to eksplicitno već vještinom građenja konteksta, nerijetko kroz dijalošku formu, dovodi čitaoca da sam zaključuje. Djelovi knjige koji sadrže hronologiju političkih dešavanja, sa obiljem podataka i klasifijacijama koje ih bliže određuju, zanimljivi su kao faktografski tragovi aktuelnih dešavanja toga vremena. Kako vrijeme bude odmicalo, imaće sve veći značaj za interdisciplinarna izučavanja i dodatne analize. Naročito, naraštaji intelektualnih  radoznalaca koji će stasavati imaće priliku da se osvjedoče u vrijednosti ovoga djela.

I ovom prilikom kao da se potvrđuje validnost Geteovog stava „da je politika sudbina svih nas“, projektujući se kroz čitav sadržaj Ivangradske trilogije. Potvrđuju to sudbine junaka ove knjige:  Aleksandra Momčilovića, Dragane, Tamare i brojnih pojedinaca iz njihove generacije, koji su se rasuli po bivšoj Jugoslaviji i bijelome svijetu. Takvo stanje Radunović sublimira kroz vrlo jasan  i odlučan stav, istovremeno ukazujući na poremećeni sistem vrijednosti : „Berane su napuštali oni koji su svojim kvalitetom i znanjem egzistenciju mogli obezbijediti i u drugim, većim, značajnijim i kulturno razvijenim sredinama“. Umjesto takvih, ocjenjuje Radunović, gradom su sve više dominirali oni sa manje profesionalnih sposobnosti i sumnjivih moralnih odlika koji su oličenje tranzicionih procesa poznatih kao „burazerske privatizacije“.

U daljoj karakterizaciji knjige o kojoj je riječ, kao jednu od kompozicionih i  stilskih dominanti, treba uočiti da u narativni rukavac prvog dijela Trilogije Radunović uvodi novu glavnu ličnost, koja je, sva je prilika, njegov alter ego. Vesko, nepokolebljivi zagovornik moralnih vrijednosti, nostalgično privržen svome gradu, u razgovoru sa Tamarom, nekadašnjom suprugom svoga prijatelja Aleksandra, koja se nakon dvije decenije i mnoštvom peripetija u svom životnom prtljagu, iz Bordoa vraća u Ivangrad, otvara čitav spektar tema koje čine suštinu prvog dijela Ivangradske trilogije. Opredjeljujući se za dijalošku formu, čini se da je autor odabrao djelotvoran format kako bi uvjerljivo predstavio važne aspekte tadašnjeg društvenog  i političkog stanja u Beranama i Crnoj Gori.

Na horizontu Radunovićeve literarne pažnje svakako našle su se litije kao važna društvena dešavanja toga vremena. Podjele na „naše“ i „njihove“, politička slavlja pobjednika i potištenost poraženih, detalji su koji upotpunjuju mozaik beranskih društvenih prilika. Pobjeda jednih i poraz dugih na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, još jednom su odrazili ne samo političke  razlike i podjele. Kroz upitanost da li se slave sopstvene pobjede ili porazi druge strane,  Radunović odslikva atmosferu otuđenosti.

Moralna, sociopsihološka i antroploška seciranja ljudi predstavljenih u Ivangradskoj trilogiji zaslužuju posebnu pažnju. Kroz ponašanja pojedinaca koji slijede „novu modu“, ne dirktno, reklo bi se iz indirektne perspektive, Radunović ukazuje na  ljude koji se dodvoravaju političkim moćnicima, a već narednom prilikikom se okreću priv njih, mijenjaju strane, pokazujući dvoličnost, poltronstvo i moralnu nepostojanost.

Još je čitav niz upečatljivih i komentara vrijednih odlika ove knjige, ali se zbog ograničenosti vremena moram zadržati na već kazanom. Jedino mi još preostaje  da Ivangradsku trilogiju preporučim za čitanje kao literarizovanu sliku jednog vremena.

Obraćanje dr Radenka Šćekića

Uvažene dame i gospodo, čini mi čast i predstavlja posebno zadovoljstvo, govoriti večeras o djelu našeg dragog autora.

Dobio sam obavezu da budem recezent ove knjige. Sa jedne strane to je profesionalna dužnost kao istoričara i politikologa da napravim osvrt na socijalnu dimenziju, okvir i društvene teme obrađene u tekstu knjige. Sa druge strane, nosi i izvjesni „teret“ objektivnosti, s obzirom na višegodišnje druženje sa autorom, koje je moram priznati svojevrsna privilegija i čast.

Kao što sam u recenziji i naveo, ovo djelo predstavlja Spomen- jednom gradu i vremenu. I ovo, kao i prethodna autorova djela i brojni tekstovi, prepuni su jugonostalgije, žala i sjećanja na državu koje više nema.

Za ovu priliku, autor nas je obradovao Trilogijom, kao umjetničkim djelom koje je koncipirano u tri djela, ili tri djela koja zajedno čine jednu koherentnu, uzajamno povezanu cjelinu. Najčešće je u pitanju književno ili filmsko djelo.

Najpoznatije su: Danteova Božanstvena komedija: „Pakao“, „Čistilište“ i „Raj“ (dakle tri knjige povezane temom), Tolkinov Gospodar prstenova (jedna priča u tri dijela), trilogija „Kum- Maria Puza i Frensisa Forda Kopole i tri prvobitna filma Ratova zvijezda.

Trilogija je najčešća u književnosti, poput: Ivo Vojnović- „Dubrovačka trilogija“, Stevan Jakovljević- „Srpska trilogija“, Dobrica Ćosić- „Vreme zla“ (Grešnik, Otpadnik, Vernik), Žan Pol Sartr- „Putevi slobode“ i dr.

Rijetki su gradovi koji se mogu pohvaliti publikovanom trilogijom. Saši Radunoviću, kao pregaocu je uspjelo da time zaduži svoj rodni grad.

Autor je prepoznat široj javnosti kao objektivan i kritičan medijski poslenik, kao neko ko ima stav, ima „kičmu“ i profesionalni dignitet, često možda krut i principijelan- ali se mora priznati autentičan i samosvojan. Tako su i njegovi tekstovi u tom duhu: predstavljaju kritički autorov osvrt na aktuelna društvena dešavanja, teme i ličnosti od lokalnog do globalno nivoa.

U svojim tekstovima, osvrtima, kritikama, Saša Radunović novinarski hrabro i oštro- često polemiše sa vlašću ali i opozicijom, funkcionerima i političarima, sa komitetom. Biti „ničiji“ je, kako etička privilegija, tako i ogroman teret pritisaka (ali i primamljivih ponuda) sa više strana.

Znajući da su svojim tekstovima kritikuje ali i pohvali i jedne i druge... i treće. Autor je osim kritičkog, konstruktivnog stava u svojim kolumnama- funkcionerima i političarima znao da istakne i „pragmatizam, hrabrost ali i razumijevanje politike“, uprkos političkim i ideološkim razlikama u mišljenju.

Osim „slobodnog duha“ i „britkog pera“, Sašu Radunovića krasi i zavidna doza demokratskog kapaciteta u smislu davanja prostora za drugačija mišljenja, za sučeljavanje stavova, argumentovani građanski diskurs sa neistomišljenicima.

Autora, osim „svojeglavosti“, „kritičkog i slobodnog duha“- „Teren prepoznaje“ i kao nepopravljivog jugonostalgičara. Tako da je njegov fokus često usmjeren na teme koje asociraju na nekadašnju zajedničku državu, njen raspad, sportske klubove, ekonomiju. Tkođe, ne zaboravljajući ni ostale teme: od dešavanja u lokalnom i držvnom sportu do kritike neoliberalizma, globalne pandemije.

S obzirom da važimo za narod „kratkog“ pamćenja, da brzo zaboravljamo događaje i značajne ljude, za narod podložan medijskoj manipulaciji, političkom inžinjeringu i ideološkim eksperimentima- nameće se kao nužan imperativ, očuvanje barem na papiru, zabilješki i osvrta o određenim događajima i ličnostima.

Njegujući prijeko potrebnu Kulturu sjećanja, Saša Radunović nastoji, da od zaborava otrgne impresije o nekada značajnim sportistima, uglednim društvenim pregaocima koji su svojim umijećem i entuzijazmom svoj grad i podneblje uzdizali visoko u sportskoj orbiti nekadašnje velike države. Kao omaž i sjećanje na brojne lokalne urbane i sportske legende, plemenite i jednostavne ljude. Na nekada kultne gradske lokale i kafane.

Kroz svoje tekstove, autor iskazuje zavidan i prepoznat analitički duh, solidnu procjenu političkih dešavanja a često, u više navrata i aproksimativnu procjenu izbornih rezultata. Kritički tekstovi, upućeni kako vlasti tako i opoziciji o njihovim politikama, dešavanjima u partijskim „taborima“- na žalost od strane i jednih i drugih se često ne shvataju kao konstruktivne i dobronamjerne.

Pošto, inače, dijelim stav da je politika pragmatična, a ne etička kategorija i djelatnost- to je i zaočekivati. S obzirom da su partijske nomenklature, navikle na poltronski, lukrativni duh ugađanja i uniformnost. Umjesto da uvažavaju i cijene kritički duh, koji im samo može biti od koristi. Ali, kao što je poznato, svaka vlast kvari ljude- dok apsolutna, višedecenijska kvari ponajviše.

Radunovićev sugestivni narativ: koncizan, direktan, jasan- nije za svačiji ukus. Kreativnog čitaoca navešće i na temeljna preispitivanja vlastite skale društvenih vrijednosti. Autor u svojim kritičkim i često smjelim osvrtima, netipičnim za novinarsku profesiju u okviru politički „hibridnog“ režima, vraća, donekle, vjeru u novinarsku profesiju.

U ovom kapitalnom djelu u formi trilogije, ističe da su politika i politikanstvo, konformizam i lični interes- jači od iskrenosti i poštenja, a da će u praksi i realnosti lično uvijek pobijediti kolektivno. Kao i da će i ova tzv. Revolucija, proteklih nekoliko godina, osmišljena i dirigovana- „pojesti svoju djecu“. Kao i da su rijetki oni koji su razmišljali o kolektivnom dobru, a nijesu imali vremena da sebe negdje projektuju.

U djelu „Ivangradska trilogija“, autor kroz naizgled fiktivne likove, nastoji prikazti realnost običnog čovjeka u svakodnevici turbulentnih društvenih dešavanja proteklih decenija. Diskurs i autorov stil karakteriše jednostavan i razumljiv izraz, bez suvišnih opisa, sa akcentom na razvoju likova, njihovih karakternih crta i moralnih dilema ali i događaja. Društvo i sredina je dato kroz oštru kritiku, u kojoj je akcenat stavljen na pitanja egzistencijalizma i apsurdnosti života, labilnosti ljudskih karaktera i ljudske kvarljivosti.

Kroz dijaloge likova trilogije, protkana je aktuelna društveno-politička zbilja. Opisujući transformaciju i propadanje grada u kojem je odrastao, kroz društvenu tranziciju, hiperinflaciju, ratno okruženje, političke podjele, ljudsku kvarljivost i političko prelijetanje. Autor kroz životopis običnih ljudi nam odslikava i približava sumornu društvenu realnost. Praveći paralele Ivangrada/Berana i Beograda u određenom vremenu. Ekonomsko, društveno i moralno propadanje sredine. Opisujući pobjednike tranzicije, partijske uhljebe i aparatčike koji godinama parazitiraju i tavore na državnim jaslama.

Ovo djelo predstavlja presjek crnogorskog društva proteklih nekoliko turbulentnih decenija na primjeru jednog grada i sredine. Opisano je ekonomsko, demografsko i ljudsko propadanje i uzdizanje nove kvazielite pobjednika tranzicije. Tako da može biti korisno, kako ljubiteljima književnosti, tako i istraživačima jedne epohe, sa politikološkog, psihološkog, sociološkog i antropološkog aspekta. Uporno ističući čitaocima, da je sloboda vrhunska kategorija ljudskog postojanja, sloboda u razmišljanju, izrazu, govoru, sloboda u odabiru društva. Sloboda u Slobodi.

Obraćanje prof. dr Draška Došljaka

Veliki crnogorski književnik, đak Beranske gimnazije, Radovan Zogović je zapisao: „Mane Crne Gore ne volim koliko ni svoje, ali sudbinu Crne Gore ne mogu prepustiti nikom, kao što ne mogu ni svoju“. Moto knjige „Ivangradska trilogija“, kao i moto svih Beranki i Beranaca mogao bi biti: „Mane Berana ne volim koliko ni svoje, ali sudbinu Berana ne mogu prepustiti nikom, kao što ne mogu ni sudbunu svoju“.

Ovo je knjiga Saše Radunovića koja baštini nekoliko institucionalnih toponima: Gimnazija, Bolnica, Celuloza, Stadion, Hotel, Gradska kafana,.. njihove mijene, uspone i padove, rađanja, umiranja, uzdizanja. Ali i knjiga čije stranice se naslanjaju na ljude-institucije kao vrednonosne vertikale sreza u društveno-političkom, kulturnom i sportskom životu: Gavro Vuković, narodni heroji kraja, Momo Cemović, Toro Ćulafić, Budo Barjaktarović, Vlado Babović, Minjo Bakić, Bobo Radunović, Slobo Vuković, Mišo Korać, Colja Vujović, veliki đaci i profesori Gimnazije, ljekari Bolnice... Oni koji su se potvrđivali širom svijeta.

Lijepa je privilegija predstaviti Ivangrad u Titogradu, jer je Titograd bio adresa na kojoj su se provjeravale ivangradske vrijednosti. Vrijednost ove Radunovićeve knjige se, upravo, potvrđuje ovdje u Titogradu. Ivangradske vrijednosti su ovdje putokazi vremenima i ljudima. Pa i kada se čitalac ne složi sa nekom riječju, sintagmom, rečenicom, pasusom, autorovom analitikom, to je, vjerujemo, kreativno neslaganje koja rađa novu misao, nove poglede, nova tumačenja. To su i poruke knjige, i njen cilj.

Grad, vrijeme, ljudi – „Ivangradska trilogija“ Saše Radunovića - priča o rodnom gradu, njegovim proljećima i zimama, usponima i padovima, uspjesima i porazima, sivilu i maglama, propadanju i stagniranju, nadama i željama, odlascima i ostajanjima... Čitate tekst  trilogije i odmah misao: „Rodni grad nije samo ime na mapi – to je škola, to je dom, to su rodna mjesta u kojima će uvijek biti toplo i udobno“, i autorov odgovor, želja i potreba: „Odoh do grada , da vidim šta se radi“. Grad je kolijevka uspomena. Naviru sjećanja, bude se trenuci i postaju vječnost. Ali, prisustvuje se i događajima koje lično proživiš i uknjižiš. Pripovijedanje u prvom ili drugom licu su „izvještaji“ sa lica mjesta. Decenije i stvarnost su se našle u priči i burni događaji prethodnih godina. Autor kroz doživljaje Veska, Tamare, Vanje, Dragane, Dimitrija, Jasmina, Aleksandra, „diše“ jedno vrijeme koje karakterišu nekolike rečenice: „Dobro je, nema tenzija“, „Vladika se ovdje pita“, „Ko je više doprinio pobjedi“?  I, možda, riječ koja nikako da išćezne – zavist! Priča teče linearno, bude se nade, upadne se u očaj, sivilo, sustignu sjećanja o razgovorima koji nijesu ugodni, koji nijesu otvorili kapije proljeća jednoj varoši.

„Nisam rođena u Ivangradu. Nisam ni rasla u njemu. Skoro pa da ga nisam ni posetila  dok se tako zvalo ovo mesto. Vrlo kratko sam živela u Ivnagradu, pre nego što je ovo mesto dobilo ime Berane. Ali i to kratko, bilo je dovoljno da ga zavolim. Baš da ga zavolim“- stoji na stranicama „Ivangradske trilogije“, na kojima se oživljavaju i neki toponimi u kojima je bujao život: „Video“,“Picerija“, „As“, „Gradska kafana“,...Ljubav i nada! Liječenje nostalgije! Ljubav prema ovome ili onome gradu nastaje zbog osjećaja koje je čovjek morao iskusiti u njemu, a ne zbog samog grada. Jer, grad može postati svijet, i jeste, kada zavolite nekoga od ljudi koji žive u njemu. Tada on postaje i vaš grad. Tada vam grad postaje fotogeničan, biva živo biće. Ljubav postane počasni građanin, sreća -  slava grada, a nada glavna ulica.

„Čitav je grad kao knjiga, kao priča o nevidljivim zgradama zahvaćenim istorijom“  - kaže S. Noteboom. Ali, ne samo zgrade, nego i prostor koji je, uvijek, upijao sunčeve zrake pri izlasku i zalasku. Ti izlasci i zalasci su i kao ljudi. Neki ljudi  napuštaju  zavičaj da bi sanjali o povratku  – drugi ostaju u njemu da bi sanjali o odlasku odatle. I stalno te mijene, žal, kajanja...I nada da „ni u jednom gradu na planeti zvijezde ne sijaju tako snažno i vedro kao u rodnom gradu djetinjstva“, i ona druga – „tek nakon odlaska u drugi grad možete shvatiti koliko vam je draga vaša varoš“. I uvijek nezaborav da je zavičaj mjesto u kojem počivaju misli. Ali, počivaju i najvoljeniji, pa je povratak u zavičaj i novi zagrljaj sa voljenim – uz suzu i svijeću. Groblje postane mjesto tišine i straha.

Društveni  i politički događaji: izbori, litije, protesti – ambijent uoči tih događaja, tokom samih procesa, posljedice, sve je u pričama  na stranicama knjige Saše Radunovića. Izborni procesi od 2014. godine, prije toga osvrti na referendum 2006, cifre, procjene, očekivanja od novih, kritike starih, analize društvenih kretanja i pojava uknjiženi su, spremni za nova tumačenja. Upravo su ovo tekstovi koji čuvaju sjećanje na političke partije, čelnike, aktere društvenog života, partijske i političke mijene, rezultate i očekivanja. Tekstovi će značiti svima onima koji su direktni učesnici, onima koji su gledali sa strane, a naročito onima koji su došli kasnije. Ovo je doprinos boljem razumijevanju političkih i društvenih zbivanja u gradu na Limu u vremenu kada su se opredjeljivala razvojna kretanja ove varoši.

Kombinacija lirskih stranica i žurnalističkih, pisanih tematski prilagođenom leksikom, potvrđuje autora koji sa pažnjom prati život u Polimlju i Crnoj Gori. Svi likovi sa pripovjedačkih stranica knjige, zapravo, mogu biti i neki od nas. Jer, sudbine su to! Kao što je i sudbina Draganina i Aleksandrova.

Pisati o svom gradu može samo neko ko voli taj grad i njegove ljude. Saša Radunović piše o svom Ivangradu i svojim Beranama.

Na kraju jedan lirski citat iz ove knjige: „Prvi sunčani zraci obasjaše limsku dolinu. Iz početka, nekako plašljivo preko Jasikovca osvijetliše brda iznad aerodroma, a potom sve šira područja, dok, na kraju, toplinom i svjetlošću, ne obasjaše čitav grad“.

I ostaje svjetlost nada iz stiha pjesnika Marka Vešovića: „Lim se opet danju plavi kao vena proširena...“.