(Odlazak Slobodana Beća Došljaka)
Otišao je simbol grada.
Najbolji.
Najšira i najtoplija duša.
Najčistiji zagrljaj.
Onaj koji je bio neprikosnoveni prijatelj Carstva dječijeg.
Onaj koji je svima poklanjao osmijeh i ljubav.
Otišao je moj dragi brat i imenjak.
Najbolji dječiji pjesnik, institucija, dobra duša, koji je dijelio i zadnji zalogaj i gutljaj dobrote.
Pošao je za lastama iz ovih studenih i zlobnih prostora, što stežu i nečojški more.
U rajsko gdje pasoš ne treba.
Neka se pretovarenim nagradama i okovčinama kite drugi koji se prozvaše istaknuti kulturni stvaraoci.
Blago tebi, najveći, što si neistanakuti.
Njihove pjesme ne znaju ni najbliži članovi familije.
Ljubomorni što nemaju najvjerniju armiju mirisnih cvjetaka iza sebe koji su tvoje stihove znali naizust, od vrtića, škola, parkova, Republike Zabjelo, navijača FK „Zabjelo" budućeg člana lige šampiona (kako je Bećo predvidio i gdje hoću da vidim veliku zastavu sa tvojim likom) i bili ukras Podgorice, dobrodošlica za svakog ko voli djecu, ovaj grad naš melemni i mili sa suncima zlaćanih zjena.
On je bio radosna energija, drugar koji je milovao njihove tajne, darivao ih radoznalačkim stihovima.
Bio je i tek će biti dragi učitelj odrastanja i vaspitanja.
Nije mogao u čitanke, ali jeste u učanke, družbe, gdje se kazuje veselost, sa osmijehom koji liječi sve.
Mogao je kao i drugi zakučiti stan, sve kao i patriote, ostao je najveći rodoljub skromnosti i vrline, jedinstveni Bećo.
Bio je i ostao šampion dječjeg stiha.

Nagrade su ga neljudskom pizmu zaobilazile, a samo On je mogao podići dječji ustanak, revoluciju od pjesama, gdje god se pojavi, da dobije aplauz svojih dječijih drugara jači nego cunami, ne samo 13. jula, ali nije moglo da ga zapadne od dogovorenih dobitnika.
Bećo je već zadobio ulicu Rajsku, anđelsku, najdužu, koliko je čežnja djetinjia i tamo gdje se ljube nebeski sastavci.
Neka navale naknadnoempatisti sa posthumnim nagradama, festivalima, konkursima sa njegovim imenom, sada je kasno, ode nam vedrina, zaboravili smo najboljeg i najčestitijeg među nama, ikonu grada, zakon Zabjela.
Nije mu se odužio grad za života, ni ovi novokomponovani lideri i selfi mangupi i mangupice kastiga, proveo je posljednje dane u surovim, nečojškim uslovima, onaj koji je nagradio ljubavlju deset gradova, biserima najzlatnijeg pjesničkog otkiva.
Onaj koji je proslavio ovaj grad i uklanjao se gorima, jer ga nije moglo zapastiti đao mu svoju mladost i ljepotu, nade, samo ON i Podgorica su se povjerili tajnom koju nikada nećemo dokučiti
Poklanjao je vezanicom najmelеmnijih stihova svima bez kraja sunca da se drugi ogriju a sam ne ogrija ruke, u svijetu sluta, svaka travka ljuta. Neka sanja zasaњeni, vječiti dječak. Brat bratski.
„I ptice žele
Po parče neba
Sloboda vele
Pticama treba."
(„Parče neba")
Neka sanja ljepše, i dalje će osunčani zraci njegovih stihova sa nebesa biti nova, razdragana proljeća, iskrena igraonica i maštaonica, dječja uspavanka onima koji znaju da cijene.
Otišao je Slobodan.
Nije lako biti Slobodani.
Bećo Došljak.
MIRNI SNOVI BRATE!
NEĆU DA TE BUDIM!
ŠAMPIONI ODLAZE TIHO.
Slobodan Čurović
Foto: Portal RTCG