Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce. Šire puteve, ali uže vidike. Trošimo više, a imamo manje. Kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice. Više udobnosti, a manje vremena.

Ne baš tako davno, bješe među najčistijim rijekama u regionu. Sad među najzagađenijima. Zašto? Kad je, čijom krivicom i pod kakvom prinudom  taj nevini, bistri tok Lima svoje prelijepo korito prepustio najraznovrsnijem i najprljavijem  ljudskom otpadu?

Prije nekoliko dana usnuo je u Gospodu, u Parizu, jedan od najvećih  naših filosofa i lingvista Komnen Bećirović, čiji je dugi životni put započeo u gornjomoračkim Ljevištima, nadomak izvorišta Morače, prije devedeset i jednog ljeta.

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, varošica Tutin tek je počinjala da dobija obrise urbanog života.

Bože, koliko sam ja strahova u životu istrpio! Ne bi se baš reklo, da sam neka naročita kukavica, ali, mnogo strahova, brate.

Jedan dan radničkog života. U Ivangradu. Godišnje doba, bilo koje. Neka bude, proleće.

Rasprava o gradu, o idealnom gradu, jednom od najznačajnijih fenomena u razvoju ljudskog društva, traje taman onoliko koliko i istorija civilizacije.