...S radošću i osmijehom sjećam se svog djetinjstva i dana kada je naša majka, lijepa Fatima, provodila sate u kuhinji. Svoj je život posvetila nama – djeci i tati. Uvijek vedra, nasmijana, puna života i energije.

Tu pored nas i sa nama žive i rade ti obični "mali" ljudi, koje tamo neki "veliki" u svom narcizmu  i svojoj uobrazilji ne vide. A oni, ti "mali" često su veliki simboli,  oriđinali i biljezi duha grada. Da, i u priči i sjećanju traju mnogo duže od tih jednomandantnih "velikih".

...Kod nas su tek počinjali da se pojavljuju prvi hipici. Za nas djecu bili su izazov – predmet divljenja, tajanstvene fascinacije i neizgovorene znatiželje.

... U zemlji mog djetinjstva, niko nije pravio dramu oko vremena. Kad bi pala kiša ili snijeg, majka je znala reći: „Neka pada, pada na svoju zemlju.“ I tu bi priča završila. Nije nas zanimalo što donosi sutrašnji dan. Vrijeme je jedna od rijetkih stvari u životu na koje ne možemo uticati.

Doručkovao sam jedaman u Titogradu, večerao u Los Anđelesu! Sve u jednom danu. Bilo je to vrijeme Titove Jugoslavije, kada je Jugoslovenski aerotransport (JAT) s lakoćom prelijetao kontinente. 

Avgusta, 1914. godine, Crna Gora zarati  s Austrougarskom, a dva crnogorska iseljenika poručuju iz Amerike  kralju Nikoli: - 'Oćemo li da dolazimo tamo ili da udarimo s boka!?

Bile su to divne godine kada je Herceg Novi disao punim plućima, šireći kosmopolitske grudi gostoprimstva tog mirisnog parčeta Jadrana. Bijahu to  duhovna, kulturološka, civilizacijska, estetska, umjetnička pluća širine, vrijednosti i najšireg smisla. Sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka.