Znam, nepoznat vam je ovaj klub, ali ćemo brzo i nadam se uspješno razriješiti motive naslova teksta.
Prethodno ćemo pojasniti da su Humci klasično radničko nikšićko naselje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, stambena kolonija Željezare "Boris Kidrič", čije barake od lako sklopivog materijala izgradi poznato preduzeće Krivaja iz Zavidovića.
Sport, dominantno fudbal, koji se igrao gdje se god našlo zgodno mjesto, na ulici, livadi, betonu, nametnuo se prirodnim izborom humačke generacije tog vremena. Značajan broj njih napravio je respektabilne karijere na domaćem i međunarodnom planu. I otuda, evo razloga naslova i evo tih jedanaest koji čine idealni tim FK Humci. Niti manjeg prostora, niti većih fudbalskih imena. Pa krenimo:
Zoran Lemajic (Sutjeska, Priština, Farense, Boavista, Sporting-Lisabon ), Boro Janičić (Sutjeska, Budućnost-Podgorica, LG Cheetahs - Koreja), Predo Vujović (Čelik), Milun Petković (Sutjeska), Puśo Barjaktarević (Sutjeska), Mijo Milović (Čelik, Premijer- mali fudbal), Miško Zarubica (Sutjeska, GOSK, JUG, Dubrovnik), Bacak Krunić (Čelik, Premijer), Žaro Drašković (Sutjeska, Salgueiros, Beira - Mar, Farense - Portugal, Ethnikos Piraeus - Grčka), Cule Krunić (Čelik, Premijer), Baja Stamatović ( Sutjeska).
Da, sigurno ste čuli za onaj mitski stih, urbanu legendu sedamdesetih godina proslog vijeka: "Bolji Baja nego Džaja".
Pa onda, ako je primjeren termin, rezervna postava gdje na golmanskim pozicijama bijahu Dragan Radulović (Čelik), Slobo Vuković ( Sutjeska), Majo Kršikapa (Čelik).
Sveukupno, vjerujem dovoljan ključ za odgonetanje i argumentovanje naslova teksta. Da, kuriozitet od koga bi velike fudbalske nacije pravile muzejsko turističko hodočašće, slaveći ime mjesta, grada i države. A mi...
E sad, zamislimo da FK Humci danas nastupaju u prvoligaškom takmičenju ili igraju na nekom od regionalnih mečeva. Bez dileme kuriozitet. I sve jedan do drugog, pa su tako u jednoj od tih baraka sa, četiri male stambene jedinice, živjeli Lemajić, Zarubica i Bajraktarević.
Neće pomoci ni internet ni sva pretraga da neki sličan primjer negdje nađemo. Otuda je ova priča više od fudbala. Da, baš tako. Ovo je markantna socio-antropološka studija koja govori o uslovima, načinu života i borbi za njega u okviru koga ta lopta bijaše centar oko koga se sve okretalo i sa kojim je sve počinjalo. Zahvaljujući njoj, humćani su vidjeli svijet i postali svijet koga će nam anegdotski prepričavati i dočaravati, kako je to kad igrate pred više od pedeset hiljada gledalaca, kao u primjeru legendarnog golmana Zorana Lemajića.
Svi oni u toj radničkoj komuni imali su i motivaciono pedagoško edukativnu ulogu u životima onih mlađih, koji tek stupahu na staze života u koji se nije išlo bez sporta.
Sjećanja naviru. Žurili bi "Kod Milke na trafiku" da ponedjeljkom prelistamo ili kupimo Sport, da bi pročitali imena i ocjene tih naših fudbalskih junaka. I onda bi prepričavali nedjeljne mečeve, kako je ko igrao, dobio ili gubio, sve sa emocijama, strasti, nadama i željama za sledeći novi meč, na kome će naši humćani pobijediti, koji sustinski bijahu, ne samo sportski već istinski životni pobjednici.
A kad smo kod kurioziteta, onda bilježimo da je samo nekih trista metara dijagonalno od Humaca "željezarsko naselje" iznjedrilo svoje fudbalske bisere poput braće Bakrač, Ljaka u Sutjesci a Mico, igrač Budućnosti, pa Hajduka iz Splita, u kome je zaslužio visoki status i poštovanje.
Pa dalje Šećkovic - FK Sutjeska, Bof Bošković, koji je igrao fudbal u Francuskoj, pa Vukosav Zeković- FK Sutjeska, pa izuzetno nadareni Iko Kovacevic, pa...
Kad bi vremenska kapsula mogla to da čini, pitamo se koliko bi danas menadžera i uprava klubova poželjelo ovakve igrače, od Humaca do Željezare?
Vjerujemo da nam je sada jasnije zašto priča o FK Humci. Tim za anale, sjećanje i poštovanje. Možda je slično u teoriji moguće, no praksa nam zbori da je jedno vrijeme, interesovanje i životna borba minula, daleko iza nas, te da se ovakva garnitura na malo kvadrata više ne rađa i na scenu slična njoj ne vraća.
FK Humci, hronika jednog radničkog svijeta, koji nije imao šta da izgubi, te je kao takav bio osuđen na pobjedu - i životnu i fudbalsku.
Mr. Željko Rutović
