I u vrijeme dok smo živjeli u Andrijevici, Plavu, Bijelom Polju, Beranama, onamo gdje su roditelji predavali u nekoj od škola, imali smo uvijek uz sebe neku od domaćih životinja!

Bilo je tu ponajviše raznih vrsta pasa, a našao bi se i pokoji mačor, odnosno mačka, a u jedno vrijeme, kad su postojali uslovi za to, bilo je i dosta zečeva i kunića. Oni su uljepšavali trenutke našeg djetinjstva, bili su naši saveznici u raznim igrarijama i nestašlucima i vezivali smo se za njih onako kako to čine djeca širom svijeta.

U Beranama, u ulici našeg djetinjstva, koja se nastavljala na onu glavnu i to naglim zaokretom, imali smo nekoliko kučića, čijih se imena više niko i ne sjeća, a, eto, izmigolji iz tog zaborava i iz tih dalekih i davnih godina zanimljivo ime Klempo, kako se zvalo umiljato kučence, kojeg smo, nezavisno jedni od drugih tako prozvali,  isključivo zbog velikih i, naravno, klempavih ušiju. 

Kučiće smo držali u sklepanoj drvenoj kućici u dvorištu Pajkovića, pored Stanijinog brda, tik uz odbačenu kabinu starog ,,FAP“ - a, koje je obožavala cijela ulica, barem njen mlađi dio. Kabina je bila vlasništvo rođene braće Mila i Iva Pajkovića, poznatih beranskih vozača i često smo je koristili kad smo igrali igre skrivalice.

Psići su neprestano milili uz nas, naročito kad bi se dobro najeli hrane koju smo im ostavljali u rashodovanim kuhinjskim zdjelama, a pored njih je tu bilo znanih i neznanih mačaka, raznih boja i šara, koje su čekale svoj trenutak da se proigraju sa nama, ali i da svojski oližu ono što je ostalo iza pasa.

Psi i mačke iz naše ulice bile su bezbjednije i slobodnije, nego li ove današnje, jer nije bilo mnogo vozila i kamiona, a i oni su rijetko jezdili našom ulicom. Naravno, i stariji i mlađi su bili i blagonakloniji prema njima, pa ih nijesu udarali, trovali ili tajno ubijali, kao što se to danas radi, naročito na selima, u prigradskim naseljima, ali i u samoj našoj zvezdastoj varoši.

Istina je da se neki put danas javi više pasa i mačaka, nego li bi trebalo da ih je, ali se i to rješava na neki drugi način, ali, pored toga, ne treba zaboraviti da je držanje pasa u stanovima, u kućama i u dvorištima postala stvar nekakve malograđanštine, nekakvog tobožnjeg prestiža, pa umjesto da odgajaju stoku i imaju od nje koristi oni drže posebne i skupe rase pasa, od kojih su mnogi i krvoločne ćudi; kad uvide da je njihovo držanje preskupo za njihov džep, onda ih jednostavno odvežu i puste u slobodu, u kojoj oni nastavljaju preživljavanje, razmnožavajući se sa najobičnijim kučkama lutalicama. 

Kad se šinteri, jer kako drugačije nazivati one koji zbog nekakve nagrade od pojedinih opštinskih službi  ubijaju, ugrožavajući tada čak i ljude, ali najviše divne pse čuvarkuće, ljubimce, a nikada one od kojih se mnogi i plaše, one lutalice, jer ih je bitka za opstanak naučila da se dok sve to ne prođe negdje sakriju i izađu van kad je sve potpuno bezbjedno.

Kad smo se, konačno, skrasili na porodičnom imanju u Lušcu, u neposrednom okruženju Berana, ta ljubav  prema životinjama, kućnim ljubimcima jošte se više učvrstila, a naš životinjski svijet se povećao za, pored vrabaca, tih, uz vrane i svrake, istinskih patriota koji tokom cijelog svojeg života ostaju kod nas i koji ne priznaju seobe, za slavuje, žune, kaćiperke, ali i vjeverice koje su su nas posmatrale sa stabala dvorišnih četinara i oraha. 

Baka i tetke su držale dosta krava, najprije u jednoj, a potom u dvije štale i svaka je od njih imala i ime. U stara vremena, u vrijeme jake porodične zadruge na Glavici Pajkovića u Lušcu, bilo je mnoštvo krava muzara, buljuci ovaca i tada se izdizalo, najprije, na Soko, divnu planinu, sa bunarima, sastavni dio Bjelasice, na samo sat vremena pješačenja, pa početkom jula na Strmenicu, Rasovu i Šišku.

Međutim kad su se braća podjelila, Miljan i Milija su se spustili terasu niže, na Kamenjaču, dokle je stigao jaz za navodnjavanje vodom iz Bistrice, napravili kuće, poženili se, a u porodičnoj kući su ostali Mikosav, Radosav i sestra Danica, koja se potom udala za Milića Đokića iz susjednog Doca.  Poslije toga, niko do braće nije držao više ovce, nego samo krave.

Kad smo stigli iz Berana u Lužac, zatekli smo konja koji se zvao, jednostavno, Vranac. Vranac je bio divan, njegovan, glatke i sjajne dlake, pametan i tako miran da smo se slobodno provlačili ispod njega. Vranac se nanosio drva iz paklenskih gajeva, iz Sokola, tovara sijena sa naših livada, bio je nezamjenljiv ispred pluga sa utisnutom figurom slona, tako su izlazile prave brazde kao crtane i tačno je stavljao kopita da ne pokvari oranje.

Kad je uginuo od starosti, žalili smo ga mnogo i  više nijedan konj nije kročio na naše imanje, sem onih za oranje za nadnicu, dok im traktori i motokultivatori nijesu preuzeli posao.

Imali smo, jasno, i kokoške, kojima smo napravili veliku ogradu, koje su hranjene domaćim kukuruzom, ovsem i pšenicom, tako da je bilo dosta jaja, koja smo znali i da ispijemo onako živa, a poslednja koka koju smo nazvali Ćuka, bila je toliko pitoma da je skakala na krilo da bi je neko milovao, dok se veze priča između nas ili sa gostima. Ćuka je doživjela duboku starost za jednu kokošku i otada više nije bilo kokošaka u našem dvorištu.

Naši su imali običaj da kupe poneko jagnje i da ga udrže za nas i radnike i nadničare koji su povremeno radili na imanju. Mi bi smo se toliko zbližavali sa njima da su bili sastavni dio naših igara. Poslednje takvo jagnje bilo je Beki, a kada je i ono završilo neslavno, na našu veliku tugu, otac je prestao da ih kupuje, sem iz mesara.

Krave su bile sve mirne i davale su punomasno mlijeko od kojih se spravljao prvorazredni sir i skorup - Mila, Veza, Šuta i ostale. Ne znam da li je  neko o tome nešto više razmišljao, ali se dešavalo da  domaće, ali i one šumske, odnosno divlje životinje, podsjete na neku osobu koju znamo. A to je postajalo neosporno kad bi to više njih istovremeno primijetilo. Naravno, to nije imalo bilo kakve veze sa uvredom ili ruganjem i ostajalo je samo kao najobičnije primjećivanje koje se nikada nije spominjalo pred drugima.

Poslednja naša krava, Mala, koja je nosila na svom uvu broj 838, čudo od krave, dvadeset i dvije godine stara, možda i koju više, koja nije prekidala da se muze ni kad je bila steona, niti  uoči samog teljenja, prava hraniteljka, koja je znala sama da se oteli, jednostavno uveče je ostavite, nahranite, pomuzete i u snu ne pomišljate da je nosi tele, a kad se ujutro pomolite dočeka vas i mukne, a ispred nje tele.

Mala je  prodata zbog opravdanih razloga, da ne bi uginula kod nas. Ona je imala posebno mjesto u štali, koja nije ličila na staju nego na neko sasvim drugo mjesto i svako ko bi se namolio unutra bio je prijatno iznenađen.

Mačke i mačori su bile posebna priča - Pepi, Ćiro, Tigar, Mali, Frgo, Bumbar, Šara, Garo i još mnogo njih borili su se svojom umiljatošću za našu naklonost, za dobru hranu i svoje mjesto, zimi, pored štednjaka i furuna. Tu skoro mačka sa muškim imenom Tigar, neumorni i hrabri borac, skončala je neznano kuda, doduše, i u starosti, ostavivši iza sebe nekoliko mačića, od kojih je ostao mezimac Mali, kao podsjećanje na nju i svu ostalu mačju bratiju. Jedno vrijeme dnevnom  sobom i gornjom ivicom  kauča u dnevnoj sobi gospodario je Pepi, pepeljaste neubičajene boje.

Što se tiče pasa, bilo je tu raznih vrsta - od njemačkog vučjaka Brunda, koji je bio poklon našem ocu, dok je predavao u Plavu od nekih graničara, pa preko bijelog vučjaka, pa zatim Gara, koji je u sebi imao vučju krv, Meda, Belog, Šarova, Bubija, Didija, koji je sa nama igrao lopte, kojeg su dolazili da gledaju mnogi ne vjerujući svojim očima i koji je ostao ovjekovječen na jednoj omanjoj fotografiji, zajedno sa nama, i loptom, naravno, zatim Prla, Belog i Rokija, koji je nedavno skončao sa komšijskim lambradorom Lenijem, tokom ljubavne jurnjave po naselju i po pisti, umoren od strane onih nepoznatih koji daju sebi  pravo da presuđuju mirnim psima. Sve u svemu, bila je to jedna prava i velika pseća družina!

Roki je bio mješanac sa odlikama labradora, bio je pas s krupnim lavežom od kojeg se sve treslo u njegovoj blizini, istinski čuvar kuće, koji na nikog nije nasrnuo izvan ograde, a obožavao je djecu. Kako je samo znao da se igra sa djecom iz okruženja, sa našim unucima i unukama kad bi dolazili sa roditeljima, s proljeća i ljeti, a srećom ponešto je ostalo zabilježeno okom kamere.  

Imali smo, u djetinjstvu, i jednog ogromnog i snažnog psa Lesija, koji nas je neumorno i radosno vukao sankama po zaleđenim i utabanim sniježnim stazama. Lesi je stradao kad ga je jedan dalji rođak ustrijelio iz puške sa brda, onako iz čista mira, zato što nije volio životinje; onako ranjen jurnuo je prema njemu, i konačno je ustrijeljen sa samo nekoliko metara udaljenosti.

O svima njima, o konju, kravama,  mogle bi se napisati istinske crtice, pričice, no, ovo je, ipak, nešto više priča o Dikiju, omanjem mješancu ,,terijera“ i ,,jazavičara“, koji je bio takav da je mogao biti junak kakvog crtanog filma. Pravcijati ljepotančić! A ona sadrži u sebi i primjese sjećanja i na sve ove ostale.

On je kao poklon, kao štene, stigao kod jedne naše susjetke, a kad je ona otišla na ljetovanje, onako zapostavljen i bez hrane, prepušten na milost i nemilost, preselio se kod nas, dok je to radio ranije povremeno, a prihvaćen od dva naša psa. Od tog trena on je postao sastavni dio našeg dvorišta, dnevne, a i moje sobe. Ma koliko da se zadržavao unutra i namjestio bi se onako kako mu je i odgovaralo, podignuvši svoje velike uši, nalik zečjim, gledajući u televizijski ekran ili u nas, ponašao se onako kako i treba.

Diki je bio tako pametan, da je izgledalo kao da hoće da nešto progovori, pa smo dječurliju ,,ubjeđivali“ da treba da ide i u školu! Na njega se nikada niko nije mogao izdrati, ili pokušati nešto drugo, a da ne bude opomenut, režanjem. Iako malešan, bio je suludo hrabar i hvatao se u koštac sa mnogo višim psima, raznih rasa i pasmina ne dajući svoju teritoriju, a o dvorištu da se ne priča.

U njega su bile zaljubljene sve kučkice iz okruženja, a želio je i naklonost jedne pudlice, od nekih ljetnjih gostiju, koja im se istrgla iz naručja i poletjela u njegov zagrljaj. Bilo je tu dosta muke dok je njeni vlasnici nijesu odvojili od njega i ubacili u kola, kojim se odvezla u svoj rodni kraj, ostavljajući svoju nesuđenu ljubav, tužno ga gledajući kroz prozor od vozila! Diki je bio pravi mangup!

Bio je prisutan na svim proljećno-ljetnjo-jesenim sjedeljkama ispod jorgovana, stare kruške i oraha u dvorištu, ponekada onako iz potaje njušeći noge ponekom zanimljivom gostu. Kad bi ga ovaj, nehotice, malčice zakačio nogom ispod stola, začulo bi se njegovo režanje kao opomena.

Jednom je jedan moj školski drug iz gimnazijskih dana, koji živi i radi na strani, a ljeti dolazi u svoje rodno selo, udaljeno od Berana jedno desetak kilometara, sjedio kod nas, uoči mojeg odlaska na neki put. Kad sam se vratio kroz jedno sedam osam dana otprilike Dikija nije bilo kući. Tražio sam ga svugdje, ali od njega nije bilo ni traga ni glasa.

Onda sam shvatio da je Diki najvjerovatnije otišao sa tim poznanikom, pošto ga je ovaj gladio i milovao tokom priče. Kako je noć bila uveliko uzela maha, Diki ga je pratio, a ovome je godilo njegovo društvo da mu razbije samotinju dok je hodio kroz klisuru. Kad su stigli u selo, Diki mu više nije trebao i on je ostao sam u kraju u kojem nikada nije bio prije toga, a i u koji je stigao po mraku.  

Tih dana sam sa svojim poznanicima i poznanicama, među kojima je bila i jedna Šveđanka, džipom zaputio ka Bjelasici da prokrstarimo njenim prostranstvima uprkos magli i uzgred i osvojimo poneki vrh.

Na raskrsnici između dva planinska sela, između Lubnica i Kurikuća,  na omanjoj livadi spazio sam djecu kako igraju lopte. Izašao sam i pitao ih za Dikija, objašnjavajući kako izgleda. Pokazali su mi na obližnju kuću i zaputio sam se ka njoj. Pozvao sam Dikija i pojavio se i zastao. Kad me ugledao pao je na leđa i ostao je tako jedno vrijeme, sve dok mu nijesam prišao, kada mi se jednostavno bacio u naručje. 

Da li je bio otrovan, previše uzbuđen ili je to bilo od neprestanog truckanja po planinskim džombama, uglavnom, Diki je, da oprostite, povratio u kolima, doduše po podu. Zaustavili smo džip i očistili taj dio velikim listovima bljušture. U nastavku puta, kad bi Dikiju došlo teško, pogledao bi me kao da je čeljade, i stali bi, otvorili vrata i on bi istrčao i završio posao, a onda opet uskakao unutra, kao da se ništa nije ni desilo. Sve to je bilo posebno simpatično Šveđanki koja je svukuda poslije pričala o Dikiju.

To je bilo prvo njegovo planinarenje, ali ne i jedino, jer je docnije više puta sa nama dolazio do Rudine i Sokola.

Kad je preminula naša starija tetka, koja ga je često hranila, on je sa nama stigao na groblje i prišao grobu. Inače, pokušavale su razne budaletine da ga ustrijele ili otruju, ali je on uvijek izlazio kao pobjednik.

Doživio je duboku starost, blizu dvadeset godina, a uginuo je jednog februara, kad smo se svi opustili misleći da je vrijeme zime i mrzlina prošlo, a onda je preko noći napadao ogromni snijeg koji je sve okovao i sa njime su neočekivano stigle i izuzetno  jake mrzline koje su trajale do kraja mjeseca.

Pošto je sjutradan pojeo dio svojeg obroka odmakao se od zdjele i nestao je. Opet sam ga tražio po okolini, očekujući da mi skoči u naručje u nekom od sniježnih tjesnaca izdubljenih kao bob staze, ali je sve bilo uzalud.

Kad je proljeće zasijalao svom silinom i sjajem, pomjerali smo bale sijena - između  njih dvije ležao je uginuli Diki, kao da je balsamovan, kao da je neki pravi pseći faraon!           

Možda će se neko zapitati - čemu sad ova priča o životinjama, o kravama, teladima, ovcama, kokošakama, konjima, pticama, vjevericama,  mačkama i kučićima,  čemu priča o jednom mješancu ,,terijera“ i ,,jazavičara“, čemu priča o Dikiju, uz napomenu da ga je imenom, ali i izgledom i ponašanjem, naslijedio gotovo istovjetan pas, ali druge boje, koji sada caruje  sa starom ženkom Medom, našim dvorištem i okolinom?

Razlog je, uistinu, jednostavan - naime, naš pas Diki bio je mnogo bolji čovjek od pojedinih ljudi!

Tekst i foto: Milija Pajković                  

Iz najnovije knjige ,,Priče za pričanje“