Raseljeno lice sa Kosova i Metohije Nada Knežević- Vujošević, žena sa dva imena i dramatičnom sudbinom

U jednoj od nepreglenih izbjegličkih kolona u kojima je oko 10.000 raseljenih lica sa područja Kosova I Metohije preko vrleti Kule I Čakora stiglo u Berane I tu našlo utočište, nalazila se I jedna žena koja može da posluži kao simbol patnje svih tih nevoljnika. Riječ je o Nadi Knežević – Vujošević, ženi sa dva imena, živoj junakinji mnogih novinskih, radio I televizijskih reportaža I književnih djela.

Kao u romanima I filmovima starih dobrih majstora život ove žene bio je I ostao prepun dramatikčnihobrta I događaja I to počev od prve godine njenog života pa sve do današnjih dana odnosno pet ipo decenija kasnije.

Tragično bjekstvo iz obruča smrti

Nada Knežević – Vujošević rođena je ratne 1943. Godine u selu Velika u plavskoj opštini. Njeni roditelji Mitan i Vidra Knežević dali su joj ime Branka. To ime nosila je nešto više od godinu dana, a onda je počela njena porodična i lična drama, koja nažalost, traje do današnjih dana sa malim izgledima da se brzo srećno okonča.

Pred kraj rata, sredinom 1944. godine u naletu jedne neprijateljske jedinice u povlačenju, selo Velika na obroncima Čakora, u kom se nalazila i kuća Kneževića je, takoreći sa zemljom sravnjena. Kuće su popaljene, a nekoliko stotina ljudi, žena i djece poubijano. U tom paklu, sticajem životnih okolnosti našla se i Vidra Knežević sa jednogodišnjom Brankom i godinu dana starijom njenom sestrom Živkom.

Poput svake otmene i hrabre majke Crnogorke ona je jedno dijete stavila za vrat a drugo u naručje i pokušala bjekstvom da ih izvuče iz obruča smrti. Nažalost, kada je već stigla do obala Lima, nadomak slobode, stigli su je neprijateljski rafali. Ne samo da je ona pala smrtno pogođena nego i njena kćerkica Živka. Jednogodišnja Branka, srećom, ostala je nepovrijeđena.

Prestravljeno dijete se brckalo u krvi mrtve majke i godinu dana starije sestre a potom se počela kotrljati prema talasima rijeke. Taj stravični prizor primijetio je jedan njemački oficir koji je upravo u tom trenutku kolima naišao putem koji nije bio mnogo udaljen od rijeke. Zaustavio je kola i vjerovatno potrešen prizorom probudio je u sebi duboka ljudska I roditeljska osjećanja.

Umio je limskom vodom krv sa tijela jednogodišnje djevojčice Branke, a onda je odnio put Kolašina. Pošto očigledno nije mogao da je vodi sa sobom po ratištu ostavio je kod jedne babe, odnosno u porodici Đura Vlahovića sa naredbom da je čuvaju dok on ne vrati da je preuzme i plati za uslugu!-

Život pod novim krovom i novim imenom

-Za vrijeme tog tragičnog događaja ja sam imala oko godinu dana i svega toga ja se danas ne sjećam, priča Nada Knežević – Vujošević, 55-godišnja žena, raseljeno lice Metohije, tačnije iz Dečana. Imala sam nepunu godinu dana o čemu govori i podatak da mojim  novim starateljima, porodici Vlahović iz Kolašina nijesam znala da kažem kako mi je ime. Pošto se njemački ofocir nije vratio da me preuzme oni su mi dali ime Nada, vjerovatno sa željom ne bi li im se ispunila nada da me jednog dana pronađu moji roditelji. Ne sjećam se, priča Nada Knežević, ni života u novom domu sve dok me nije pronašao mojo tac i preuzeo tri godine kasnije.

Pošto su mu žena Vidra i kćerka Živana poginule a kako o kćerki Branki nije bilo ni traga ni java, Mitan Knežević se ponovo oženio. Kako je, skoro u isto vrijeme dobio jedvačeka sina Dragana i pronašao Branku odlučio je da ih zajednički krsti i tom prilikom u crkvene knjige upisao ne pravo ime njegove djevojčice, nego ime Nada kako su joj ime dali Vlahovići iz Kolašina.

Inače, on je svoju kćerku pronašao sasvim slučajno.

- Jedan čovjek iz Kolašina je putovao za Peć i u Velici svratio kod Mitanove sestre. Pošto je bilo riječi o prvim poratnim godinama pitao je za porodicu Mitana Kneževića. Kad su mu kazali da su mu žena i jedna kćerka poginule a da za drugu ne znaju ništa, on je ispričao da se kod porodice Vlahović iz Kolašina nalazi djevojčica koju je neposredno poslije krvavog događaja u Velici ostavio neki Njemac.

Moj otac je već sjutra rano bio u Kolašinu. Kada je ispričao zašto je došao, njima nije bilo milo jer su me bili zavoljeli. Ipak ta dobra ćena Milojka Vlahović (Đuro tada nije bio kod kuće) na njegovo navaljivanje je rekla da će mu je dati, ali ako je bude prepoznao. Ako bude nagađao, ne dolazi u obzir.

Pošto smo mi djeca još spavali onako ko sardine na jednom dušeku, ona nas je pokazala. Kako je mojo tac odmah bez dvoumljena pokazao na mene Milojka je morala popustiti, priča Nada Knežević. Mitan je potom sačekao gazdu kuće, Đura Vlahovića, i uz njegov pristanak me vratio u Veliku, gdje je napravljeno nezampaćeno slavlje.

Poslije me otac odveo još dva mjeseca kod Vlahovića u Kolašin, sa kojima se pobratimio, da gostujem. E, tog se perioda odlično sjećam. Ti ljudi i ti dani su mi ostali u najdražoj uspomeni i takoreći svakog detalja se i danas sjećam, a čitavu ovu prethodnu priču sam čula od svog oca, maćehe i naših komšija i prijatelja koji se sjećaju tih davnih dana kada sam ja bila isuviše mala, kaže Nada Knežević – Vujošević.

Ponovo na put po bespuću

Nada Knežević je iz roditeljske kuće završila četvororazrednu osnovnu iškolu u Velici, a potom u Murini. Zatim je upisala četvorogodišnju ekonomsku školu u Peći gdje se iz prvog razreda kao vrlo mlada udala.

-U tom periodu sam dosta teško (mislim na materijalnu situaciju) živjela sa svojim mužem. Dobili smo troje djece i školovali ih (svako ima srednju školu) i napravili kuću u Dečanima. Kasnsije smo tu kuću prodali i kupili jednu staru u Peći, renovirali je i za sina sagradili novu kuću. U međuvremenu sam uspjela da završim školu što mi je bila životna želja i dosta kasno zaposlila sam se kao sekratarica predsjednika opštine u Dečanima. I… evo morala sam sve to da napustim. Ovo mi je monogo teže palo. Onoga prvoga se ne sjećam. Bila sam mala, a sada sam sve što sam sa svojim mužem ovim golim rukama sticala morala da ostavim.

Došli smo ovdje u Berane bez igdje ičega da se zaposlimo. Ovdje u sobi u kojoj sam smještena nema struje. Ali šta ću. Evo ovdje mi je brat Dragan Knežević, i on, nažalost, izbjeglica, ali tu su mi. Kod njega je bolje, ali trebali ste da ovaj razgovor vodimo tamo, da vidite kako je… Ispada da oni isti koji su mi ubili majku i sestru i koji su me kao dijete poskitali, ti isti su mi sada bombardovali kuću i protjerali me.  Ovo mi je teže… rekla je Nada Knežević – Vujošević i zasuzila.

Suze su počele da naviru i ispod mojih kapaka i ja sam, da bi ih sakrio morao da prekinem razgovor jedva uspjevši da se zahvalim ovoj divnoj ženi tragične sudbine i da zaželim da se njena drama konačno okonča na srećan način i da je ubuduće sreća prati. Valjda je poslije svega bar to zaslužila.

...

Nada Knežević je poslije nepune godine dana teškog  raseljeničkog života u Beranama, odselila za Srbiju. Ovih dana namjeravao sam da je posjetim i napravim nešto širu priču o njenom tužnom životu prouzrokovanom bezumljem ratova, zbog kojih je iz Velike kod Plava, na neobičan način dospjela u Kolašin i na još neobičniji način vraćena u svoje rodno mjesto. Školovala se i potom udala na Kosovu, a onda opet ... rat. Izbjeglištvo u Berane i konačno, konačni smiraj u Srbiji i poslije vječitih seoba tamo, dobila vječnu kuću. Tužno i pretužno za jedan ljudski vijek.

Braho Adrović