BrdaPostoji jedan običaj u beranskoj dolini, a i u cijeloj Crnoj Gori, koji svjedoči o iskonskoj starosti našeg naroda! To je lelekanje - muškarci različitog životnog doba, ponajviše onog zrelog i poznog, žale pokojnika ili pokojnicu, posebnim i biranim povicima! Taj oblik ispoljavanja žala karakterističan je samo za prostor Crne Gore, a činjenica da se u Homerovoj "Ilijadi“, u više navrata, spominju lelekanje i tužbalice, navodi na pomisao da je trojanska istorija neraskidivo povezana sa našom, i to onom starom, koju istražuje veoma malo naučnika i istraživača! Tako se, naprimjer, u dvadesetdrugom pjevanju, u dvanaestom odjeljku tog slavnog epa, navodi da je Andromaha začula "nenadano lelek i tužnjavu sa kule, koljena zadršću njoj, a čunak ispade na tlo“. Sastavni dio sahrana su i tužbalice - žene koje nariču, odnosno, tuže, često veoma lirski nadahnuto, za umrlima, a Njegoš je ovjekovječio tužnjavu jedne od njih, sestre Batrićeve, u "Gorskom vijencu“: "Moj svijete izgubljeni, sunce brate, moje rane bez prebola, rano ljuta, moje oči izvađene, očni vide“!

U beransko-andrijevačkom krajoliku odvajkada se lelekalo, i u mirnim i u ratnim uslovima, a ostali su zapamćeni mnogi lelekači, koji su, kao antički tragičari, nadahnuto izvikivali najbolje osobine pokojnih, tako ih veličajući, a uzgred i njihove porodice, bratstva i plemena! No, ostali su posebno u pamćenju i oni koji su, pokatkada, premašivali te zacrtane i naslijeđene okvire leleka, na taj način  prikazavši jošte više iskričavi i nesalomivi duh našeg naroda. Tako je bio neki Radenko Krnduljak, poznat i kao Rako, koji je bio vrstan lelekač, sa umjetničkom žicom u sebi, ali ga danas najviše spominju po tome što je znalački znao da se izbavi iz teških situacija, u kojima bi se, ni kriv, ni dužan, našao prilikom lelekanja! Tom Raku su se, naprosto, bile umilile sahrane! Daleko do toga da je priželjkivao da neko umre, ali nije bilo žalbe a da se on nije pojavio na njoj i da nije leleknuo. A kad bi on zalelekao prodornim glasom, koji nijedan muzički stručnjak nije mogao da rastumači, nekom čudnom mješavinom basa i tenora, mnogi oko njega su strecali od gole muke, tako da su bili zreli za mjerenje crvenim koncem i za slivanje straha. Ubrzo je Radenko, koji je imao glas prvaka opere, dosadio svakome, pa su mu se navalili pojedini obješenjaci, mahom na sahranama starijih osoba, i zadijevali su ga i zadirkivali, dok bi lelekao. Tako je jednom lelekao nekog Jovana, starinu od sto ljeta:

- Lele ti ga mene za tobom, o Jovane, ljudska glavo, časna i poštena, diko naša i ponoseeeee...

Usred leleka, neko je iz gužve dobacio:

- Krc, Rakoooo, krcccc!

No, nije se dao zbuniti i obeshrabriti dovitljivi i snalažljivi Radenko, pa bi lelekom i odgovorio, okrenuvši se u pravcu odakle je začuo dobacivanje:

- Krcnem ti ga majki, nesoju od nesoja, leleee ti gaaa, leleeee!

Tako je Rako nekoliko puta začinio dobacivačima, pa su ga i ostavili na miru.

Jedan drugi poznati beransko-andrijevački lelekač, Vidoje, pravi pjesnik, bio je pozvan da leleče nekog našeg iseljenika iz Amerike, koji je izričito izrazio želju da se sahrani u svom rodnom kraju.  Bio je viđen, uspješan i stekao je priličan imetak a zvao se August. Njegovi bliži rođaci, koji su bili zaduženi za sahranu, posjedjeli su sa Vidojem i napomenuli su ga, uz koju čašicu "šljive“:

- Kuma-Vidoje, njegovo je ime čudno, nije naše, tako su mu tamo nađeli, pa kad zalelečeš nemoj da promašiš. To ti je, u stvari, kad se prevede na naški, ime mjeseca, avgusta...

- Samo bez sjekiracije - odgovorio je Vidoje, pročišćavajući grlo starom i žutom rakijicom - nijesam mutav, čoj'ek se zove August, to sam odma' zapamtio, a to ti je isto ka' avgust, a ako malo zaštekam, a ne vljerujem, sjetim se samo - "od svetoga Ilije, sunce sve milije“!

I tako su, u jedno vrijeme, dopremili dobrog Augusta i izložili u gostinskoj sobi stare porodične kuće. Poslije dvoridbe, uz meze i piće, pristiglo je i vrijeme za sahranu i za govore; ređali su se govornici, pretresajući spoljne i unutrašnje političke dogodovštine, najmanje govoreći o sirotom Augustu, a onda su ga iznijeli izvan kuće i to je bio znak da se zaleleče; Vidoje je skinuo kapu, bljesnuli su zlatni opšivi na njoj, pogledao je važno u narod, a onda je pustio  svoju glasinu:

- Leleeeee meneeeeeee....

U tom trenutku je nastala kratka stanka, jer se Vidoje nije mogao prisjetiti imena pokojnika, ali mu je brzo proradilo u glavi da se radi o mjesecu, a kako je tada bio februar, nastavio je:

- Leleeee meneeee, Februaru, za tobom i za tvojom junačkom glavom, leleee i leleeee....

Augustove sinove i unuke, koji su pridržavali sanduk, a i mnoge druge, zahvatio je iznenadni  nalet smijeha i ispustili su svog omiljenog oca i djeda, a kako je bila strmina, a i kako je bilo još smrznutog snijega, sanduk se, poput sanki, stuštio niz brdašce! Tako je mučenik August započeo svoje drugo putešestvije, koje na svu sreću nije trajalo kao ono iz Amerike, nego se prekinulo, zahvaljujući plastu sijena, koji se ispriječio na stazi spusta.

U jednom selu, odmah iznad Berana, odakle se varoš može rukama dohvatiti, živjela su dva dobra druga! Bili su različiti i po građi a i po obrazovanju, ali jednaki po volji i želji za pićem - rakijom ili pivom, svejedno! Kad bi se podnapili, svašta im je padalo na pamet, ali nikog nijesi dirali a niti pravili štetu, pa su se jednom, kad su im jezici bili poprilično otepali, dogovorili i zakleli, kad jedan od njih umre, da ga ovaj drugi zaleleče, ali tako da u leleku treba obavezno da napomene da je pokojnik bio ispičutura i pijanica, ali da to ne ispadne kao neka mana.

I kao da su slutili, ne prođe mnogo vremena i jedan od njih ispusti plemenitu i nakvašenu dušu - njegova smrt je nosila u sebi mnogo simbolike - naime, našli su ga u zoru, naslonjenog uz deblo stare šljive, a pored njega se presijavala prazna flaša, osvijetljena prvim zracima sunca. Kad su nesrećnika spustali u raku, zalelekao ga je njegov pobratim po čašici, onako kako su se  bili i zakleli:

- Leleee meneee, kume, pijanico jedna, pijanduroooo, što si sebe i sve nas opio svojom dobrotom i poštenjem, leleeeeee...

Jedan od rijetkih koji i dan-danas zalelekne na sahranama i na skrovitim i udaljenim mjestima, gdje uvježbava svoj scenski nastup, jeste Simo Tučak iz Strmena; on je dobar i pošten domaćin i baš je mirne naravi. No, čovjek, kao čovjek, zakači se, po neki put, sa nekim, pa ili oko djece, ili zbog međe, puteva, gajeva i još koječeg. I šta će on jadan - da se bije neće, da se sudi i parniči, neće ni to? I tako se on dosjeti - ode ti on lijepo u šumu, dalje od sela i zaleleče svojeg suparnika, kao da je ovaj, u najmanju ruku, ne bilo primjenjeno, zakovrnuo, a ospe paljbu po njemu. Tako ti je on, poslije nekakve zakačke sa nekim Rajkom, zvanim Rundo, kojeg su ponekada zadirkivali što je, greškom, navukao ženine papuče, kad su igrali "koza“, otišao u svoj zabran i počeo je da ga leleče, tamo njemu od njegove glave, pi, pi:

- Lele mene za tobom o, Rajko
što ti žena tepa Brundo
lele ga nama za tobom, nepuče
što nazuvaš ženske papuče.
Leleee i leleeeee...

Odjekivao je tako njegov zvonki i guslarski glas kroza šumu, jer je i dobar guslar, plašeći ono malo vukova, zečeva, medvjeda i ostale divljači, koje nijesu potamanile lovokradice; slučaj je htio da je, upravo tada, u sječu drva, izašao niko drugi do Rajko Brundo i to sa dva svoja brata od strica. Kad su začuli Simov lelek, najprije su se naježili i uplašili da nekom nije nešto bilo, a kad su prišli nešto bliže i kad su razumjeli koga to on leleče, dočepali su se ovećih borovih ogranaka, koji su se slobodno mogli nazvati batinama i priključivši ih naoštrenim sjekirama potrčali su, urličući, kao da glume u filmovima o Indijancima, put njega. U predahu svojeg umjetničkog zanosa, Simo je osjetio da nešto lomi grane i grančice i pomislio je da je u pitanju nekakva mečka, kojoj se nije dopao njegov nastup, pa je obazrivo pogledao prema čistini. Međutim, brzo je shvatio da preko proplanka, kojeg je prekrila paprat, grabe zajapureni Rajko i njegova braća i to pravce prema njemu, psujući ga i ružeći, mašući tamo amo borovinom i sjekirama. Jedino što je stigao da pomisli u tom trenu, bilo je to da je bilo bolje i da je naišla neka mečka ili mečak, svejedno, i ubrzo se stuštio kroz šumu, kao pravi maratonac, praveći "šestice“, preskačući oborena debla, i uspio je, na jedvite jade, da se dočepa poslednje čistine, na izlazu iz čestara, a ubrzo i  sela i da strugne u svoju kuću. Zadihani Brundo i rođaci, očigledno nepripremljeni za trku, zaustavili su se na pristojnoj udaljenosti od Simovog dvorišta, plašeći se da ih ovaj ne zaspe paljbom iz lovačke puške sačmare. Tako je Simo Tučak pokazao da nije samo dobar lelekač, guslar, nego i trkač!

Međutim, iz dana u dan, sve je manje lelekača i tužbalica, a, nažalost, sve  je više sahrana! Pretapajući se u sivilo bezobličnog života, prihvatajući iz svijeta ne ono što vrijedi, nego, kao uinat, ono što ne valja, na putu smo da izgubimo svoje običaje, svoju jedinstvenost i osobenost, po kojoj smo se i razlikovali od svih drugih. Sve je manje onih koji nose kape, koje kao takve postoje samo kod nas i nigdje više u svijetu, a o ostalim djelovime nošnje i da ne govorimo; dvoridbe, sahrane i nepotrebne daće, pretvaraju se u smotre brze hrane, sa predjelom i tri-četiri vrste kolača, i samo se očekuje da izvježbane grupe tamanitelja hrane budu tražili i jelovnike, jer oni, čim se namire i najedu, a nestrpljivi da se sve što prije završi, govore: "Ljuđi, ala se ovo odužiiiiii“. Slično je i sa drugim običajima, onim veselijim - nestala su prela, poslijela, nema više sabora a većina svadbi je prepuna neukusa.

Nedavno sam, dok sam se peo uz neke strmine iznad Berana, naišao, gore pri vrhu, na Dmitra Jastreba, jednog od poslednjih beranskih lelekača. Čuvao je stado ovaca i nekoliko koza. Do prije petnaestak godina živio je Jastreb u svojoj kući u varoši, a čim je dobio penziju, vratio se u porodičnu kuću u Podgradini, koju je obnovio i sredio. S vremena na vrijeme pojavio bi se na nekoj sahrani i leleknuo bi, više reda radi i da se održi taj običaj, ali i uz žal za pokojnikom ili pokojnicom. U poslednje vrijeme slabo ga je ko viđao i u gradu, a i na sahranama. Istina, pričaju, da kad u junu, izdigne na opustjele planine,  u takvoj osami, ispod plavetnila i orlova, i dalje vježba i leleče i to tako moćno da od njegovog prodornog glasa gore odjekuju.

Kad sam mu se javio, mahnuo mi je rukom i brzo je došao do mene. Sjeli smo na oblutke, prostrvši ispod sebe nešto od odjeće. Izvadio je duvan i dok je zavijao cigaru, rekao je, kao da je pogodio moje misli, a i pretpostavljajući da sam ga čuo dok je, nešto prije mojeg dolaska, malo lelekao:

- Evo, pristiže vrijeme i neće imati ko da lelekne, izgubiće se potpuno ovaj naš stari običaj. Daj Bože da niko ne umire, ali čim se rodimo to nam je i zapisano, pa je i red, kad naiđe taj čas, da se ispratimo na oni svijet, ka' što su radili naši stari. Nema više da leleknu Murika, Vlado, Jovan, Mišo...

Posjedjeli smo još izvjesno vrijeme, gledajući, dolje, ka gradu i dolini, diveći se lijepom prizoru. Kad sam ustao i htio da se pozdravim, Dmitar me, iznenada, upitao:

- Smeta li ti da čuješ jedan moj lelek, kratak je da kraći ne može bit'. Da ti odma' rečem, o nikom se ne radi?

- Taman posla, što bi mi smetalo - odgovorio sam, čekajući da čujem jednog takvog lelekača, kao što je to Dmitar Jastreb, i to na miru i u prirodnom okruženju.                                     

Polagano je ustao, gromko uzdahnuvši, a zatim se, onako krakat i štrkljav, uspravio u svoj svojoj visini. Izvježbanim pokretom zasukao je poveće, ali i njegovane brke, na krajevima požutjele od pretjerane upotrebe duvana, a onda je, po običaju, skinuo kapu. Prošao je ovlaš kroz sijedu, ali još uvijek iznenađujuće bujnu kosu, prorgao je malo lijevim stopalom po livadi, zatim je istupio desnom nogom u pravcu varoši, zalelekavši moćnim baritonom, koji se najprije prilijepio uz okolne stijene a onda se, razbivši se od njih, sjurio naniže, poput lavine:

- Lele mene za tobom, Beraneeee,
mnogo li ti jada učinješeeeee...

 

Aforizam dana:

Verujem da će za trista godina biti bolje. Ja sam nepopravljivi optimista.
Srba Pavlović
Aforizmi >>>

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone