maturskoDanas je uobičajeno da maturanti i maturantkinje otputuju najmodernijim autobusima na višednevnu eskurziju i da tom prilikom obiđu mnoge poznate evropske gradove. Po povratku, prije početka glavne maturske svečanosti, već je postao običaj da prošetaju glavnom ulicom svojeg rodnog grada, u skupim odijelima i balskim haljinama, maštovito sređenih frizura, praćeni zadivljenim pogledima roditelja, braće, sestara, bliže i dalje rodbine, susjeda i ostalih. Ne prođe mnogo vremena i oni se sastanu, onda kad su određene godišnjice i proslavljaju ih u najskupljim hotelima i restoranima.

Nekada davno, maturanti jedne poznate i stare crnogorske gimnazije, upriličili su, na jedvite jade, jednodnevni izlet, vozeći se rasklimatanim autobusom mjesnog saobraćajnog preduzeća, do Durmitora. Nekim je od njih bilo to i prvo udaljavanje od kuće i rodne grude! Kako su njima, a i mnogim drugim, podrhtavala koljena od straha, dok su stajali na čuvenom mostu na Tari, ne usuđujući se da se primaknu ogradi i pogledaju u ambis, i uspaničeni su slušali pogrešne priče nekih profesora, koji su im, pokazujući na spomenik inžinjeru, koji je tokom Drugog svjetskog rata, porušio dio stope mosta, kazivali kako je on i njegov tvorac, ne znajući da je građevinu osmislio, u stvari, profesor beogradskog univerziteta Mijat Trojanović, a da je graditelj bio Isak Ruso! A nijesu ni znali da je, onda kada je i sagrađen, novembra 1940. godine, bio najveći drumski lučni most od armiranog betona u Evropi i jedan od najvećih u svijetu!

Nakon šetnje po Žabljaku i oko čarobnog Crnog jezera, uz oblačno vrijeme, koje srećom, nije donijelo i kišu, u sami suton, onda kad se istopio poslednji odsjaj sa površine vode, našli su malo zaostalog snijega, u nekakvoj jami, u šumarku blizu autobusa, koji su iskoristili za kratkotrajno grudvanje. Nažalost, mladost, ljepotu, prožetu iskrenom nadom u boljitak, vjerom u dolazak nekih plavkastih dana, niko nije uspio da ovjekovječi snimkom, jer je cijela generacija ponijela samo dva foto-aparata - školsku "лайку“, koju rasijani i, uz to poprilično nespretni profesor hemije, nije mogao nikako da pronađe i "зоркий-4" koji je jedna od najboljih učenica gimnazije dobila na poklon od svojih roditelja. Međutim, ni ona nije uspjela da ga pronađe u svojoj torbici, iako se, sirota, klela u sve živo, da ga je, upravo, ona tu stavila.

Po povratku u  varoš, u kasnim večernjim satima, izašli su iz autobusa, ukočeni od tandrkanja i popadali su u zagrljaj zabrinutih roditelja, koji su ih čekali na trgu, kao da njihovi mezimci i mezimice nijesu bili odsutni samo jedan dan, nego najmanje godinu dana. U narednih dvadeset ljeta oni se nijesu više sastali u tom broju a razlozi za to su bili višestruki - naime, dosta njih je otišlo na studije i to koje-kude, neki su se zaposlili u nekim drugim sredinama i tako se lanac đačkih drugarstava i prijateljstava raspao, ne računajući pojedinačne susrete i druženja. Uz sve to, ruku na srce, malo je i ko bio zainteresovan za bilo kakav vid okupljanja povodom maturskih godišnjica. A onda su, bez nekakve posebne najave, upravo oni koji i nijesu marili za to, kad su postali uspješni u poslu kojima su se bavili, a čvrsto ubijeđeni da su baš srećni i presrećni u braku i da imaju izuzetno pametan i nadaren porod, odlučili i da se okupe. Razasuti po raznim državama, gradovima i naseljima i ne pitajući ništa one koji su ostali zarobljeni u rodnoj varoši, počeli su da sazivaju davno zaboravljene školske drugove i drugarice, nekadašnje dične maturante, i da zakazuju matursku proslavu, kao što su, uostalom, druge generacije radile dugi niz godina.  

Poslije tih prohujalih dvadeset godina od maturiranja, sastali su nakon deset, pa, zatim, pet i, na kraju su se dogovorili da se okupljaju svakog trećeg ljeta! Na svim tim svečanostima, upriličenim u raznim restoranima, hotelima i planinskim odmaralištima, uz obaveznu muziku i bogatu zakusku, bio je redovan učesnik i, nadasve, primjetan, jedan gospodin neodređenih godina, aristokratskih manira, crne zalizane kose, lijepih crta lica, veoma nalik na kakvog glumca iz filmskih melodrama, tamnih velikih očiju i tako prodornog pogleda, kojeg je, ustinu, bilo teško izdržati! Njega se niko nije mogao sjetiti, niti prisjetiti, njegovo ime i prezime, kao i mjesto stanovanja, ostali su neobjašnjivo izvan domašaja, inače, radoznalih slavljenika a on je o svakom od njih znao sve - ama baš sve! Da čudo bude veće, svih tih godina niko ga i nije ništa pitao, kao da su svi bili, naprosto, hipnotisani njegovim pogledom i pojavom. Jednostavno, neznanac je na svaku proslavu stizao prvi, uvijek sam, u crnom odijelu, u crnim preskupim kolima, zatamljenih stakala. Svi su se kleli u ono što im je najmilije da ga niko od njih nije nikada obavještavao kada će se i gdje sastati, ali je on nepogrešivo stizao na pravu adresu i u pravo vrijeme. Kada bi se svi okupili, na stepeništu, pored velikih hrastovih ulaznih vrata gimnazije, onda se on sa svima njima grlio i ljubio kao da je član njihovih porodica, tapšući ih po ramenima i pitajući ih o svemu i svačemu, radujući se uspjesima i užuvljavajući se u sve ono izgovoreno, uzgred se smijući veselim dogodovštinama, kikotom, koji nije mogao da prođe neopaženo.

Poslednje okupljanje je bilo nedavno a jubilej je bio više nego značajan, ponajviše zbog toga što su slavljenici nosili na svojim plećima pravcijati tovar godina, kojeg su dijelili između sebe, golih tjemena ili prilično prorijeđene sijede kose, naboranih i zbrčkanih lica, muškarci zaokrugljenih pivskih stomaka a žene, nekadašnje ljepotice, mete tajnih žudnji mnogih zaljubljenih, sada ogromnih i spuštenih zadnjica, debelih nogu, prošaranim velikim venama, koje nijesu mogle da sakriju ni tamne čarape, složene po boji uz raznorazne svečane haljine. Nad svima njima bio se, sasvim neosjetno, nadvio vel zaborava a ono što je sve mučilo i opominjalo, bio je i njihov, na žalost, prorijeđeni sastav!

Dok su boravili u gimnazijskoj zgradi, radi prozivke, onako kako to i nepisana pravila nalažu, Radovan Tanjić Rale, nekadašnji pravnik i upravnik mnogih preduzeća i ugašenih fabrika, otkrio je, u strogom povjerenju, svojem najboljem školskom drugu Janku Krnjiću Krnju, akademskom slikaru, da zna ponešto, možda više od ostalih, o tajanstvenom neznancu! Pošto su odali poštu svojim drugovima i drugaricama, kao i profesorima i profesoricama, koji su, u međuvremenu, preminuli, smjestili su se u zbornici, gdje ih je primio direktor škole. Brzo su se, i vješto, izdvojili iz gužve i sjeli su u zapećku, kao nekada davno dok su učili i borili se s gradivom. Kad se Rale, poslije opreznog okretanja oko sebe, uvjerio da na njih niko i ne obraća pažnju, prošaptao je:

- Krnjo, poprigledni, malčice, put nepoznatog, onako kao da nećeš, nemoj da to, slučajno, primijeti ona Dubravka, viđećeš da je sa njim tamo, ostala je ista, ništa joj ne može promaći.

Krnjo se, kobajagi, protegao uza zid i to je iskoristio da  pažljivo zagleda neznanca, koji je, neumorno, uveseljavao ženski dio nekadašnjih učenika gimnazije. Dame su se smijale i sasvim su raspamećene pljeskale rukama, tako ispoljavajući oduševljenje onim što je neštedimice sipao nepoznati.

- Pazi sad nešto! Slušaj me pažljivo! Dugo sam razmišljao o njemu i odjednom sam se prisjetio šta sam čuo na Mitrovoj sahrani. Mitra se sjećaš sigurno, sjedio je u klupi do prozora sa onim Jovom, što smo ga zvali Klopo. Kako ih je samo razredni opominjao što beče kroz prozor. Čak ih je i poslije razdvojio i klupa je pomjerena. Sjećaš li se toga?

- A da, kako da se ne sjećam! Žao mi je samo što sam kasno saznao za njegovu smrt, eto, nijesam ni  uspio makar da uputim porodici telegram saučešća. Bogami sam sa nesrećnim Mitrom proveo dosta lijepih trenutaka, laka mu crna zemlja!

- Laka mu, vala! Zamisli sad samo ovo - u času kad je umirao, kad su svi njegovi bili okupljeni uz postelju, dobri Mitar je uveliko pričao, dobijajući neku neodredjenu snagu, o tome kako na svaku našu matursku proslavu dolazi neki nepoznati slavljenik, o kojem niko ništa nije znao a i nije želio da sazna. Pored toga, pokušavao je da ubijedi sve prisutne da je on tu, u sobi, da sjedi zavaljen u fotelji, uz njegovo uzglavlje i da strpljivo čeka da ga odvede. Eto, zamisli, čega se sjetio siroti Mitar u trenu kad je ispuštao dušu. I ono što je najzanimljivije u svemu tome, pokušavao je svim silama da ispriča i pojasni kako mu je neznanac, u strogom povjerenju, odmah nakon poslednje maturske proslave, pokazao cedulju na kojoj su bila ispisana imena i prezimena svih onih, a među njiima i njegovo, po koje će on doći da ih odvede tamo nekuda odakle je on došao!

- Jadni Mitar je buncao - izustio je Krnjo, sav zbunjen onim što je čuo i ne vjerujući u to, uprkos tome što se naputovao po bijelom svijetu i tom prilikom svašta čuo i vidio.

- Nije buncao, Krnjo, nije!

- Ma kako, čovječe, nije? Još mi samo reci da vjeruješ u sve te izmišljotine? Pa znaš dobro kako to kod nas već ide, od ničega se uvijek napravi nešto!

- Nije sad bitno da li ja vjerujem ili ne, ali jeste ovo - svi sa tog spiska su umrli ili poginuli, u to si se, uostalom, i danas uvjerio, kad smo im odavali počast minutom čutanja.

- Nemoguće! Ma kakvi! Mora da je u pitanju nekakva čudnovata podudarnost ili, možda, najobičnija slučajnost i ništa više! Još ćeš mi reći da se tu radi o nečastivim rabotama i ostalim glupostima?

- Neću ti ništa reći a niti bilo kome drugome, samo znam šta ću uraditi a ti, ako hoćeš, izvoli sa mnom a ako nećeš, ništa nikome, da smo živi i zdravi.

- De, bogati, ti se odmah naljuti.

- Ne naljutih, taman posla, nego, eto, samo kažem.

- Ne misliš valjda, da bih te ostavio na cjedilu?

- Ma, 'ajde ne izmotavaj se, časti ti! Ko to misli? O tome je izlišno i pričati.

- Dobro, dobro, znam ja to, nego onako lupetam, reda radi. A šta si to, Rale, jadan ne bio, naumio, ako se smije znati?

- Evo šta, a nije teško i neizvodljivo! Kad budemo večeras u hotelu na svečanosti, on će morati da ode, makar jednom, do toaleta. Je li tako?

- Tako je! Mora, možda i više puta!

- E, pazi sad, otvorićemo dobro oči i ako tada ne bude nikog tamo i mi ćemo se pojaviti u isto vrijeme. Onda ću mu postaviti nekoliko pitanja! Ne mnogo, samo dva-tri, ali ona prava. Mislim da je krajnje vrijeme za to!

- Pa, možda, si u pravu. Ma ne možda, nego si sigurno u pravu. Treba tako i uraditi, nije zgoreg pitati. Evo, nešto baš sada prebiram po sjećanju - kad je ono, prošli put, onaj nabijeđeni pjesnik Roda počeo da recituje svoje stihove i da se hvališe, neznanac mu je, usred njegovog zanosa, dobacio da nema veze sa pisanjem, kao i to da je ponavljao nekoliko puta i da nikad ne bi ni maturirao da mu nije pomogao ujak, a taj je bio na nekim značajnim dužnostima; uostalom, bio si prisutan, pa šta ima da ti pričam, kad sve znaš, je li?

- Bogami si u pravu! Tačno je tako bilo!

- Onoj neznalici Rilu, što je postao profesor, rekao je slično, kao i još nekim drugim koji su pokupovali fakultetske diplome tamo po nekim mjestima i koji su, u međuvremenu, zasjeli na mjesta upravnika preduzeća, škola. Zamisli, Rale, svi su oni ćutali kao zaliveni i pravili su se da ništa i nijesu čuli! Nijesu ni beknuli!

- Pa ako želiš da znaš moje mišljenje, istinu im je i rekao, ne čulo mi se - nasmijao se Radovan.

Kad su se, poslije dva-tri sata, konačno, svi porazmjestili u velikoj i svečanoj sali hotela, Rale i Krnjo su sjeli blizu ulaza u predvorje toaleta, dok je nepoznati gost izabrao, po običaju, društvo nekoliko žena, a uz njega je bio i Kosta, poreski činovnik, koji poslije završetka mature nikuda nije mrdnuo iz varoši; taj Kosta ili kako su ga svi zvali Bubulj a i Keso, izrodio je sa suprugom Rosom, inače, kuvaricom pilanskog restorana, čak, sedmoro djece. Neznanac ga je prihatio od prvog trena i on je bio uvijek uz njega,u svim prilikama.

Poslije uštogljenih uvodnih sat vremena, proteklih uz hladno predjelo, čorbu, girice, glavno jelo, a sve to zaliveno raznim žestokim pićima, crnim, bijelim i pjenušavim vinima, pivom i špricerima, uz tihu, skoro bojažljivu priču, kao da se tek upoznaju, nastupilo je opuštanje i opšta razbibriga - nekadašnji maturanti i maturantkinje, mahom uspješni poslovni ljudi, vratili su se u svijet mladosti, uz zvuke sambe, tvista, roka i narodne muzike. Besomučno đuskanje, podvriskivanje, uz dobacivanje i slanje poljubaca prelijepoj mlađanoj pjevačici, pa, čak, i pravcijata jeka, ispunile su salu sa svih strana a pokuljala je ona i van, kroz otvorene prozore, jer se dim od cigareta nahvatao naokolo, kao neka magluština.

U jednom trenutku Radovan je otišao do toaleta, više da izvidi kako je tamo, zbog susreta sa neznacem, nego li što je imao potrebu i kad se vratio, prošaptao je:

- Slušaj, za sada nam sve ide na ruku! Mogu ti reći da je izvanredno to što nema prozora a niti bilo kakvih drugih otvora, ventilacija je vrhunska, hol je mali i svi putevi vode tuda, ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje i mora da naiđe pravo na nas, pa da je i ptica! Vrijeme je, konačno, za neka pojašnjenja.

- Vrijeme je!- složio se Janko.

Kad je noć poprilično odmakla, nepoznati gospodin u tamnom odijelu, sa nepromijenjenim izgledom svih ovih godina, zaputio se ka toaletu a kad je prolazio pored stola za kojim su sjedjeli Rale i Krnjo, zapahnula ih je neka neobjašnjiva studen, prožeta primjesama čudnovate jeze, nalik, otprilike, na talas hladnoće, koji zna da zapljusne kad se iz zaklona odjednom izađe na sniježnu vjetrometinu i čistinu. Za njim su, neprimjetno, zamakli Rale i Krnjo, dva stara školska druga i prijatelja. Istog trena čim je ušao u zahod, oni su mu postavili busiju, poput hajduka iz guslarskih pjesama. Međutim, vrijeme je odmicalo, ali se nepoznati nije pojavljivao.

- Mora da mu je pozlilo od pića, vidio si koliko se nalijevao, da je u bačvu sipano, prelilo bi - primijetio je zabrinuto Rale.

- Moguće je! Sve je moguće! Vala bi do sada izašao, pa ne znam šta da je tamo radio. 'Ajde da zovnemo nekog.

- Ne bih ja nikoga zvao. Mislim da je bolje da sami vidimo šta je posrijedi. Što bi sad, bez tebe zove, pravili gužvu? Možda je i prikunjao, namjestio se na šolji, naslonio na zid i opa.

Prišli su oprezno zahodu, ali nijesu čuli ništa.

- Gospodineeeeeeee! - povikali su istovremeno.

Međutim, niko im se nije odazvao. Zakucali su, ali niko nije odgovorio. Zastali su začuđeni a onda su se, kao po dogovoru, ramenima naslonili na vrata i gurnuli su ih - umalo su se opružili po podu, jer ona, u stvari, nijesu bila ni zaključana! No, iznenađenju i čudu nije bilo kraja - tamo, u tom kupatilu, koje se caklilo od čistoće i blistalo od sjaja zidnih i podnih pločica, nije bilo nikog! Baš nikog! Nije bilo nikakvog traga od neznanca, koji je ispario kao para. Da bi čudo bilo jošte veće, nije ga bilo ni u ženskom dijelu!

Stajali su tako, minut-dva, sleđeni od užasa, kao nekakve ledene ili voštane figure. Kad su im, kako tako, proradili damari i kad su počeli da se otkravljuju, pažljivo su se okretali unaokolo, kao podmorički periskopi.        

- Rale, pogledaj! Evo, neka je cedulja, zataknuta za ogledalo - na jedvite je jade izvukao glas Krnjo iz nutrine, iz sasvim isušenog grla.

Klecajući i zanoseći u stranu, kao da su dva pijanca, primakli su se do ogledala, bez ikakve želje da se oglednu, još ne vjerujući u ono što im se, upravo, dogodilo! Uzeli su cedulju i drhtavim rukama su je raširili - na njoj su bila ispisana crnim mastilom, starim krasnopisom, imena i prezimena šestoro nekadašnjih maturanata i maturantkinja, uz kratku napomenu: "Dragi moji prijatelji! Mnogo mi je bilo lijepo sa vama! Sasvim luda i otkačena proslava! Doći ću, tokom ove tri godine, da vas povedem. Do gledanja“!

Među ispisanim imenima, bila su i imena Radovana Mrkića Rala i Janka Krnjića Krnja!

Milija Pajković

Aforizam dana:

Verujem da će za trista godina biti bolje. Ja sam nepopravljivi optimista.
Srba Pavlović
Aforizmi >>>

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone