U varoši, u kojoj je dio djetinjstva i mladosti proveo Racan Racika Pauković, docnije vrsni stručnjak i inženjer elektrotehnike, koji je život nastavio u Beogradu, oduvijek su bile u upotrebi stare i mnogima nepoznate riječi i rečce.

Varoš je imala dosta lipa, ima ih i danas, ali nešto manje, jer su ih dosta sasjekli, a postojećima prorijedili i skratili krošnje, koje su pravile duboku hladovinu za vrijeme vrućina i žega, proredili su ih kao da su baš knezovi drveća i da su zbog toga nekome smetale ili, moguće, i podsjećale na šumske gustuliše odakle su se spustili i naselili.

Kažu da je nekada i imala rijeku koja se negdje zagubila, kao da se naljutila na nekog i skljokala se, onako iz čista mira, kroz stijene i kamenje pravo u žedni bezdan, zatim imala je, a na svu sreću još su takve, široke i duge ulice, predivne građevine, a jedno vrijeme su je pohodili zvaničnici mnogih drugih država, zadržavajući se u njoj pokatkada i po više ljeta, jer su im tu bila i predstavništva. Godila im je ljubaznost stanovnika, dobra hrana, pravo vino od domaće vrste grožđa i prava rakija...

Zimi je varoš bila okovana velikim snijegom i ledom, s jeseni i u rano proljeće duge i dosadne kiše punile su njene ulice i sokake, kao i donji dio sa ledinama, pretvarajući je u pravcijato jezero i u najmanju ruku, u rijeku, pa je podsjećala na neku mirnu luku, u kojoj i mornari i domoroci ispijaju svoju dosadu kao kriglu piva. Kao i sve ostale naseobine i ona je imala svoje pametne žitelje, dokazane u različitim oblastima ljudskog stvaralaštva, ali je imala i svoje budale, budalice i budaletine.

Međutim, imala je i svoje posebne riječi, razumljive samo njenim stanovnicima i onima koji bi se tu naselili  - dome, bracki, ada, ela, e, greote, mangaš, dalavera, makse, mrčo, njunjo, opučanje, oli, fakin, fuksa, baljov...

A jedna od onih najtajanstvenijih i najzanimljivijih, potom raširena na razne strane,  bila je, a i dalje jeste - skopost!

Ona označava jačinu, snagu. Pojedini je upoređuju sa grčkom riječju skopos, ali nemaju uopšte isto značenje, jer  ova grčka označava nebo. Pri tome se i zaboravlja da su Heleni, jer je naziv Grci novijeg datuma, dok su boravili na našim prostorima mnogo toga i pozajmili, kao i svi oni ostali koji su nas pohodili pokušavajući da nas osvoje i da se stalno nastane, ali niko u tome nije ni uspio - vraćali su se kada tada tamo odakle su i stigli, ali bez početne oholosti, gordosti i siline. Iz te naše riječi izveden je izraz ,,skopati“, a što bi značilo uhvatiti ili držati nešto veoma jako, odnosno čvrsto.

E, u toj varoši, gdje se krčkala riječ skopost, a koja označava snagu, jačinu, jedno vrijeme su živjeli i radili Racanovi roditelji - Zorimir Zorkan, profesor geografije, učenik Jovana Cvijića, jedan od utemeljivača Visoke škole, iz koje su izašli mnogi značajni prosvjetni radnici iz raznih oblasti, i Stevka Sena, od Vurišića, učiteljica, čiji je brat Rajko bio poznati ljekar. Pored Raca imali su i stariju kćerku Simonidu.

Raco je bio napredno dijete, docnije dječak, pa momak - pomalo bucmast, visine koliko i treba, jake građe, nestašan, ali u granicama dozvoljenog, bez odlika sebičnog jedinca, jer su ga tako i vaspitavali,  dobar đak, docnije i student. Pa, uistinu, bila bi i sramota da je bilo drugačije, naročito zbog činjenice da je dijete prosvjetnih radnika, a oni trebaju da budu, u svim vremenima, uzor i primjer dobrog ponašanja i odličnog učenja.

Racana je privlačio sport - sa dječacima iz ulice oprobao se u nekim, a volio je i da diže tegove. Bio je u svemu jak, ali što se tiče stiska rukama, odnosno šakama, tu je bio tanak - osjećao je neku neobjašnjivu nemoć i tokom studija primjetio je da otežano otvara čepove flaša, dakle, da nije sve potaman što se tiče okretaja. Jednostavnije rečeno u šakama nije imao skopost.

Poslije mnogo godina, vraćajući se autom, sam, iz Budve, primio je u vozilo dvije turistkinje, ispostavilo se da su Mađarice, koje su stopirale, prilično nagaravljene od sunčanja i od mazanja raznim kremama, u šorcevima, šarenim majicama i sa dva oveća ranca. Jedna od njih bila je Žuža Molnar, inženjer arhitekture iz Budimpešte, a druga je bila Zaza Kovač, njena sestra od tetke iz Debrecina, profesorica klavira i solo pjevanja.

Da li zbog lijepih predjela kroz koje su prolazili, da li zbog divne evergrin muzike sa radija, da li zbog razbarušene Racanove kose i njegovih uvojaka i umješnosti u razgovoru, da li zbog nekoliko gutljaja domaće loze, jednostavno i, eto, neobjašnjivo, između Racana i Žuže planula je ljubav na prvi ljetnji pogled...

A kad nešto tako bukne ono se onda samo još većma razbukta i pretvori u istinski neugasivi ljubavni požar, koji ne mogu ugasiti ni ponajbolji vatrogasci na svijetu. Nastavili su život zajedno, u začaranom trouglu: Beograd - Budimpešta - Budva!

U Budimpešti su boravili u njenom stanu u ulici Kiraj u VI kvartu, u Beogradu u njegovom, a na moru u kući koju su sagradili Racanovi roditelji, a u dijelu koji mu je pripao nakon diobe; Žuži pored osmišljavanja zgrada i kuća odgovara i rad u kuhinji, pa iz te gastronomske laboratorije često izlaze lecso, gulaš, langos, solet, i ostala kulinarska čudesa, što i te kako odgovara Racanu, jer je istinski sladokusac.

A u toj ulici, u istoj zgradi, ulaz u istom hodniku, naspram njihovih vrata, živjela je i gospođa Emerencija Ema Nador sa svojom kćerkom Onelom. Ema je bila vaspitačica u glavnom gradskom vrtiću, dok je Onela sve do druge godine filoloških studija bila zdrava i lijepa djevojka, da bi je iznenada spopala neobjašnjiva bolest, s čestim gušenjem i s prikovanošću za postelju. Nejasno je da li je tome kumovala i iznenadna smrt glave porodice Đerđa, profesora botanike, za kojeg je Onela bila isuviše vezana. Učestani dolazak hitne pomoći postao je svakodnevnica tog dijela zgrade.

Jedne noći, tek je bila razminula ponoć, Žuža je gledala neki film, Racan je u fotelji nešto čitao, kad ih je iz tog dokonluka prenuo reski zvuk zvona. Žuža je bila brža i otvorila je vrata - ispred je stajala usplahirena i uplakana Ema, van sebe:

-Umrijeće mi Oni, umrijeti, već se guši, ne mogu da dobijem hitnu, nemam snage da odvrnem ventil od aparata sa kiseonik - ubrzano je govorila, uz plač i nemoć da pokuša da spasi svoje dijete.

Iako otežao i slabije pokretan zbog kukova koji su počeli da ga muče Racan je đipio kao momak i žustro se zaputio preko hodnika ka stanu Nadora i Onelinom ležaju. Kroz glavu mu se motalo to da će mu ruke i šake zakazati i da neće biti u stanju da odvrne ventil i tako udahne život Oneli, da neće osjetiti skopost, s kojom je odavno raskrstio i koja ga je još od rane mladosti napustila što se tiče tog dijela tijela. ,,Pobogu, pa neće valjda dobra Oni umrijeti na moje oči zbog moje nemoći“, bubnjalo mu je u glavi, a ni u njegovom, a ni u njihovom stanu nije bilo ma kakvih kliješta da  lakše završi posao!

Srce mu se steglo kad je ugledao samrtnički izraz na Oninom blijedom, ali još uvijek lijepom licu. Nešto ga je stislo u srcu, neka tjeskoba kao da nosi tovar. Ipak, u dva koraka, kao u mladalačkim danima,  prišao je aparatu i dohvatio osigurač. S nevjerovatnom lakoćom ga je odvrnuo i Oni je bila spašena.

Te noći, neka sila, najvjerovatnije božanska, a da koja drugo, vratila je Racanu skopost u obje ruke i šake, i još uvijek je ima, a neka posebna blaženost se razlila po cijelom tijelu, pomiješana sa posebnom radošću i saznanjem da je nekom pomogao, naročito jednom nežnom biću,  koje je u tom trenutku imalo svega dvadesetdva ljeta...

Milija Pajkpvić

Foto: Dušan Stijović

Preuzeto iz 42. broja časopisa „Nova Sloboda“