ProzorRadoje Pekmezović, zvani i Rakljo Čizma, iako ga niko nikad nije vidio u čizmama, krakati i visoki  vozač kamiona i autobusa iz Drenova, znalac još nekoliko zanata, bio je odličan učenik osnovne, osmogodišnje škole, kao i prvog razreda gimnazije, i sve tako do drugog, kada je iznenada i u potpunosti zaglavio s naukom!

Mnogi su se čudili šta se to zbilo sa mirnim i primjernim đakom od kojeg su skoro svi odreda prepisivali domaće i pismene zadatke iz matematike i srpskog jezika, odličnog recitatora, predanog člana prirodnjačke i dramske sekcije. Neki su mislili da se tako raspametio zbog potajne ljubavi koju je osjećao prema jednoj Nataši, uistinu privlačnom i tek napupjelom djevojčurku, prepoznatljivom po crnim kikicama, prelijepim zelenim okicama i osmjehu punim prebijelih zuba, kojim je svakog razoružavala. Drugi su pretpostavljali da mu je dosadilo da bude među najboljim i da mu se javila pojačana želja da trčkara za loptom po ledinama, koja je tako ugušila strast ka knjizi.

Mnogo godina kasnije, jednog divnog dana kada je ljeto bilo u punom zamahu, Rakljo je neočekivano otvorio srce! U sjenci platana, sjedeći za kafanskim stolom sa svojim prijateljima, pridošlim gostima i nekim svojim školskim drugovima, otkrio je da su na dalji razvoj njegove naučne svijesti umnogome uticali istorija i usred nje neka velika, za cio svijet značajna bitka na Kupresu, iz Drugog svjetskog rata, jača i veća  od besomučnog tepanja u Normandiji, u Perl Harboru, od boja za Ivo Džimu, pa onda neko čudnovato Jajce, te Rudo i sve silne ofanzive i zasijedanja, a ponajviše neki Prozor, koji je morao pasti! Zbog  toga je i zamišljao  Prozor i Kupres kao neke velike gradove sa bezbroj ulica, trgova, avenija, parkova, s mnoštvom zgrada i oblakodera, na koje su se, eto, okomili mrski zavojevači, a naši ih nijesu živi dali! Kako mu se sve to izmiješalo i isprepretalo onda dobroduđni Rakljo Čizma nikako nije mogao da se pomnije udubi u  knjižne detalje. Kad bi ga profesor istorije prozvao i pitao o boju za Prozor, Radoje je pričao kao da je Prozor Njujork, samo tako i nikako drugačije, spominjao je i skoro milionski broj ratnika, ubacivao je u bitku pored Italijana, Njemaca i naših domaćih boraca i stare Grke i Rimljane,  što je  profesor, kojeg su đaci, a ko bi drugi, prozvali Perikle, odobravao klimajući glavom, iz golog straha da ga neko ne otkuca nadležnim službama. Međutim, onamo gdje niko nije vidio, u svojoj bilježnici, upisivao mu je  velike  minuse, a ogromne jedinice u dnevniku! Kad je Radoje shvatio da nikada neće razaputiti nijednu tajnu te bitke za Prozor, a ni nekih drugih, kao ni raznih zasijedanja, niti ofanziva, sa sve datumima i detaljima i kad je počeo da niže loše ocjene i iz drugih predmeta, roditelji su ga, teška srca, preselili u školu za šegrte, koju je uspješno pregrmio, postavši dobar stolar i obućar, a bježeći, iz njemu znanih razloga, od zvanja mašinbravara! Čast porodice, što se tiče gimnazijskog školovanja, spasili su Radojeva sestra Milica, koja je kasnije postala ljekar i brat Nikša, koji je stekao diplomu pravnika.

S vremena na vrijeme, pojavljivala  se Radoju Raklju Čizmi jaka želja da otputuje do Prozora i Kupresa, i da, konačno, vidi ta čuda od varoši, zbog kojih je izgubio volju za nekim posebnim obrazovanjem. No, ubrzo je to sasvim potisnuo u zaborav i u potpunosti se posvetio  vozačkom zanatu, a nešto kasnije i stolarskom.

Međutim, mnogo godina kasnije, nekako po okončanju  poslednjih ratnih okršaja na ovim našim prostorima, ovog puta izmedju dojučerašnje braće i sestara, ponudio je Radoju neki Vuko Nafta, novopečeni vlasnik nekoliko preduzeća, mahom, prevoznih, da vozi za njega skoro novi kamion marke ,,mercedes“, s udobnim ležajem, televizorčićem, muzičkom linijom i još nekim ugođajima, i to drumovima Crne Gore, Srbije, Bosne, Hrvatske, pa sve do Slovenije, a potkada i dalje, zavisno od posla! Naravno, Rakljo, kojem je bilo uveliko dosadilo da struže daske, nije se mnogo premišljao i počeo je kao nekada da krstari svojom drumskom krstaricom, svraćajući, više onako iz navike, a manje zbog pića, u razne krčme i kafane, odmarajući tako od klackanja po svakakvim drumovima.

Tako ga je jednom, dok je vozio po bosanskim prostranstvima, tačnije po sjevernoj dijelu Hercegovine, put nanio u nekakvo neodređeno naselje - niti nalik na varoš, niti nalik na selo, smotano između planina i brda, ali lijepo i sunčano. Jedna ulica, kafana, prodavnica i prozor u nebo. Bilo je podne, baš kao u kaubojskim filmovima, puno tišine, uz  miris mediterana, koji je zapljuskivao iz pravca Mostara. Ispred kafane, za nekoliko masivnih drvenih stolova nije bilo nikog, iako još nije bilo vrijeme ručka.  Na pločniku svega jedan prolaznik.

- Dobar dan! Izvinite, gospodine - obratio mu se Radoje, zvani Rakljo- koje je ovo mjesto, nijesam vidio tablu?

- Prozor - odgovorio je mlađi i ljubazni mještanin.

- Molim! Kažete, ovo je Prozor! - odvratio je Radoje, s nevjericom.

- Da, da, Prozor!

- Onaj Prozor što je morao pasti, bitka, ovo, ono, je li?

- Upravo tako - nasmijao se mještanin - nego smjestite kamion tamo i onda da popijemo po hladno pivo.

Kad je Rakljo izašao iz kabine, protegao se i znatiželjno je zagledivao svuda naokolo, kao da je sletio na neku drugu planetu. Ubrzo je pio točeno pivo iz velike krigle sa svojim novim poznanikom iz Prozora, Mirkom.

- E, moj Mirko - započeo je Radoje Rakljo, čim je hladno pivo skliznulo niz ždrijelo - možda mi nećeš vjerovati, ali da nije bilo ovog tvojeg a i mojeg Prozora, mnogo toga bi bilo drugačije u mojem životu! Baš mnogo! E, da sam znao onda,  kad sam u gimnaziji stigao do njega i do toga da on mora pasti, da je on ovolicki, druge bi mi ptice pjevale i postao bih, možda, i doktor nauka,  a ne vozač!

Milija Pajković   

Aforizam dana:

Verujem da će za trista godina biti bolje. Ja sam nepopravljivi optimista.
Srba Pavlović
Aforizmi >>>

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone