Smajser- Sjedi, Radisaviću. Govori đe si bio i šta si radio od četrdes' prve do danas?- naredi promuklim glasom partizanski oficir u mjesnoj kancelariji oslobođene Andrijevice. Dragoje Radisavić, seljak iz obližnjih Luka, sjede na klupu, pogleda u sliku komandanta Tita, pa ispriča da je početkom rata bio redov Trideset osmog pješadijskog puka Zetske divizije, koja je skoro bez opaljenog metka prodrla u Albaniju. Nadomak Skadra stiže vijest o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije. Otud se vratio pješice u Vasojeviće.

- A kako se zvao komandant Zetske divizije?

- Đeneral Milenko Varjačić. Silan čoek!

- Silan, silan. Nego, kuda si se ti smucao poslije sloma pokojne Kraljevine!?

Ovo pokojne Kraljevine tako procijedi, rekao bi čovjek – on joj se lično napio krvi… Dragoje objasni da je do zime četrdeset prve bio kući, bavio se domaćim poslovima, a onda su ga četnici mobilisali. Došli jedno jutro njih desetak, četnički oficir izgrmio da zakletva kralju još važi, oni su kraljeva vojska i mora sa njima. Zakletva je zakletva, što se mora mora se, tako se obreo u četnicima. 

–I, kako ti bi u četnicima? - proškrguta sestrić generala Varjačića, dvadeset osmogodišnji kapetan Narodnooslobodilačke vojske Vuk Marinković, zvani Vule Zmaj. Bijaše to mladić srednjeg rasta, a nadljudske snage i volje. Mrzio je četnike iz dna duše. Ubili mu oca, a majku prebili na mrtvo ime. Svetio im se od Zete do Zidanog Mosta. Saslušavao je danas seljaka iz Vasojevića, za koga je znao da je bio u četnicima i jedva se uzdržavao da ne skoči i zadavi ga golim rukama.

– Vala nikako, druže!

– Kako nikako, oca ti seljačkog, šta si onda radio sa njima? - skoči sa stolice i zaurla, opravdavši pred smrzlim Radisavićem svoj nadimak.

– Nikako, kažeš!? Nijesu bili nikakvi kad ufate našega! Tad su bivali hrabri, majku im fašističku! Znači i ti si nikakav, čim si bio sa njima? 

I poslije trideset i kusur godina sjećao se nesrećni Dragoje sa jezom vike narogušenog partizana. Činilo mu se zemlja prolama, a on se kao kamen kotrlja i propada u bezdan. Smože snage da prozbori: – Ja sam utekao.

Istina. Uspio je nekako da pobjegne iz Kolašina. Vratio se kući i nije htio više ni u jednu vojsku. U skrivanju dočeka i oslobođenje. Nije okrvavio ruke i vjerovao je u pravdu, kako samo vjerovati u nju može čestit i prost seljak. Ipak mu ne bi sve jedno kad dobi poziv od novih vlasti da se javi na saslušanje. Čuli su se razni glasovi o njihovoj revolucionarnoj pravdi.

- Utekao, veliš?

Hodnikom odjeknuše koraci, vrata tresnuše. U kancelariju upade Tatko Vukotin, stari komunista i komandant, plećat i krakat, velikih vjeđa i ogromnih brkova, Dragojev dalji rođak. 

– Smrt fašizmu, Zmajeviću!

– Sloboda narodu, druže Tatko! 

Zbaciše kape, pa se izgrliše, izljubiše, izgalamiše. Gost okači o klin torbicu i njemački šmajser. Siromaha Draga povratiše u život rođakove riječi: 

– Otkud ti, sokole, došao u partizane, a! Trebalo je ranije, al nikad nije kasno! Bogami mi je valjao ovaj tvoj šmajser!

Marinković izbečio, ne vjeruje očima i ušima. Ništa mu nije jasno.

– Jes', bogami, Drale ti je strefio Švaba i ugrabio mu šmajser, te ga meni darovao! Ispričaj de, sokole, kako je bilo! 

Godinu dana ranije, jula mjeseca četrdeset i četvrte, vodile su se dolinom Lima borbe između partizana i Njemaca. Nesrećni se narod razbježao po planinama i pećinama. Mještani Luka izbjegoše u krše povrh sela, odakle se varošica i zeleni Lim vide kao na dlanu. Ratna sreća bila je naklonjena borcima za slobodu - satriješe njemačke trupe oko Andrijevice. Po koji pretekli Švaba se povlačio obalama Lima ka Plavu i Čakoru, ali ostade im Čakor pusta želja. Smicali su ih kao zečeve, čak i seljaci iz Luga, Gračanice, Ulotine...

– Vidim, putljagom vojnik jaše na mazgi, pa velim - nej vala proj! Strčim voznikom na jednu kosu đe mi mora naić', pribijem se uz grab, provučem kroz granje garabin, ne dišem. Ne prođe mnogo, izbi Švabo, a mene udari krv u glavu.

Držim ga na mušicu i čekam da se poprimakne. Vrag mi ga vala ne bi bolje namjestio, nije bio dalje od dvaes' metara. Gađa ga pravo u grudi. On raširi ruke taman kada će polećet', pa pade mazgi na vrat. Mazga produži ko da ništa nije bilo, navikla i ona na pucnjavu. U stranu više putljage vidim šmajser, ispao jadniku iz ruku, ehee, kako i ne bi kad su mu i bijele džigerice izlećele. Zgrabim ga i bjež' naviše u krše. Dado' atomat Radulu Božovom. On ga zagleda pa veli, e budala li si, moj sinovče, znaš li da Švabo ne predaje ispravno oruže, vrći se i traži zatvarač. Ko bi se tome nadao, ljuđi boži, ubilo ga, čini mi se, istoga časa, a on izbačio zatvarač iz atomata. Ja se povrni na ono mjesto, potraži i bogami nađo zatvarač. Vele, daruj šmajser Tatku, najbolji nam je rođak! 

Spasi tako glavu dobri Dragoje Radonjin. Njegov najbolji rođak nosio je darovni šmajser sve do četrdeset devete. Te godine, čim okopnje prebježe kod Envera Hodže. Razoružaše ga albanski graničari i poslaše u Tiranu. Šmajser završi u tiranskom muzeju istorije kao eksponat, a Tatko počinu i ostavi namučene kosti u tuđoj zemlji.

Pavle Novović                  
Profesor ruskog jezika i knjizevnosti

Aforizam dana:

Verujem da će za trista godina biti bolje. Ja sam nepopravljivi optimista.
Srba Pavlović
Aforizmi >>>

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone