Beranski kacamakLjeto se, na svojem putu ka beranskoj dolini i njenom zaleđu, najprije nasloni zlatkastom glavom na vrhove Bjelasice, Komova, Cmiljevice i Asanca, prije nego li se sasvim spusti i sve zapahne dahom topline, dahom vedrine, dahom razbribrige! I dok ono tako jezdi, zna da se, malčice, odmori i zaspi na Lazima, proplanku Konjske planine, sa izvorom izvanredne, hladne i, naravno, pitke vode. E, upravo zbog toga, tu, na tom livadskom prostranstvu, snijeg se zadržava dugo, i to sve na istom mjestu, uprkos tome što je izložen neprekidnom sunčevom sjaju, i to od rane zore do kasnog popodneva! Kad sasvim nestane njegova bjelina to je nepobitni znak ranog ljeta, koje  često  doleprša zgučeno i sakriveno  ispod krila zahuktalog proljeća.

A vrijeme vrućina, koje  u beranskom kraju znaju da budu i paklene, donosilo je i donosi različite vrste osvježenja. Nekada su to bile hladna surutka, ira, mlijeko, razne vrste domaćih sokova i sirupa, "šurup“, klaker, "kokta“, "vitasok“, kabeza, boza, špricer od pola boze i pola limunade, limunada, limunada sa kuglom sladoleda, "kvas“, a u sadašnje vrijeme je tu nezaobilazna "koka kola“ i još mnoštvo različitih sokova, gaziranih i onih gustih.

Pored pomenutih napitaka, a u vrijeme kad su poslastičarnice bile  značajno  mjesto okupljanja i starih i mladih, istinskih zaljubljenika u slatkiše, čak i mjesto ugovaranja brakova, mjesto gdje su uz slatke zalogaje znale i da zaiskre ljubavne iskrice, postojala je jedna nesvakidašnja i samo beranska poslastica - "kačamak“! Eh, "Kačamak“!

Kao i mnogo toga što se pojavilo u našoj varoši i pojava kačamaka je obavijena tananim velom tajne i zagonetke, sa primjesama legendi. Skoro svi slastičari tvrdili su, između redova, da je kačamak nastao, upravo, u njihovoj poslastičarnici, a poneko od starijih stanovnika varoši je, takođe, onako kao da neće, tvrdio da je, upravo, on tvorac ovog čuda od slatkiša, a ako ne on, a ono barem neko iz njegove uže porodice i rodbine!

U svakom slučaju, u svim postojećim beranskim poslastičarama toga doba, bez nabrajanja, mogla se popiti dobra boza, popiti prava limunada, pojesti dobri kolači, a i kušati kačamak.

No, istina je da je, jedno vrijeme, najpoznatiji kačamak bio onaj iz  "Rekorda“, koji su, u glavnoj ulici, otvorili 1952. godine, Goranci iz Dragaša, braća Abdurahman, Aćif i Nedžat-Nedžko. U naš su gradić stigli sa Cetinja, gdje su se, takođe, bavili poslastičarskim zanatom, i to otprilike godinu-dvije prije njenog otvaranja. Na mjestu slastičare nalazila se, uoči Drugog svjetskog rata, poznata krčma Miluna Dragojevića. Priča da je kačamak nastao slučajno, upravo, u "Rekordu“, tih pedesetih godina prošlog vijeka, najbliža je istini, ako ne i najistinitija, a samim tim i meni najprihvatljivija!

Rekord slasticara Mico PajkovicNaime, u "Rekord“ sa rado navraćali doktori Jovan Klisić i Nikola-Nika Labović. O Berancu Niki Laboviću je mnogo toga poznato, a i to da je bio i sportski radnik koji je pomagao razvitak vazduhoplovstva u našem kraju, kao i to da se smatra poratnim osnivačem mjesnog aero-kluba, dok se o Crmničaninu Klisiću, ipak, zna malo. Klisić, koji je rođen u Limljanima 1890. godine, studije medicine je okončao, kao stipendista crnogorske vlade, u Odesi. Radio je u bolnicama u Beogradu i Zemunu, ali i u svom hirurškom sanatarijumu, koji je otvorio sa svojom suprugom Slavkom Mihajlović, ginekologom. Poslije Drugog svjetskog rata uhapšen je kao žestoki protivnik novog poretka, komunizma, i pored mnogih zatvora dopao je i zloglasne beranske "Šefkovače“. Odatle je vođen u bolnicu, gdje je radio besplatno, a potom naveče  nanovo vraćan u kazamat i to tako do pomilovanja 1948. godine. Gospodin Jovan Klisić, koji je po potrebi radio i u bolnicama u Pljevljima i u Bijelom Polju, u stvari, je začetnik hiruškog djelovanja, ne samo u Beranama, nego i u ovom dijelu Crne Gore! Penzionisan je 1957. godine u našoj varoši, a iste godine je preminuo u Sarajevu. Sahranjen je u Beogradu.

Dakle, ova dvojica prijatelja, koji su bili jedan na jednoj, a drugi na drugoj strani, različitih političkih stavova i ubjeđenja, a kojima to, uopšte, nije smetalo da se druže, oba cijenjena u narodu, oba pravi narodni ljekari i dobrotvori, istinske "narodne majke“, zalazili su u slobodno vrijeme u "Rekord“, gdje su uz neobavezno časkanje obavezno naručivali sladoled i šampitu. Jednog vrućeg beranskog ljetnjeg dana, neko od njih ili obojica u isto vrijeme, nije to sada ni toliko važno, odlučili su da pomiješaju sladoled i šampitu. Pošto se ta smješa morala miješati kao onaj pravi kačamak od kukuruznog brašna, onda su oni i tu novu poslasticu nazvali "kačamak“. A od tog trena kačamak je ušao na velika vrata u slatki jelovnik žitelja našeg kraja, upravo poput njegovog starijeg i poznatijeg brata, koji je od davnina našao svoje mjesto u domaćem kulinarstvu! Preteča sladoledno-šampitskog kačamaka bio je jedan drugi kačamak sastavljen od sutlijaša i šampite, naročito omiljen među mlađarijom, ali je ime njegovog tvorca, za sada, nepoznato!

Prvobitni, a i pravi beranski slatki  kačamak, služio se u ovećim staklenim čašama-kriglama, a sastojao se od dvije ili tri kugle sladoleda i od jedne šampite. Sladoled je bio ručno pravljen, mahom od vanile, ali se mogao naručivati i drugi, zavisno od ukusa, a šampita je bila prava domaća. Najprije se stavljala šampita, a potom sladoled i sve bi se to miješalo, ali je bilo i onih koji su "prismakali“, kao da je u pitanju pravcijati kačamak - malo sladoleda, malo šampite!

Kačamak je bio prava ljetnja oda radosti, sastavni dio šetnji ulicama ili pored Lima, a jeo se u bilo koje doba dana, kao i u vrijeme čuvenog korzoa. Bilo je nečeg posebnog i nečeg treperavog u onoj poznatoj ponudi: "Ajmo na kačamak“! Baš kao da vas neko poziva, u najmanju ruku, na svinjsko ili jagnjeće pečenje! A to je značilo, iako tu nije ni bilo govora o nekakvom pukom uzvraćanju časti, da si ti taj koji će, za dan-dva, takođe, izgovoriti tu čarobnu rečenicu. A uz kačamak su šaputane tajne, razmjenjivane su razne novosti, i one važne i one nevažne, dogovaralo se o koječem, a i dangubilo se, jer su tada beranska ljeta bila duga, topla i slatka!

Nažalost, taj beranski slatkasto-hladni izum, taj neizbježni pratilac ljeta, nije iskorišten onako kako je to i trebalo! Istina, zahvaljujući mnogim Berancima i Berankama, razasutim širom svijeta, moguće je da su i neke poslastičarnice uvrstile u svoje ponude i ovu beransku posebnost. I, naravno, može se kačamak probati i sada u nekim beranskim poslastičarnicama.

Međutim, niko se još nije sjetio da napravi istinski turistički ugođaj pod nazivom "Dani beranskog slatkog kačamaka“, gdje bi se beranski poslastičari i poslastičarke  takmičili u pravljenju najboljeg kačamaka, ili bi ga, pak, predstavljali okupljenim posjetiocima i to bi bila prava prilika da se mnogi uvjere u slast ovog našeg izuma.

No, eto, prisjetio sam se ja, a poslastičari, poslastičarke, turistički radnici, predstavnici opštine i svi oni koji istinski vole ovaj krajolik, treba da se potrude da se ova turistička priredba i upriliči, ako ne već ovog ljeta, na otvaranju "Beranskog kulturnog ljeta“ na Njegoševom trgu, a ono narednog zasigurno!

 

Aforizam dana:

Dajemo sve od sebe, čak i znake života!
Vesna Denčić
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone