bronzana kupacicaNe znam zbog čega, ali mi je, s vremena na vrijeme, naročito kad bi noć bila mjesečna, pristizao u san lik nepoznate kupačice, skoro nage i bronzane boje tijela! U početku mi ništa nije bilo jasno i mislio sam da je to najobičniji odbljesak nekog od onih bezbrojnih limskih i morskih ljeta! No, kako se ona počela uvlačiti češće u moju svijest, lebdeći kao komska vila, između jave i sna, počeo sam se zapitkivati ko li je ona i šta želi od mene!

Hvatao sam često sebe u premotavanju prohujalih, zapamćenih i nezapamćenih trenutaka života i u prvi tren sam, možda, i pomislio da je to i uobičajeno a i povezano sa protokom bremena godina! Pomislio sam i da je ljepotica iz sna nepregorjela slika neke od onih djevojaka koje sam i poznavao i da se njen lik krije u izmaglici nestvarnog svijeta mašte i snova!

Ni sada nijesam siguran da li sam to, možda, sanjao ili je samo proradila moja uobrazilja, ali jedne od takvih večeri, dok sam zavaljen u postelji promatrao ozvjezdano nebo, kupajući se u snopu mjesečevih valova, u slatkom iščekivanju sna, u moju sobu je ušla kupačica! Ušla, doletjela, prošla kroz zid, ko bi to sad znao - uglavnom, sjela je na moj krevet i stavila je šaku na moju! Osjetio sam neopisivu hladnoću, koja je prostrujala kroz čitavo moje tijelo i protresla me tako da sam se stresao kao da sam bio naškropljen najhladnijom kišom ili isprskan vodom sa nekakvog planinskog studenca.

Кupačica nije izgovorila ni jednu riječ, ali sam ja sve razumio šta hoće i želi. Gledala me je netremice, pravce u oči, i dalje me držeći za ruku, sve dotle dok mi se nije vratila toplina; onda smo se, iznenada, obreli van i poletjeli u vis, ona kao ptica, a ja sa njom kao da sam rođen sa krilima! Oko nas je strujao vazduh, ali mi nije bilo hladno - lebdjeli smo iznad cijele beranske doline, zatim iznad planinskih vrhova, jezera, potoka i rječica, a onda smo prateći vijugavi Lim stigli do Zelenike, terase hotela duhova i tu stali.

Za divno čudo, ni ona, ni ja, nijesmo bili zadihani i šum Lima, koji se bjelasao naspram mjesečine poput ribe kad poskoči za mušicom ili nečim drugim, omamljivao nas je i naslonili smo se na ogradu napuštenog hotela. Njan dah i miris tijela, pomiješan sa mirisom morske soli i posebnim nezaboravnim okusom limske vode, uranjali su u mene i širili su se nezadrživo, dalje, ka usnulom gradu!

U jednom trenutku osjetio sam da nije više pored mene i pogledao sam dolje prema vodi! Tamo je nije bilo! Okretao sam se ulijevo, udesno, gledao gore, dolje i kad sam već bio izgubio nadu, ugledao sam je u sredini vodoskoka, koji je treperave i zlatkaste kapi razbacivao svuda okolo i po njoj, naravno!

Prišao sam joj, sav radostan i ozaren što je nijesam izgubio. Iako je bila zarobljena u bronzi, zaustavljena u trenu izvođenja prelijepog baletskog koraka, gledala me je živim pogledom, iz kojeg je sve iskrilo i blještalo, punim ushićenja ljetom i njegovim čarima! Oslonjena na vrh stopala lijeve noge, desnom rukom je savila drugu nogu, visoko do iznad ramena, a lijevu je ispružila pravo iznad, kao da mi pokazuje da želi da opet poletimo! Кad sam htio da joj kažem koliko mi je drago što je opet na svojem mjestu, iznenada je podigla glavu ka nebu, kao da je htjela da mi stavi do znanja da su riječi suvišne i prepustila me je onome što je uslijedilo.

I odjednom su se začuli zvuci muzike, najprije jedva čujno, a zatim sve jače i shvatio sam da su to pjesme i svirke koje su izvodili svi oni sastavi, pjevači i pjevačice, tokom prohujalih godina, na terasi hotela, u sali sa foteljama i dolje, u velikoj sali. Iako sve izmiješano, i zabavna, narodna, domaća i strana muzika, ipak je vazduhom strujalo pravo rajsko sazvučje!

Na terasi se našlo mnogo ljudi - sretao sam i žive i mrtve, pristizali su sa svih strana, kao u stara vremena; neko je sjedio, neko je čekao mjesto, neko je jeo u restoranskom dijelu! Susretali su se oni koji su došli sa studija, iz inostranstva, sa onim koji su ostajali u varoši. Raspredale su se razne priče, od onih kratkih, do onih beskrajnih i pravih romana. Pahnulo me je jedno od onih bezbrižnih beranskih ljeta, od kojeg si dobijao snagu da spreman dočekaš i najgoru zimu.

A zatim je iznenada nastupila nekakva zaleđena tišina, i sve je prekrila i zamotala neka čudna izmaglica. Razbudio sam se kasno ujutro, ne znajući da li je sve to bila zbilja ili samo obično-neobični san!

Popodne sam prošetao do hotela - ležao je na obali, očerupan, pokraden, nagrđen, ponižen i ojađen, baš kao neki dobri, ali i smežurani starac na umoru, koji je u mladosti bio pun neviđene snage, jačine i ljepote. Napuknuti i suvi zidovi vodoskoka bili su prazni - bronzane kupačice nije bilo! Naprosto je nestala, kao da nikada nije ni bila na tom mjestu.

Dolazila mi je u san još nekoliko puta, a onda se izgubila i svi moji pokušaji da je dosanjam ostali su, za sada, bezuspješni!

Strepim da će se njen duh, jer je, uistinu, to i bio njen duh, zagubiti i sasvim nestati, i tako će grad, kao i njegovo okruženje, postati najobičnije sivilo i mjesto onih koji ne umiju da sanjaju!

Milija Pajković             

(Iz knjige "Beranske priče“)

Aforizam dana:

Verujem da će za trista godina biti bolje. Ja sam nepopravljivi optimista.
Srba Pavlović
Aforizmi >>>

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone