Iz njegovog srcaMirisala je na kajsije, na modre ljetnje sumrake… nepredvidiva, topla, ranjiva… Za njom sam mogao poći na kraj svijeta kao opijen. I ne znam kako, ni kad je tačno sve to počelo… Pronalazili smo se nekako nenamjerno, iznenadno, i tek, kad bi se, u tišini, pogledali oči u oči, postajali bismo svjesni da smo nekako otrgli jedno drugo od ostatka svijeta i stvarnosti, i ukrali taj trenutak samo za sebe.

Dolazila je noseći pregršt strahova u svom srcu, uporno dokazujući da je jaka i da se neplaši… Ti njeni strahovi bi je za trenutak preplavili, i na neki čudan način tad bi postajala samo moja, ne samo zato što sam joj tada bio jedino sklonište, već i zato što sam imao neobjašnjivu želju da te njene strahove i zebnje liječim, da ih nježnošću brišem jedan po jedan, i uživam gledajući je kako odlazi jača  za more poljubaca koje je od mene ponijela… A, poljupce je znala da nosi divno, od njih je postajala zanosno lepršava… Grgoljili su ti poljupci kroz njen smijeh i prelivali joj se  u dušu, a  potom ih je pretvarala u neobičnu snagu kojom je lakše pokoravala svaki sljedeći dan, pretvarajući ga u novu pobjedu…

Stapali smo se zagrljajima u kojima je bilo i neba i mora, iako se u tim sumracima nebo jedva moglo i nazreti opijenim očima, a talasi mora su bili stotinama kilometara daleko… Bilo je u tim zagrljajima onih ljetovanja, koja nam je djetinjstvo oboma uskratilo… Imali smo u tim trenucima čitav jedan svijet, imali smo sva ona skrivena mjesta, ali i one osunčane padine u kojim nikad nismo dovoljno uživali opterećeni prošlošću koju kroz koju smo, najvećim dijelom, protrčali, pokušavajući da ostanemo na površini okeana zvanog život i plivamo dalje. I vrijedjela je ta žrtva prošlosti, jer smo se zahvaljujući njoj, prepoznali u tom ustalasanom vrtlogu, i doplivali jedno do drugog, priželjkujući da zajedno preživimo svaku sledeću buru, ma koliko ona jaka bila.

Vukli smo na svojim plećima ogromne teške prtljage prošlih neuspjeha, neostvarenih želja, nepobitnih i nepromjenljivih, mučnih saznanja… Zbog njih smo se često spoticali. I koljena i srca bila su nam izranjavana… Bili smo uplašeni jedno od drugog, kao i od veličine i snage onoga što se pred nama ukazuje, a istovremeno nas je to nešto, čemu nismo znali ime, mamilo i prizivalo…Nisam sam joj se otkrivao nikad, bar riječima, nisam na to ni pomišljao. I kad sam jedne jesenje večeri odlučio da joj kažem nešto o sebi, shvatio sam da ona o meni već sve zna. Pročilala me je prstima, suzama… Svaka moja bol i najskrivenija želja bili su joj već sasvim poznati…Nasmijao sam se sebi i svojoj neopreznosti… Nisam se mogao sjetiti trenutka kad je to ugrabila i uvukla se u one pažljivo skrivene i najbolnije zavežljaje moje prošlosti, koje sam uzaludno zatrpavao prašinom zaborava…Nisam znao od kad to više nisam bio samo svoj… Ali, prijalo je da ne moram da objašnjavam, da opravdavam taj kovitlac života koji me je dugo nosio. Ona se samo nasmiješila, vjerovatno i sama nesvjesna da me je dugo držala na granici vrloga iz kojeg me je milimetar po milimetar, izvlačila i uvodila u neku novu stvarnost koja prija… Misleći kako da je učinim svojom, zanio sam se i nisam ni primijetio koliko sam postao njen…

Često je samo tražila razlog da ode, da me ostavi samog, sa svim nevjerstvima, koja bi mi, zbog svoje sumnjičavosti, pripisala. Čekala  je moju  grešku, znao sam to, ali ona nije znala da bih i nebo prevrnuo da se te njene slutnje ne obistine. Znao sam i to da bi joj se unutrašnjost kidala i pri pomisli da me neka druga ima i na trenutak…

Onda bi mi govorila da mi trebaju neke druge, neke drugačije žene, da ona  nije dovoljno dobra, da je spetljana i mračna. Pa, bi potom tonula u neku hladne daljine iz kojih sam je morao vraćati zagrljajima, riječima, obećanjima… Znao sam da je htjela čuti suprotno -  da je jedna, jedina, moja… i osjećao sam da je svoje srce kao dugme ukopčala za moju dušu, i bio sam pomalo sebično srećan zbog toga… Rastrzani između onog što osjećamo i onog što nam budućnost nosi, razapeti između straha što se potpuno predajemo i ushićenosti što je neko svojim prisustvom zaposjeo čitav naš svijet, nismo ni primijetili da već dugo plutamo zajedno…

Otpadale su se na tom putu od nas teške misli, zalili bi ih suzama, a potom zajedno pregazili. Stapale su se sa njima ljubomorne žaoke okoline, zapljuskivali nas talasi sumničavosti… Vremenom se od svega nataloženog satkao splav, nit previše slab da bi nam prijetilo potonuće, nit previše jak da bismo ga smjeli ugrožavati naglim odlukama, grubim riječima… Takav kakav je, jednostavan, taj nas je splav nosio dalje. A, bio je nimalo glamurozan, ali naš, čist i komotan taman  toliko da nam se duše na njemu ne dave, već lebde nježno pripojene jedne uz drugu… Plovili smo zajedno i valjda je to jedino i bilo bitno…

Znala je kako je nebo ćudljivo i da se na njegovu narav ne smijemo oslanjati, pa je jednom, kad se umorila od nevjerovanja u srećan kraj, pustila svemir da se u njoj ogleda… I donijela je, ubrzo, u naš svijet, skrivena ispod svog srca, dva purpurna, zlatna sunca, veličanstvena u svojoj čistoti i toplini. Sve manje smo se plašili oluja...

Još uvijek miriše na kajsije, one koje zriju milovane zracima najtoplijeg sunca, i na modre ljetnje sumrake koji se klate i lagano stasavaju u noći. Još joj dušom često tumaraju strahovi, pa ih poljupcima plašim i još uvijek mogu za njom poći i na kraj svijeta kao opijen….

 Branka Miletić - Kovačević

Aforizam dana:

Dajemo sve od sebe, čak i znake života!
Vesna Denčić
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Vildan knjiga

 

Priča eSpone