Negdje u susret pedesetim, pa sve nekako do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka, Zelenika je bila jedno od najljepših beranskih kupališta!

Zelenika, nazvana tako po modro-zelenoj boji vode, prozirnoj i veoma nalik morskoj, bila je mjesto gdje se javljao nevjerovatni spoj radosti, ushićenja, lepršavosti,  mladosti, momačke i djevojačke ljepote, ali i tuge i žalosti! Sve je to bilo čudnovato zamotano i isprepletano, tako da se nikada nije moglo rastumačiti čega je bilo više! Uostalom, kao i život, jer je Zelenika bila nečiji život, nečija nada, nečija razbribriga, nečije maštanje, nečiji prvi ljubavni damar, nečija briga, nečija tuga!

mladici sa zelenike

Upravo blizu Zelenike, u Lim se uliva i Luška makva  i ta mješavina dvije vode, jedne tople i druge prohladne, moglo bi se reći i baš hladne, poput one izvorske, bila je pravo osvježenje u vrijeme najvećih julsko-avgustovskih vrućina. Sa tog mjesta, sa najvisočije stijene, sa te desne obale, u neki drugi svijet, vinula se, prije više od sto godina, prelijepa Alba iz oficirske kule sa blage zapadne padine Jasikovca.

A možda bi taj dio limskog priobalja bio, u stvari,  jedno najobičnije ušće seoske makve, potoka, teško uočljivo i  sasvim zaboravljeno, da nije bilo miluta! A milut, odnosno, laporac, jeste sedimentna stijena, izgrađena od čestica gline, u ovom slučaju plave, i kalcijum-karbonata ili dolomita. Neraskidivo je povezan sa Zelenikom i sa tim dijelom korita Lima, pa ga tu i najviše ima, uključujući i prostor oko i ispod mosta. Tu, sasvim malo ispod dna rijeke,  nalaze se i naslage  uglja koje vade stanovnici obližnih naselja, koristeći ga za ogrijev, a za i prodaju. Neumorna limska voda izdubla je, tokom vremena, upravo na tom mjestu, na mjestu ušća, dva oveća bazena; gornji i južni prelivao se u donji sjeverni i, upravo taj milutski dio postao je predivna plaža, neraskidivo povezana sa onom u neposrednoj blizini glavnog mosta i sa drugom - Crevarom. Na obali, u hladovini parka, postojale su kabine za presvlačenje, tako da je naša varoš mogla da se podiči uređenom plažom, kao i sa dva otvorena bazena!

Bazene su pored prirode, vode i bujica produbili i tesači miluta, koji su u vrijeme niskog vodostaja, sjekirama rezali milutne ploče za grobove i nadgrobne spomenike.

A priča o mladićima i djevojkama beranske doline i njenog zaleđa, mladićima i djevojkama čuvenog korzoa, limskih i bistričkih plaža, mladićima i djevojkama sa Zelenike, onim iz posleratne generacije i onim sve do, otprilike, kasnih  sedamdesetih godina prošlog vijeka, jeste priča sa primjesama bajke! Ono što ih je krasilo sem fizičke ljepote, prepoznatljive i znatno šire, bila je i ona duhovna, a znali su, često, bez neke naročite mržnje, zavisti i sujete, da se takmiče u učenju, sportu, muzici. Mladići su bili redovni posjetioci kina i voljeli su da i frizurama, kretnjama i ponašanjem oponašaju svoje junake sa platna; djevojke, rumene i jedre, takođe su to činile, naravno, onoliko koliko su to znale i mogle. Bilo je to  vrijeme prepuno sunca, mjesečine, zulufa, duge kose, ,,tarzanki“, prvih farmerica ,,traperica“, ,,mini“ i ,,maksi“ suknji, žipona, ,,baletanki“, ,,espadrila“, akustičnih i prvih električnih gitara, bicikala i tajnih ljubavi.

Poslije doručka, koji se sastojao, ponajviše, od popare,  odlazilo se na neku od bezbrojnih limskih plaža. A Lim je nekada sa sveg srca poklanjao predivne plaže svojim podanicima, duž cijele beranske doline, u vrijeme kad su se pridržavali onoga što je od njih tražio. A tražio je samo da ga paze, čuvaju, ne zatrpavcaju smećem i uzimaju od njega samo ono što im on da i to koliko im on odredi.  Idući od sjevera, najpoznatije plaže su bile: Podska, kod skele, za kupače i kupačice iz Štitara, Кrlja i Skakavca, Tivranska u kojoj su se kupali Poličani, Zaostrani, Budimljani, Talumska za Beranselce, Gimnazijska, za sve one oko Nišavića pekare i zgrade Gimnazije, pa plaža kod mosta, Zelenika, Crevara, Mreže, Pečička, Bučičko-ržanička, vinicke Pločice, Marsenića rijeka i Lukin vir, kojeg Beranci svojataju, iako zalazi u andrijevački atar.

A što se tiče popare ona je bila neizostavni dio ishrane i mladih i starih, naročito nakon rata - prava sirotinjska majka! Spravljala se od ostataka bijelog ili škurog hljeba i kukuruze, a dodavao se sir, kozji, ovčji ili kravlji, zavisno koji bi se našao u ostavama. Popara je, uz koprivnjak, zeljanicu, spasila mnoge od gladi i muke. Glavno jelo za užinu bila je kriška hljeba namazana mašću, a posuta paprom, a za one koji su voljeli da se zaslade sve to isto, samo umjesto papra posipan je šećer. U ulicama varoši, a i u okolnim naseljima, vladala je domaćinska i porodična atmosfera, a domaćice su se uzajamno pomagale u tim oskudnim vremenima, pa je bilo uobičajeno da poneko od mališana ili djevojčica zapuca na vrata susjeda sa šoljom u ruci, da se uzajmi šećer ili ulje. Ulazna vrata stanova i kuća po danu je malo ko zaključavao, jer je svako  svakom vjerovao!

Odlazak na Zeleniku je bio prava posebna svečanost, a glavna mjesta zauzimali su najpoznatiji varoški momci i djevojke. Zelenika je, u stvari, bila jedna vrste pozornice, na kojoj su umjesto glumaca i glumica glumili domaći mladići i djevojke, sasvim ravni holivudskim divama i glumcima.

Mladići i djevojke sa Zelenike!

A na Zelenici su se okupljali studenti i studentkinje, gimnazijalci i gimnazijalke, mjesni mangupi i svako je od njih  htio da uzme od ljeta sve što se moglo i, naravno, ono što mu se najviše sviđalo. Oni najhrabriji i najumješniji pravili su ,,prelome“ i ,,laste“ sa stijene u Zeleniku, uz pritajeno divljenje i uzdahe rasnih ljepotica, koje nijesu znale za nijednu vrstu šminke, prirodno rumene od zdrave hrane i zdravog načina života. Dječaci i djevojčice koje bi radoznalost dovela nadomak milutskih bazena žarko su priželjkivali da postanu kao oni stariji i da budu prepoznatljivi dio Zelenike, plaže čudesa i bajki.

albin vir zelenika beranci i beranke

Čim bi Preobraženje najavilo kraj ljeta, sa Lima i Zelenike su se na studije otiskivale brojne generacije mladića i djevojaka vitikoša, željne znanja i saznanja.  Najviše su se odučivali za  Beograd, zaposjedajući učionice i amfiteatre raznih fakulteta i akademija, useljavajući se u studentske domove na Zvezdari, Кaraburmi, Voždovcu, u Studenjak na Novom Beogradu, poneko i privatno, a oni rijetki kod rodbine.

Vraćali su se u varoš i okolinu narednog ljeta i sve tako od ljeta do ljeta, donoseći mirise svjetskih poznatih parfema i kolonjskih voda, najmoderniju odjeću, obuću i dah nekih drugih prostora, oplemenjujući okruženje i postajući sve ozbiljniji i ozbiljniji. Bile su to uspješne generacije koje su iznjedrile akademike, doktore nauka, profesore, ljekare, inženjere, muzičare, glumce, sportiste. Zelenika je bila mjesto okupljanja cijelog prvoligaškog košarkaškog tima Berana, a i mnogih drugih iz raznih sportova. Bilo je to mjesto na kojem je valjalo da se nađe, na kojem si trebao da budeš viđen, a i da vidiš, bilo je to mjesto sa kojeg se  život slikao vedrim i raskošnim bojama.

A onda, u vrijeme nejasne i nepotrebne industrijalizacije beranskog kraja, u vrijeme nepotrebnog prenaseljavanja varoši koje je, takođe, uslovila pojava fabrika, u vrijeme postavljanja asfaltne baze u Donjoj Ržanici, selu na desnoj obali Lima, u vrijeme masovne pojave bagera, utovarivača i velikih kamiona, limsko korito i njegove obale su uništeni i razrovani, naprosto zatrpani raznim smećem. Tako su uništene stare beranske, pečičke, ržaničke i bučičke plaže, a velikom promjenom stanovništva potisnute su mnoge stare, ali i divne navike, od kojih je jedna  bila - odrastanje uz Lim! Pored Lima se provodilo ljeto, dočekivala jesen, ispraćala zima i radovalo proljeću! Tako je i uništena Zelenika!

Nema više Zelenike, iako na istom mjestu Lim grli Luška makva, u čijem je slivu ranije bilo, čak, preko petnaest izvora pitke vode - sada je zagađena i ojađena. Nema više, istovremeno zelene i modre Zelenike, iako na istom mjestu još ima miluta, koji i dalje razbijaju vodu na talase. A od guste i velike luške topolove šume koja je počinjala upravo od Zelenike i širila se dalje ka jugu, koja je posječena je i raskrčena, ostalo je sasvim malo, i to, baš, blizu Zelenike.

A i mladića i djevojaka sa Zelenike, na žalost, je  sve manje - neki su otišli u neki začarani i drugi svijet, pun božanske muzike, cvjetnih poljana i vječitog plavetnila, neki prije vremena, neki po redu, neki su daleko od Berana, ophrvani raznoraznim obavezama, neko i bolešću, ali niko nije zaboravio svoje djetinjstvo, svoju mladost, svoje nade, svoje slutnje i čežnje, svoj Lim, svoju Zeleniku! Iako kažu da učestana prisjećanja naviru s bremenom godina, što donekle i može biti tačno, ova vrsta sjećanja su nešto drugačije, nešto tananije, nešto što izvire iz najvećih dubina duše!

A zaboraviti Zeleniku, zaboraviti Lim, zaboraviti beranska ljeta, beranski korzo, svoje prve ljubavi, svirke i pjesme uz  gitaru, prve igre kartama i  beskrajne ljetnje ozvjezdane priče, od kojih se u grudima javljala neka neobjašnjiva i neshvatljiva lagodnost, nekakva vulkanska duhovna snaga, bio bi, uistinu, neka vrsta grijeha, oprostivog ili neoprostivog - to mogu  procijeniti samo oni koji su i zapamtili to vrijeme i koji su, uprkos raznim poteškoćama, ostvarili makar jedan dio svojih snova, koje su započeli da sanjaju, upravo na Zelenici!

(Iz nedavno objavljene knjige "VAROŠ BEZ MANE“)

Aforizam dana:

Kako smo živeli, dobro smo i mrtvi!
Miodrag Lazarević
Aforizmi >>>

eSpona OTV EU

Otvorena televizija

Predstavljamo knjigu:

Iz ugla satiričara:

Preporučujemo knjigu:

 

Zeljko Rutovic Postmediji knjiga

 

Priča eSpone