Ne zna se kome je prvo palo napamet da se hiljadudevestošezdeset i neke godine,  islika predvorje, tada jedinog beranskog hotela, ,,Beograd”! No, znam dobro da se tog posla prihvatio slikar Petar-Pero Bogićević, uz to još i gimnastičar, bubnjar i padobranac.

Život je, manje-više, rađanje, smrt, a između toga mali intermeco. I to je to.

Gasne ljeto buenosairesko.

U pretjerano pojačanoj sniježnoj bjelini Berana, koja se već tako decenijama nije pojavljivala, nečujan kao što može biti usamljenik u djetinjstvu, neprestano podmlađivan nježnošću, tog dana odlazio je u vječni smiraj, sa dopunjenim srcem bajpasima, a bez ijedne sjenke na dotadašnji utrošak života -

Priznali mi to ili ne, emocije i emotivno nasleđe naših predaka lagano izlaze iz okvira vremena u kojem su nastali i dugo trajali.

Dok koračamo kroz život, često se susrijećemo sa raskrsnicama koje nas usmjeravaju ka novim, nepoznatim putevima. Nekada nas vodi želja za avanturom, ponekad potreba za promjenom, a često i ljubav prema onome što radimo.

Nekada, ne baš tako davno, pa sve do prije koju godinu, postojao je u jednoj malenoj varoši, slatkoj kao šećerlema, nadaleko poznati korzo! Pošto se za šetališta biraju obično glavne ulice, tako je bio slučaj i ovdje, u gradu poznatom kao Berane.