Uvijek, subotom.

Ljeto; šezdesetih. Zajagrilo. Tada studenti, Miladin Ćulafić Dine i pisac ovih redova, skoknusmo do „Politike“, u Cetinjskoj 1, da vidimo Dušana Kostića, pjesnika, znamenitog reportera beogradskog lista.

Dok se upravo ovih dana izvode radovi sanacije Spomen kuće vojvode Gavra Vukovića, ostaje sjećanje da je prvi crnogorski pravnik i ministar inostranih poslova u vladi kralja Nikole ovdje, u Beranama, proveo staračke dane i napisao svoje obimne memoare.

“Ne, ne pričamo drugačije da bismo se razlikovali. Pričamo kako nam duša diše. Jer jezik nije samo riječ. To je krv, pogled, zavjet. A identitet se ne bira. S njim se rađa. I s njim se gordo živi”.

Кad budemo negdje daleko i sami, na svojim poslovima i putevima, zaboravljeni i otuđeni, sjećaćemo se starice Vene, jedne davne, dugačke žene iz sela Gnjili Potok.

Odavno se nosim mišlju, a i često prisjećam mojih drugova – pjesnika iz bernske – ivangradske  gimanzije. Njihovih imena, vremena u kome smo počinjali prve literane radove, profesora koji su nas učili i podržavali....

Nije nestao voljom ljudi, opštinskom ili gradskom odlukom, uredbom vlade, već su ga prognali novo vreme, drugačiji običaji i navike.