Nije Pero Giljen branio uspješno samo vrata FK Sutjeska, već istovremeno branio i otvarao  gospodska  etičko - estetska, ljudska i časna vrata grada Nikšića.

I jedna i druga, profesionalno i moralno, branio je i odbranio časno i pošteno, onako kako se upisuje u istoriju nezaboravnih fudbalskih imena i grada Nikšića i Crne Gore. A u taj istorijski vječni hroničarski niz odlaze samo legende.

A Pero  je status gradske legende stekao vrlo rano. I nije on žurio ka legendi, već ona prema njemu, zbirajući u svoje nikšićko sazvježđe svoje najbolje sinove, baš onakve kakav je Pero bio. Uostalom, malo li je biti Princ Nikšića, kome bijahu otvorena mnoga fudbalska vrata, ali je on svoja vječna, svoj životni i mirni Porto, koji ga je kao tadašnji sampion Evrope želio vidjeti u svojim redovima, našao umjesto u Portugalu, Belgiji, Austriji, u svom fudbalskom i životnom smislu u gradu Nikšiću.

Svoj sportski mirni porto živio je tu pored Bistrice, pored jedne luke, Dragove, na način da svako naknadno sjećanje na gol Sutjeske ne postoji bez Pera, tog ikoničkog amblema vremeplova kluba i njegovih navijača.

Pero Giljen, i Princ i Vitez i Čovjek i Drug. Čovjek od kulture, građanskog manirizma i lokalnog patriotizma i naravno nesebičnog solidarizma kojim je pronosio energiju svijeta kao mirne ljudske luke. Ostaju nostalgična sjećanja kojima putujemo u susret, uvijek kada nam aktuelna stvarnost postaje brižna, nerazumljiva i za emociju previše škrta.

No, da li možete i možemo brzo sebi odgovoriti, ima li danas tu među nama  nekog sličnog Peru Giljanu? Ne morate žuriti sa odgovorom. Vrijeme koje je iznjedrilo Pera više ne postoji. Za njim ostajemo u prustovskom traganju. Pa ko spozna ili ne te vječite tajne vremena, i nas prolaznih u njemu. I naravno, rijetkih koji ostaju mjera svog vremena.

Dok bude kulture sjećanja, dok bude istine i ljudi, o Peru će se zboriti. Zboriti  zbog njega i zbog našeg kolektivnog sjećanja. I da, ako jednog dana bude potrebno  anatomsko  - antropološko rekonstruisanje golmanskog lika iz osamdesetih godina prošlog vijeka, on bi Peru ličio. A kako drugo već na Princa sa Bistrice, nikšićkog Princa po kojem se sportska i građanska aristokratija uzvišenog dostojanstva kazuje.

Znaju to njegovi savremenici i zato, ne bez razloga, ti veliki fudbalski centri bivše SFRJ željeli su, pošto poto, imati Pera na svom golu. No, čovjek karaktera i odluke, odlučio je da svo svoje golmansko i ljudsko biće podari svom Nikšiću.

Konačno, sjećanjem na našeg dragog Pera, mi ispisujemo najljepše stranice  nikšićke, crnogorske i jugoslovenske fudbalske čitanke, koja ostaje trajnom lektirom jednog velikog i dragog vremena.

Mr Željko Rutović