Šta treba napisati o lopovima, a da to bude nešto sasvim novo?

Sve mi se čini da je to ipak uzaludan posao, pa ću se potruditi da ne budem preopširan, a da opet zakačim onoliko koliko i treba o ovim bliskim rođacima sa đilkošima, špijunima, pa u neku ruku i sa budalama, jer treba biti i neka vrsta budaletine pa krasti!

Ako napišem da se krade još od prvobitne zajednice, onda to zvuči već viđeno i suvoparno, pa ću onda izreći samo ovo - krade se otkada postoji krađa.

Za vrijeme cara Dušana, kad je naša carevina bila veoma moćna, postojali su, naravno, i lopovi, inače ne bi bili spominjani u čuvenom njegovom Zakoniku u članu 145 ( 146): O razbojniku i lopovu. Naređuje Carstvo mi: Po svim zemljama i po gradovima, i po župama, i po krajištima, razbojnika i lopova da ne bude ni u čijem području. I na ovaj način da se prekrati krađa i razbojništvo: u kome se selu nađe lopov ili razbojnik, to selo da se raspe, a razbojnik da se obesi strmoglavce, a lopov da se oslepi, a gospodar sela toga da se dovede svezan k Carstvu mi da plati sve što je učinio razbojnik i lopov od početka, i opet da se kazni kao lopov i razbojnik.

U svakom naselju je bio skup od šest ljudi, dobrih i zakletih, koji su odlučivali da li je onaj koji je osumnjičen za krađu ,,poznati lopov“ ili onaj u pokušaju, dakle, koji tek ulazi u taj posao. Obični lopovi su kažnjavani odsijecanjem dijela uva, a bilo je tu i sječe ruku i noseva.

U kasnijim vremenima lopove su sprovodili sa onim što je ukrao  niz najveći sokak sela ili su ga vodali po glavnoj ulici varoši, kao mečkari mečku. Tako su svi saznavali ko je lopov i padala je ljaga ne samo na njega, nego i na njegovu porodicu, iako u njoj nije bilo drugih kradljivaca.

Inače, lopovi koji odolijevaju svim vremenima, koji postoje otkako i držanje kokošaka jesu tkz ,,jajare“. Oni kroz vjekove obilaze pologe u selima i kradu jaja. Uz jaja kraducnu još ponešto što im padne šaka. Mora im se priznati spretnost jer nikada ne razbiju nijedno jaje, ali zato njima razbije nosinu gazda kad ih uhvati na djelu.

Slični su veš-lopovi. Njihov domen djelatnosti je brzinsko odnošenje suvog, polusuvog, pa čak i mokrog veša sa žica i kanapa. Postoje i danas.

Eto spomenuo sam da je kod nas lopova bilo odvajkada, da ne ispadne da ublažavam neko razdoblje našeg bitisanja, a neko drugo ne, međutim, pa neka se neko ljuti koliko god hoće, od 1945. godine, pa sve do današnjih dana, lopovluk je doživio svoj preporod, dočekao je svoj ,,humanizam i renesansu“ i to na svim prostorima Jugoistočne Evrope. Dobio je razne oblike, vrste, podvrste, obogaćen je svim i svačim. Postao je prava pravcijata lopovska industrija. Posebna zanimljivost jeste da je tu dosta podudarnosti sa podjelama u špijunskom zanatu.

Nova vrsta lopova nastala u prvim godinama komunističke vladavine bili su zadružni lopovi i lopovke. Inače, da neko pogrešno ne razumije, pri tom ne mislim na porodične zadruge koje su i održale naš narod, niti na one prave zadruge iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata, nego na one koje su nam tresnuli bez ikakvog pitanja iz nekih drugih dalekih zemalja. U tim zadrugama je pokušano tobožnje izjednačavanje seljaka i đilkoša, iako je ulog bogatog seljaka bio znatno veći od onog ovih drugih, znatno siromašnijih.

Te nove zadruge, poznate kao zemljoradničke, imale su trudodane, nadzornike, čobane, kao i planinke. Kralo se prilikom određivanja trudodana, zatim ono što su tajno i javno otimali od svojih neistomišljenika, neke planinke, daleko od pravih planinki, pozajmljivale su, naravno, da ih niko ne vidi, od skorupa, sira, a čobani su znali da sakriju jagnje.

Iz tih  vremena zadružnog zanosa iskočili su i pionirski lopovi. Pioniri sa kapama na glavama, s crvenim maramama oko vrata, u bijelim košuljicama, u kratkim pantalonicama, u crnim cipelicama ili u zepama, obilazili su svoju i susjedne ulice, prikupljajući  novac za Crveni krst ili za nešto drugo  što im je naređeno. Domaćinima koji su ubacili novčiće u kutiju pričvršćivali su  tankom bočankom  markicu na kaput, pulover ili vuneni džemper, kao znak zahvalnosti.

E, pa pored poštenih sakupljača pionira, bilo je i onih koji su vješto otvarali kutiju koju su nosili i drpnuli bi dio za sebe. Takvi su nastavili mažnjavanje i iz kutija i kasa odjeljenjske zajednice, da bi sazrijevanjem nastavili to da čine i iz kasa i kutija preduzeća, a potom i državnih jasli. Oni dovitljiviji iz vremena pionirstva su ponekada obilazili kuće i stanove sa zastarjelim markicama i cijeli prihod su dijelili između sebe. Nijesu ni slutili da su tako postali preteče poslovnih lopova.

A lopovluk začinje i započinje u sopstvenom domu, kući, pa postoje i danas porodični lopovi. To je najbezazlenija grupa lopova, samo uslovno tako nazvana, više šale radi. A ima ih i među djecom i među starijim ukućanima. Djeca kradu slatkiše, kolače, a oni koji nagovještaju blistavu lopovsku budućnost zavire ponekada u očeve buđelare.

Ako budu u tom pohodu otkriveni i kažnjeni istinskim nevaspitnim batinama onda  se često okanu daljeg učenja tog starog zanata, a u protivnom dobijaju vjetar u leđa. Stariji kradu iz frižidera, ponekada i iz sušnice, a najčešće, pored piva, stradaju komadi pršute, pečenice, rjeđe slanine. Međutim, u pravi svijet lopovluka ulaze oni, pa bili mladi ili stari, ako kradu od ušteđevine, od plate, penzije ili predmete i razne porodične dragocjenosti koje potom prodaju.

Kad već spominjemo sušene svinjske ili goveđe odreske onda ulazimo u ozbiljniji, onaj pravi lopovluk, a njegovi pobornici su - sušarsko-tavanski lopovi. Nešto ranije na tavanima starijih kuća, brvnara i kamenih kula sušilo se meso, jer nije bilo dimnjaka i dim se slobodno širio kojekude.

Tadašnji lopovi morali su da prođu i određene fizičke pripreme, kao i vježbe okretnosti i spretnosti, a to su izvodili kroz kosidbu, plastidbu, oranje, a bivalo je slučajeva da budu i na mobi kod domaćina kojeg će poslije opelješiti. Docnije se pristupilo detaljnoj obradi sušara, posebnih građevina od drveta ili mješavine cigle, blokova i drveta, koje su se gradile blizu kuće. Time je lopovima unekoliko i olakšan posao, jer više nije bilo pentranja, nego je upad vršen sa majke zemlje.

Početkom industrijalizacije koja nam je donijela samo zlo i muku i opustošila selo, uništila bogatog seljaka, koja je pospješila nagli razvitak đilkana i neradnika,  pojavili su se industrijski, odnosno fabrički lopovi. Oni su krali sve što se moglo ukrasti iz fabričkih sala i radionica - alat, materijal, a kasnije i znatno više.

Krali su i namirnice iz odličnih fabričkih restorana. Stražare na glavnom ulazu su podmićivali, a i većina njih je, takođe, kraduckala i krala. Za one rijetke stražare i portire koji su radili svoj posao revnosno i onako kako i treba, koji nijesu dozvoljavali nijednu vrstu lopovluka, lopuže su govorili svašta, izmišljali im mnogo  toga i ogovarali na sav glas. Međutim, nijesu krali samo radnici samoupravljači, portiri, stražari, krali su i nadzornici, tehničari, poslovođe, upravnici, direktori.  Poneko od poroda fabričkih lopova nastavljao je roditeljski posao, usavršavajući zanat i unoseći u njega novine.

Ti nasljednici su u početku prozvani kiosk-lopovi, jer su obijali kioske, naročito one u slabo osvijetljenim djelovima varoši i varošica. Često su im pomagali i pojedini milicajaci, kasnije, policajci, naravno, ne svi, taman posla, jer i među njima, kao i među ostalim svijetom, ima takvih, ali i onakvih, jer su žmurjeli  na jedno oko, a na drugo su dobro motrili šta će dobiti od plijena. Sa kioska su kad su usavršili zanat mnogi odlazili u inostranstvo, neki sami, a neke su slali, pa su pored toga i obavljali neke druge poslove za one koji su ih i poslali.

Neki od njih su prestali da kradu u zavičaju i u domovini, a činili su to samo van nje, pa su sebe smatrali patriotskim lopovima.

Postoje i umjetnički lopovi i to iz svih vrsta tog djelanja, dakle, književni, slikarski, vajarski, muzički, kradu da je to čudo jedno i to bez ikakvog stida i srama. Postoji tu i zasebna grupa lopurda žirijski, koji ukradu nekom nagradu i daju je drugom ili drugoj, nekom svom, koji je ne i zaslužuje uopšte.

Tu su i drvni lopovi. To su oni koji kradu drva iz tuđih gajeva, kao i državnih, ali i ona iscijepana  iz tuđih dvorišta. Postoje oni koji kradu na malo, ali i oni koji to rade na veliko. U tu šumsku krađu uključeni su često pored ovih i oni drugi, koji sa na bilo koji način povezani sa njom.

Zatim, ne smiju se zaboraviti ni životinjski lopovi, koji kradu sve vrste poznatih i nepoznatih životinja i živine kod nas.

Autobuski, vozni, trolejbuski, tramvajski, avionski i brodski lopovi operišu u spomenutim prevoznim sredstvima.

Politički lopovi su veoma zanimljiva družina lopurdi. Kradu glasove birača na izborima, ali kradu i kraduckaju i iz državnih bisaga kad ih zapadne neko dobro mjesto, recimo ministra, nije loše ni ono direktora, pa upravnika i tjeraj tako redom. Što viši položaj, to, brale, veća krađa i drpina.

Postoje i oni pošteni političari, ali ih je zbilja malo, koji su ušli u taj svijet zbog neke ideje, da nešto urade, pa ako pokušaju da učine nešto dobro za narod, onda skoče na njih lopuže, špijuni samo da ih maknu da bi što slobodnije mažnjavali. A izazovi su uistinu veliki - zamislite samo da medvjeda Brunda ostavite samog između košnica? Šta mislite, šta bi uradio Brundica?

Automobilski, motociklistički i biciklistički lopovi kradu i kod nas, ali imaju običaj i da gostuju u inostranstvu.

Vikendaški i kućni lopovi obijaju vikendice, kuće i stanove.

Poljoprivredni lopovi čorišu poljoprivredne proizvode - sve vrste voća,  povrća, kao i krompir, repu, pšenicu, raž, ovas, ječam i heljdu.

Trgovački lopovi provaljuju u prodavnice, samousluge, a nose sve što mogu da potovare.   

Dalje ređanje vrsta i podvrsta lopova iziskivalo bi stranica i stranica, pa je dovoljno i ovoliko da se shvati suštastvo.

Postoji grupa među lopovima, ona malobrojnija, koja neće da krade od poštenih i časnih ljudi, od onih za koje smatraju da su to što imaju stekli onako kako i treba, izražavajući tako neku vrstu poštovanja, a koji im se nijesu zamjerili po nijednoj osnovi.

Lopovi, lopurde, lopuže, lopovčići, kradljivci, drpine, jajare, sjecikese, pljačkaši, banditi, lopušine, dugoprstaši, provalnici, pustahije, džeparoši, lopovčine, tati,  isti su svugdje u svijetu.

Međutim, manimo se  svijeta - ono što je za istinsku nevjericu jeste činjenica da kod nas, iako se krade nemilice i po danju i po noću i to godinama, uvijek ima šta da se ukrade. A kako, e pa to  ne mogu da razapute ni najveći svjetski umovi ...

Ali, hajde da to i ostavimo po strani, neka dumaju, međutim, zamislite da nekome kod nas odjednom dune, pa predloži pojedine odrednice Dušanovog zakonika, recimo one o odsijecanju uva, prstiju, ruku, nosa u slučaju krađe, da uđu u Zakon, pa se usvoje i počnu da se primjenjuju, ali bez izuzetka.

Auuuuu, auuuuu...

Uhhhh!

Zamislite samo koliko bi onda bilo onih bez parčeta uveta, bez cijelog uveta, bez nekoliko prstiju, bez šake i bez nosa.

Eh, care Dušane, care Dušane!

Ilustracija: Milija Pajković