Ljetovanje preko Sindikata nekada je bilo veoma popularno. Ono je davalo mogućnost da sve socijalne strukture mogu da probaju more (naročito da li je slano ili ne). Što bi rekli, ako ne može drugačije, može preko Sindikata.
Preduzeća su iz godine u godinu izlazila u susret svojim radnicima obezbjeđujući im pristojno ljetovanje. Sedam, deset ili petnaest dana nije bitno, ali se znao red i do detalja isplaniran prevoz, lokalitet, smještaj... O hrani i da ne govorimo – tri pristojna obroka, uz obavezno voće ili kolač poslije ručka.
Bilo je tako, bilo. U knjigama „žalbi“ je ispisivano sve najljepše i sve same riječi hvale. Žalba je postojala samo u simboličnom nazivu knjige. Danas su to zaista knjige žalbi, gdje se pišu žalbe, ono da se žališ baš dotle. I kao da znaju šta bi danas gost mogao da zapiše u pomenutoj knjizi, ona je sve rjeđi dio inventara uslužnih objekata.
Šteta što pomenuta knjiga nije postojala nedavno kad sam i sam, preko Sindikata, pokušao da ljetujem na moru. Naime, kad sam od vlasnika hotela zatražio famoznu knjigu da mu se upišem u nju, samo što nijesam dobio batine. Bio je narogušen i ljut sav! Strašno, strašno!
Poslije 12 godina ponovo sam bio na redu za ljetovanje o trošku Sindikata. Prvi put je to bilo u Meljinama, odakle nosim lijepa sjećanja ako govorimo (kad već govorimo) o smještaju, plaži, a naročito hrani. Sve je bilo kako treba i na nivou humanizma i renesanse. Šta se u međuvremenu desilo sa našim čovjekom, više je stvar psihoanalize, ali da se nešto desilo, desilo se. Što je još zanimljivije, sve što mu se desilo (i što mu se „uredno“ i konstantno dešava) u vezi je sa negativnim pojavama.
Stigao sam toga jutra, zajedno sa svojim kolegom iz preduzeća, oko osam sati, poslije duge i iscrpne vožnje našim, mahom izlokanim drumovima, do Mua, malog mjesta u blizini Kotora. Mjesto je u blizini Kotora, to stoji, ali nekad je ta blizina tako udaljena, što će se vidjeti kasnije iz ove (surove) ljetnje priče.
Lako smo pronašli traženi hotel, popeli se njegovim stepenicama na cik-cak i ušli. Sačekali smo da se pojavi radnik sa recepcije „našeg“ hotela. A hotel se zove Belveder, što, naravno, zvuči svjetski, mada još uvijek nijesam iztražio šta mu to znači na naški, na jezik koji je sve manje u opticaju, posebno na moru i primorju.
Pojava recepcionera izazvala je smiješak na našim licima, kao znak da dolazimo u miru i u dobroj namjeri. Recepcioner nas je dočekao kao u bunilu, s tim što smo mi njega čekali, ali dobro, nećemo da sitničarimo. Dok su moj kolega i recepcioner razgovarali (i pregovarali) o prijavi boravka, ja sam jednim uvom slušao njih, a drugim okom čitao dotični natpis ispisan krupnim slovima.
U trenucima kad sam htio da postavim jedno sasvim logično pitanje vezano za hotelske obroke, recepcioner i moj kolega su već izlazili iz sfere ljubaznog razgovora i ulazili u nešto bučniju raspravu. Bilo je riječi o satnici prijavljivanja – niti se mom kolegi dopalo da zaduživanje sobe startuje tek od 15 sati, niti se recepcioneru svidio predlog mog kolege (koji se držao kataloškog propisa) da to bude već od deset.
Ja sam, u kontekstu njihovih „srdačnih“ pregovora, mogao samo da dolijem ulje na vatru svojim pitanjem „A kad je ručak?“ Tamo je, naime, pisalo samo u koje vrijeme se servira doručak i kad je večera. A mi smo još u školi učili da u toku dana postoje: doručak, ručak i večera. Baš tim redosljedom. A ovdje, u tekstu na oglasnoj tabli, ručka nije bilo ni van bilo kakvog redosljeda.
Možda su zaboravili da ga upišu, pomislim, i ljubazno pitam, jer ko pita ne skita, kaže se. Ali šta vrijedi kad ovaj ne stoji baš najbolje sa narodnim poslovicama. Na moje uljudno pitanje, i to bez ikakvih potpitanja, recepcioner je prošištao kao ekspres lonac i odmah pozvao vlasnika ovog, naizgled, pitomog objekta. Valjda da mi on objasni. Iz prve ruke.
Ubrzo se pojavio vlasnik u nježno plavoj majici i nimalo nježno nasrnuo pitanjem „Jeste li vi došli da jedete ili da se kupate?“ Kad smo mu odgovorlili da mi imamo nekakav gadan običaj da ručamo (valjda nam takav bioritam, ko da zna), on nam je savjetovao da idemo u Kotor na ručak, ako nam je toliko stalo do njega.
„Ovdje u blizini ga ne možete naći“, „umiljato“ nam je priznao vlasnik svog hotela isturajući, kao alibi, glavni adut prevare u kojem se kaže da je njegov hotel na bazi polupansiona (još jedna teška strana riječ).
Wau! (znam i ja nešto stranski, to sam naučio iz filmova). Dakle, wau! Svakodnevno da idemo u Kotor na ručak i otuda da se vraćamo po nesnosnoj vrućini? I to pješice! Najmanje četiri kilometara u jednom pravcu. E, sad tek vidite koliko je ovo mjesto blizu Kotora. Kolima je nemoguć manevar, a taksi skuplji od ručka kojim bismo bili udostojeni u ovom gradu kulture od svjetske baštine, gdje se i komad paradajza prodaje kao da je ubran i dopremljen direktno iz rajske bašte.
Češkajući se po glavi, moj kolega je pokušavao da nađe kompromis, a on se sastojao u tome da bi obilati doručak mogao da nas drži do večere, i tako bi komotno mogli da preskočimo ručak, o čijem poimanju se ovdje slabo zna. S tim u vezi, kako bi svoju teoriju o obilatom dotučku zaokružio i uspješno patentirao, pitao je da li je doručak na bazi švedskog stola.
Ovdje smo mogli da vidimo još jedan ekspres lonac kako ključa. Taj ekspres lonac je, izgleda, svuda po hotelu, jedino ga nije bilo tamo gdje mu je mjesto – na šporetu!
„Ma, nemojte! Gospoda radnici bi još i švedski sto!“, glasio je „ljubazni“ odgovor vlasnika hotela.
Onda nam je taj isti vlasnik potanko objasnio da za doručak možemo da biramo ili jedno kuvano jaje, ili marmeladu na tananoj kriški hljeba. Doduše, u oba slučaja bismo dobili još i čaj. Vjerovatno hladan, jer zašto bi trošili struju na rešo.
Moj kolega je uveliko gubio strpljenje. Sve teroije su mu pale u (morsku) vodu. Kako jaje da ga drži cio ljetnji dan do večere? A za večeru imamo, kako nam je rečeno, izbor između više od jedne, a manje od tri mogućnosti, što matematički izračunato iznosi ravno dvije mogućnosti – ili kajgana, ili viršle. Važno je naglasiti da je kajgana od dva jaja, a viršli je dva komada u porciji. Doduše, po osobi, srećom u nesteći. Dakle, ni večera nije mogla da dopuni odsustvo ručka.
Ali, kako kaže vlasnik prelijepog hotela (koji ničemu ne služi) Belveder u Muu (ovo se ne čita kao „muu“ kod imitiranja volova), „nijeste došli da jedete, već da se kupate“, pošli smo da vidimo plažu.
Kad smo vidjeli plažu, odlučili smo da se momentalno vratimo kući. Jer, plaža nije bila plaža, već uzani dok za vezivanje ribarskih čamaca i sjedište lokalnih ribara koji su tjerali potencijalne kupače da im ne plaše ribu.
Vratili smo se u Berane srećni što nijesmo dobili batine. Niti od ribara, niti od recepcionera, niti od vlasnika cijenjenog hotela Belveder u Muu (insistiramo na reklamiranju objekta na način kako zaslužuje, kad već u svom posjedu nema knjigu žalbi).
Mislite da bismo nas dvojica kolega potezali toliki put da smo znali pravo stanje stvari. U katalogu dobijenom od Radničkog sindikata Crne Gore lijepo stoji sve drugačije. Ta bajka, uvjerili smo se ličnim iskustvom, je, ipak, samo bajka. Ništa od onog što piše nijesmo zatekli na terenu. Da li je riječ o igri Sindikalaca i vlasnika hotela s jedene, i korisnika usluga s druge strane, prosudite sami. A onda – zajedno da im sudimo!
P.S. Ako je riječ o nekom mafijašu vlasniku pomenutog hotela, neka mi oprosti – nijesam znao. U tom slučaju, povlačim svaku svoju rijreč i kažem – Hotel Belveder je prava destinacija za vaše uživanje! Nagrnite sa svih strana! Hajde, redom svi!
Ali prethodno, ručajte kod kuće!
I okupajte se negdje usput, ima plaža.
Ne čekajte na Muo.
Perica Jokić
(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije Espone)