Ima neki Ratko koji je zbog strašnih zločina izvšrenih nad ljudima druge vjere i nacije, presudom medjunarodnog suda proglašen krivim i osudjen na doživotnu zatvorsku kaznu.

Po morbidnosti, naumu, obimu i težini, to nije bio samo zločin već više od toga, bio je to genocid izvršen 1992 – 95 godine nad nezaštićenim bošnjačkim narodom na prostoru BiH.  

Pošto kazivanje o tome, po mnogo čemu  nema vremenske međe, početka a ni kraja, a osporavanje razgoni nepobitna istina o broju nedužnih žrtava, ono što slijedi, nije priča  o tome Ratku, već  je istinito sjećanje o jednom drugom Ratku, ili pak priča o čovjeku, koji je za razliku od ovog prvog nepomenika, taj  atribut nosio u pravom smislu i značenju te riječi. 

U ranim godinama, nošen životim prilikama, bolje kazano neprilikama, otišao  je iz  rodnog Potkozarja. Odrastajući, više po đačkim internatima, završio je neke vojne škole koje su ga ranih sedamdesetih odvele da službuje u prištinski vojni garnizon. Nezasit napredovanja i dalje naobrazbe, uzgred upisao je tamo pravničke studije. Kada bi mu radne obaveze dozvoljavale, družio se sa nama redovnim  studentima.

O sebi, govorio je malo, ali kada bi se o bilo čemu poveo razgovor, iz njegovog pričanja, sagovorniku bi skoro sve bilo kazano. Druželjubiv, otvoren, sa njemu karakterističnim osmjehom, kao kakvim melemom, začas rješavao je naše studentske brige. Čak i pri  prvom susretu sa neznancem, umio je  zadobiti ono  povjerenje koje istinski svako priželjkuje od drugoga. Vremenom,  postao je neizbježni dio nas, a mi njemu, nešto nalik porodici.

Kazivanje o tom našem Ratku, moglo bi da krene od svakog našeg susreta. Od pozajmljene knjige, studentskih pravničkih komentara, našeg slučajnog susreta u beogradskoj kasarni na Topčideru, od životnih planova, susreta u Vojnom sudu u kome je u visokom vojnom činu, obavljao dužnost istražnog sudije a potom i dužnost predsjednika suda, a najprije od zrelih godina, koje su postale krunom našeg druženja.

Skoro naviknuto, kod ćoška fakultetske zgrade, tu ispod starog  bagrema koji  pamti bezbroj neispričanih priča i sudbina, bilo je mjesto naših čestih susresta. U to vrijeme, posebno do fakultetskih udžbenika nije se lako dolazilo. Snalazili smo se kako je ko znao i umio. Svoje pedantno vođenje beleške sa nastave, prepisane pisaćom mašinom na tankom peliru u vidu skripte za ustavno pravo, umnožio sam u desestak primjeraka. Hvalisao sam se kao da sam uistinu time napravio udžbenik. Valjda uz pomoć nekog asistenta, i Ratko je došao do neke za nas tada važne knjige koja je prećutno išla iz ruke u ruku.

Dok smo toga dana stajali na platou ispred fakultetskog ulaza, Ratko mi je donio tu rijetku knjigu. Nenadano, pridružio nam se  neki B.P. student iz Ivangrada (Berana), koga smo nas dvoica tek samo površno znali. B.P. dvometraš, Ratko i ja nešto manji, valjda zbog toga, računajući da će dominirati u onome što će se desiti.  

Sa nešto izmijenjenom facom, B.P. se okrenu prema Ratku, pa mu sa primjetnom drskošću i neskrivenim nezadovoljstvom saopšti: „A što to  bi Ratko, dade skriptu Turčinu a ne meni, nije ti to dobro“. Zatečen, ali vidno povrijeđen, kao da je te riječi jedva dočekao, ne dajući šansu da se B.P. pribere ili razmisli o onome što je trenutak prije izgovorio, Ratko krenu na njega, jako ga odgurnu od sebe, a zatim ga dohvati  za gurdi: „p...a li ti lepa materina, ti meni da govoriš kome ću knjigu dati, sram te bilo, gubi se da te više ne vidim“!.

Po okončanju studija, svojevrsna čovječnost  i stečeno akademsko znanje, uzlazno su ga vodili do najviših pravničkih zvanja u vojnim strukurama toga vremena. Prepoznat kao vrstan pravnik, sa urođenim smislom za pravičnost i vojničku odgovornost, bile su referense koje su ga upravo preporučile za mjesto istražnog sudije Vojnog suda u Beogradu a potom i na dužnost predsjednika toga suda.

Ostale su iza nas studentske godine i dođe vrijeme mojeg zapošljenja i ozbiljnog rada a zatim i vrijeme vojničke obaveze, da se i ja odužim otadžbini. Sa dužnosti policijskog inspektora, što je bilo moje prvo zapošljenje,  upućen sam na odsluženje vojnog roka.

Ispoštovana je tada moja želja da nešto više upoznam vještine vojnih policijskih struktura, pa sam odabran da budem pripadnik specijalnog bataljona vojne policije (formiran nakon sliučaja Rudnica) sa sjedištem na beogradskom Topčideru.

Surova vojnička disciplina, teška i višestruka obuka, bila je izgovor čime se sve opravdavalo posebno što pripadnik te jedinice nije mogao biti svako. Bila je to elitna vojna jedinica  koja se aktivno pripremala za najteže mirnodopske i ratne zadatke, što je u nas mlade, pomiješano sa nesebičnim patriotizmom,  ulivalo osjećaj najboljih .

Nova sredina, novi prijatelji, bez obzira na porijeklo i mjesto odakle su došli, svi u jednoj ravni. Isto obučeni, pred jednom zastavom, sa rukama na srcima istu himnu pjevaju, isti korak biju. Prema nacionalnom, teritorijalnom i u svakom drugom smislu, ta jedinica bila je  Jugoslavija u malom.

Slovence smo naučili da paket što bi ga dobili od porodice, dijele sa ostalima, a  sve ostale da posebnosti  drugih poštuju i razumiju. Odlazeći na česte terenske vježbe, svaku započetu pjesmu, bilo iz kojeg kraja da je ona, svi smo složno u glas prihvatali. 

Pjevalil smo makedonske, srpske i bosanske sevdalinke, slovenačke poskočice i sve druge, a tek uz gitaru, svi  ondašnji pjevači bili su jednako naši. Momčilo iz Livna, Slobodan  iz Novoga Sada  i Mićun iz Herceg Novog, vremenom postali su moje najbliže društvo a mi skupa jedna mala mlada porodica, što je tako ostalo i do današnjih dana.

Dok je trajala jedna naša vojnička pauza za ručak, na platou ispred kasarne u Drajzerovoj 2, pojavilo se vojno policijsko vozilo. Pošto se zustavilo, u pedantoj oficirskoj uniformi, izašao je meni poznati čovjek. Zatečen u nevjerici, u tom trenutku pogledi su nam se susreli. Nenadani trenutak, propraćen blagim osmjehom koji je neobjašnjivo ličio na čudjenje, - našli smo se jedan na spram drugog.  

Ja vojnik, Ratko Kelečević, visoki oficir uz to i vojni sudija, puno vojnika oko nas. U razmišljanju, da li, makar zbog drugih, prema vojničkim pavilima da pozdravim oficira, za što skoro da nije bilo vremena: - „ene, bitango jedna (bila mu je to neka dobroćudna uzrečica), otkud ti ovdje, šta ćeš tu . . ?“ – uz te riječi, uslijedio je spontani zagarljaj izmedju Ratka oficira i mene vojnika. Uz po neku za druge nevidljivu suzu, bio je to dug zagrljaj dva stara dobra prijatelja.

Očigledno zbunjeni, za vojničke prilike neubičajenim dogadjajem, tada i kasnije, prostora za vojničke komentare bilo je na pretek. Prećutno, od  toga dana „postao“ sam značajna fora – osoba bliska ni manje ni više no istražnom sudiji Vojnog suda, što se za vojničko poimanje po mnogo čemu smatralo nedostižnim, a bila je to i zagonetka čak i za starješine.

Oni otvoreno nijesu komentarisali (u policiji se i onako mnogo ne priča), ali primjetno ni oni nijesu mogli odgonetnuti - otkud sad ja i on, tako daleko jedan od drugoga a bliski kao da smo rođena braća. Uz kasnije diskretno propitivanje o čemu je riječ, od Ratka su mogli dobiti samo neko neobavezno upozorenje: „čuvjate mi ovog malog“,  što je moj i onako dobar vojnički status,  značajno promijenilo na još bolje.

I ako sam kao pravnik, za tada mlade muškarce posjedovao rijetku vještinu pisanja na pisaćoj mašini, već sam stekao poziciju bataljonskog ćate (pisara). Od našeg  prvog susreta ispred kasarne, nije prošlo više od nekoliko dana kada sam pozvan u bataljonsku komandu. Kratko mi je saopšteno: „Ratko je dao nalog da mu se radi privremenog rasporeda javiš“. Isped kasarne me je čekalo policijsko vojno vozillo. 

Mada je poziv vojnog istražnog sudije veoma ozbiljna stvar, na stranu sve, bio sam svjestan da me poziva prijatelj i da iza toga može samo dobro da se dogodi. Odveden sam u Ustaničku gdje je bilo sjedište Vojnog suda. Pri susretu je izostala uobičajena procedura vojničkog pozdravljanja i svega što u normalnim prilikama ide uz to. Uz opušteni razgovor i vojnički čaj, ja vojnik a Ratko visoki oficir, razgovarali smo o svemu. O prošlom vremenu, o žvitnim planovima a nije izostalo ni pominjanje onog B. P., koji je očigledno i kod mene i kod njega, ostao kao trajni biljeg i sjećanje o ružnom. 

Znao je Ratko i za moju veliku studensku ljubav, koja će kasnije biti krunisana brakom. Mnogo je toga znao o nama pa se kao što bi stariji brat,  interesovao i o detaljima. Onako smiren, analitičan i nadasve dobronamjeran, u nedostatku moje bliže porodice,  osnaživao je moje životne planove i namjere, što mi je ulivalo onu potrebnu potporu i sigurnost.

„Prijatelju moj,  tebi je  tvoja Mela siguran drug, brat, stric i sve drugo“, suočavao me je Ratko sa istinom. „Znaš, ona je  osoba koja ti može biti istinski životni saputnik, nemoj bježati od toga“. To je  mogao kazati jer je Melu znao još iz Prištine a  nekoliko puta, prilikom mojih vojničkih izlazaka i Melinih posjeta, družili smo se i u Beogradu.

„No burazeru,“ kao da je nešto posebno želio da mi saopšti: - „znam ja da je tebi dobro tamo u kasarni ali bih ti ja predložio da malo dodješ ovdje kod mene, ovdje da mi malo pomažeš, biće ti bolje a i družićemo se. Tražiću od tvoje komande da te meni upute“, bile su tada njegove riječi umjesto pozdrava.

Skoro i da nije bilo potrebno tražiti pristanak, moj prećutni stav o tome, valjda je sve kazivao. Od toga dana, uslijedilo je naše višemjesečno vojničko a potom profesionalno i životno druženje. Mada sam bio samo vojnik, ali ipak pravnik iz iste škole, u svakodnevnom poslu povjeravao mi je da postupam u više slučajeva istraga, što mi je kod starješina i vojnika u jedinici podiglo nevjerovatni rejting.

Od tada prošle su  godine i godine, on biva  imenovan na dužnost predsjednika Vojnog suda, a ja sam se vratio svojim civilnim životnim tokovima. Još kratko sam ostao na dužnost policijskog inspektora, zatim sam postao sudija Osnovnog suda, potom javni tužilac, da bi skoro jednu deceni proveo na dužnosti sudije Višega suda.

Vremenom, Mela i ja smo postali roditelji, dobili smo četvoro djece. Te 1991. g., kada su iz kojekakvih razloga mnogi pali na zadatku ljudskosti, kada je sudijska autonomnost vidno gubila na snazi, kada su politizirani i kojekakvi centri  teško nagnuti nad sudijskom togom, dao sam sebi zadatak: ostaću vjeran profesionalnoj zakletvi datoj Justiciji i zakonima, biću advokat jer samo mi to može održati autonomnost u mišljenju i profesionalnom odlučivanju.

Postao sam advokat i tako trideset narednih godina, životno sa Melom profesorkom jezika i književnosti. Baš su te godine po mnogo čemu bile teške i neizvjesne. Rat o kome smo ja i Ratko znali samo iz čitanki ili iz ponekog filma, postao je stvarnost  vremena u kome smo tih godina živjeli a izvještaji sa terena, istina u koju je bilo teško povjerovjerovati.

Raseljavanja čitavih naseobina, otmice i ubijanja civila, s vremena na vrijeme punili su novinske stranice. Narastanje neskrivene četničke ideologije uz ikonografiju i ludačko-teške poruke, postali su dio ne samo crnogorske stvarnosti. Zbunjujuće, pred očima se dogadjalo da su se vojska i djelovi policije, svrstavali na jednu od indoktrinirano-zaraćenih strana. Opšti svakodnevno-životni ambijent, u to vrijeme preozbiljan i više od toga, a kako je vrijeme odmicalo, rat se profilisao u klasični nacionalno-vjerski obračun.

Neki do juče časni oficiri, bez ikakvog zazora, ističu da su oni ratnici ranije poražene ideologije. U mirne domove sandžačkih žitelja, uselio se strah, strepnja i opšta životna nesigurnost uz  neizbježnu dilemu: bježati ali gdje ili ostati sa teškom životnom neizvjesnošću. Možda prividno, sve u isčekivanju boljeg sjutra, dan za danom, kupovalo se neko neobjašnjivo vrijeme koje nas – mene i Melu, samo na kratko zadrža tu, tu u Bijelome Polju.

Skoro naviknuto, ulicama toga grada, sa do tada nepoznatim zastavama, svakodnevno vitlaju neki bradati ljudi koji sebe nazivahu čas Bijelim čas Crnim orlovima, koji su uz neartikulisanu dreku nalik pjesmi i bolesno-škripućoj  rimi, javno upućivali prijetnje: „muslimani crni vrani, došli su vam crni dani“. Za razumnog i  svakoga drugog, njevjerica i poruka iz strašnog  „filma“ koji se tu jednovremeno uživo režira, scenski uredjuje, snima i prikazuje.

Okolnosti su takve, životne i poslovne obaveze, pa i medjusobna udaljenost, uticali su pa su izmedju mene i Ratka tada susreti sve ređi. Povremeni telefonski razgovori i odsustvo neposrednog druženja, održavali su naše stečeno prijateljstvo. U tim rijetkim razgovorima, govorio mi je o teškom stanju u vojnom pravosudju o nekim njegovim neslaganjima i o još nekim ličnim planovima. 

Znam, kada je valjda trebalo suditi nekoj grupi nedužnih oficira, koji su tada slijedeći svoje časti odbili sprovođenje osvajačke ratne politike, čemu se Ratko  energično usprotivio, bio je povod njegovoj odluci, kako je tada govorio: „volim časnu advokatsku tašnu no nečasnu sudijsku togu“.

Pun životnog elana, sa dragocjenim pravničkim iskustvom i urođenim smislom za pravdu i pravičnost, na domak Palate pravde u Beogradu, formirao je advokatsku kancelariju u koju je za kratko vrijeme uposlio više ljudi. Nije trebalo mnogo vremena da u advokatskom redu stekne reputaciju najboljeg, jer u stavri on je to i bio. Njegova riječ u sudnici, sa ljudima i u napisanom, imala je svojevrsnu težinu a on rešpekt koji samo rijetki  zaslužuju.

Te 1992. g., u kasnim noćnim satima probudio me je telefonski poziv. Dok sam se pribrao i podigao slušalicu, onako sanjiv, skoro da nijesam prepoznao njegov glas. Čak i prije pozdrava odzvanjale su njegove riječi koje ću pamtiti: „Čuješ prijatelju, ovo vrijeme je čudno i neizvjesno, neću ti dužit, kažem ti – uzmi tu dečicu, daj ih na voz, ja ću ih ovamo sačekati – ali vodi računa, neka se ne kazuju svojim imenima, reci im, neka imaju srpska imena, zlo je prijatelju vrijeme. Biće sa mojom djecom, bog da te ne pita, pa kako mi tako i ona. A vi starci, kako god hoćete ili dodjite ili ostanite, vaš je izbor, kažem dobro nije, stvar se otela kontroli, vrag je došao po svoje“.

Zatečen ali više zbunjen, skoro da sam ostao bez riječi. Zahvalio sam se, ujedno i obradovao a pošto se i Mela probudila, samo sam prozborio – Mela, izgleda ja i ti na ovome svijetu nijesmo sami, mi imamo Ratka, Ratko je moj brat – suze radosnice ili one druge same su potekle, a nas dvoje pored djece koja su nevino spavala, uz nama znano pričanje tu noć budni ispatismo do zore. Prijateljske Ratkove riječi ostaše da traju, a ja i Mela nakon izvjesnosg vremena, sa djecom  pođosmo u Rožaje gdje smo i predhodno živjeli, da  opet tu, po ko zna koji put, krenemo iz početka.

Na žalost, kao što je svako ovozemaljsko dobro bez dugog trajanja, tako se desilo i s mojim Ratkom. Poslije višegodišnjeg bavljenja advokatskim poslom, a zatim i kraće bolesti, Ratko je  napustio ovaj varljivi ovozemaljski svijet. Vijest o tome zatekla me je samog za stolom u mojoj rožajskoj advokatskoj kancelariji.

Nestvarna i šokantna vijest uz  gubitak najdražeg prijatelja, bacila  me je u očaj. Dok sam tako sam, nezaustavljivo plakao i ridao, zazvonio je telefon – bila je to Mela.

„Šta je, što se desilo“, bile su njene riječi – prozborio sam, umro je Ratko. Kao da je na trenutak bila nemoćna da nađe pravu riječ: - „koji Ratko, kako Ratko, šta je bilo“ ?. „Ratko Mela, naš Ratko, umro je Ratko“.

Uz životnu nevjericu i razgovor o prijatelju, možda da bi sebe uvjerili da Ratkov odlazak nije stvarnost i da ta surova istina nije odnijela dio naših života,  vraćali smo se na brojne zajedničke trenutke. Kako sama smrt ne prekida trajanje i sjećanja koja često mogu biti jača i duža od života, moje kazivanje  o njemu  seliće se iz generacije u generaciju koje u porodici slijede i sve tako dok dobro nalazi ljude – a on, u našim životima ostaće da traje, ali ne kao svaki Ratko,  već kao naš Ratko.

Ovaj tekst je pomen Ratku  Kelečeviću, oficiru JNA, sudiji, predsjedniku Vojnog suda u Beogradu i advokatu.

Velija Murić

Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava.

(Mišljenja objavljena u rubrici "Kolumna“ nijesu nužno i stavovi redakcije)