Upravo u ponedjeljak, u zoru, na dan Svetog Simeona Mirotočivog, duša svještenika Dragana Ristića, protojereja stavrofora, beranskog omiljenog prote, iznenada je zalepršala ka Edemskom vrtu, ostavši u ovozemaljskom životu samo pedeset i pet ljeta!

A dva dana prije toga, susreli smo se na pisti, na Škrljevici, tokom sunčanog i neubičajeno toplog prijepodneva. Kroz skoro polučasovno druženje, uz šetnju, jer je bio željan i te kako i sunca i hodanja, poslije virusnog ili bakterijskog ataka na njegov organizam, vodili smo bogougodni razgovor, prisjetivši se ponekih dogodovština koje su se zbivale tokom njegovog služenja Bogu i Vjeri u beranskom kraju. Uzgred smo prokrstarili nakratko i obodom svakodnevnice, jer je i to sastavni dio bitisanja na zemaljskom šaru.

Obilazeći biciklom prostranstva Crne Gore, prije više godina, stigao sam i u manastir Ribnjak iznad Bara. Tada sam i sreo njegovog ljubaznog nastojatelja  igumana Jovana, koji mi je nesebično ponudio prenoćište i hranu; jedva sam ga ubijedio da treba da nastavim putešestvije, a da će biti i vremena za to. Eto tako sam upoznao, a na pravom mjestu, Draganovog oca Jovana Ristića, prije nego li i njega samog.

 A moje poznanstvo, kao i mojeg najmlađeg brata Milenka-Mića, sa protom Draganom, vrsnim svještenikom i čovjekom, trajalo je, eto, preko trideset godina, a započelo je 13. - og decembra ljeta 1992. - og, kada je u našem vjekovnom stožeru manastiru Đurđevi Stupovi rukopoložen u svještenički čin, po želji premudrog mitropolita Amfilohija Radovića, našeg Đeda, kod kog je bio i njegov prvi sekretar! Dragan je, inače, samo nastavio očevim putem, pa je po završetku osnovnog i osmogodišnjeg školovanja u rodnom Baru, postao đak  bogoslovske škole ,, Sveta Tri Jerarha“ u manastiru Krka, u Dalmaciji, koja je osnovana 1615. godine. 

Otac Dragan je rastao uz dva brata, Duška i Zorana  i dvije sestre, Branku i Svetlanu, a poslije smrti majke Kose, svu brigu oko njihovog podizanja i vaspitavanja preuzeo je njihov roditelj Jovan; kada je bio siguran da je u tome i uspio otisnuo se put manastira - najprije je stigao do Krke, potom do Ostroga, gdje je i postrižen u monaški čin, zatim do Ribnjaka  i na kraju je boravio u manastiru Lovnica, u kojem je ljeta 2015.- og predao svoju dušu Gospodu.  

U prekrasnom beranskom kraju u kojem je posleratna vlast pokušala da zabrani Boga i Vjeru, i, nažalost, u tome uspjela sve do nedavno i to kod većine naroda, sa malobrojnim časnim izuzecima, Ocu Draganu nije bilo nimalo lako, kao što to nije bilo lako ni Nikodimu Komljenoviću, odličnom guslaru i mučeniku za vjeru, koji je bio iguman Manastira od 1992 do 2002. - e, kada je preminuo.

Otac Dragan je pronašao uzor za svoje životno i duhovno djelanje, najprije u svojoj porodici, onako kako i Gospod zapovijeda, u liku i trudu svog oca, ali i u onome što je sve uradio za naš narod i našu vjeru mitropolit Amfilohije Radović, ali se, a to sigurno znam, nesebično divio pregalaštvu i hrabrosti Melhisedeka Kaća Đurovića, igumana Đurđevih Stupova, u razdoblju od 1938. do 1956. godine.

Iguman Đurović je u posleratno vrijeme, kad si mogao da izgubiš glavu za čas posla, vodio bitku protiv komunističke vlasti koja je htjela da sasvim opljačka manastirsko imanje, vodio je sa njima i sudske postupke, iako je svakom poznato da je i Sud bio njihov,  držao je i održavao vodenicu, sređivao čudotovorno vrelo ispod Manastira. Divio se prota i mnogim junacima iz beranske doline i njenog zaleđa, a iz raznih bratstava i plemena, koji su kroz vjekove branili svoju vjeru i Manastir, ali i svoj narod.

Da to nije bilo samo prazno zaluđivanje, nego i iskreni osjećaj, prožet hrabrošću,  pokazao je to otac Dragan onda kad se opet nije pisalo dobro našoj Vjeri i našim Svetinjama, kad je smjelo stao na čelo onih koji su se stavili u zaštitu toga, onda kad su se desile one čuvene beranske litije, s nebrojeno naroda u njima, kad niko nikome nije natrunio vodu ili makar povisio glas, u vrijeme kad se zbilo i sedam čudesa.

Borio se i protiv sekti, koje su jedno vrijeme napale i crkvu i narod, što je malo kome poznato ili se prave da ne znaju, borio se i svojom vjerom, naravno, protiv bezbožnika koji su počeli da se predstavljaju kao tobožnji svještenici nepostojeće crkve, borio se, između ostalog, da niknu nove crkve, novi hramovi, borio se svim silama da pomogne naporima mitropolita Amfilohija u obnovi monaštva i sestrinstva, bio je neumoran u naporima da ojača svještenički poziv.

Privođen je više puta, zbog navodnog kršenja pravila u vrijeme korone, ali je i tada bio i ostao pravi svještenik.

Uz sve to, provodeći znatan dio svojeg bivstvovanja u Beranama  kao podstanar, ponekada i na granici nemaštine, izveo je na onaj put kojim trebaju da hode oni vjerujući i oni koji poštuju ono što je za poštovanje, zajedno sa suprugom Suzanom, svoje kćerke Jovanu, Gordanu, Kosaru i Jelenu, kojima je usadio i ljubav prema pjevanju naših divnih duhovnih pjesama.

Otac Dragan je svoje službe, i one za žalost, kao i one za radost, kao i liturgije, obavljao na poseban i dostojanstven način, jasno, razgovjetno i milozvučno izgovarajući molitve i pojući onako kako i treba. Za njega  su bili svi isti - i oni bogati, i oni srednjeg imovnog stanja, ali i oni siromašni. Bio je pravi narodni svještenik, bio je pravi naš beranski prota. Jednostavno, nije znao da mrzi i poštovali su ga i pripadnici drugih vjera.

I na rastanku sa njim, tog nedavnog sunčanog prijepodneva, kad sam mu rekao da, kad uluči priliku, zapiše neke posebne crtice iz svoje bogate službe koje mogu poslužiti kao neka vrsta pripovijesti, anegdote, on mi je odgovorio:

- Ispričaću ti jednu, mislim da je zanimljiva, iz vremena kad sam tek počinjao da služim u beranskom kraju. Još se sjećam riječi jedne mudre starice...

A kad je završio rekao je:

-  A ti od ovoga što sam ti kazivao napravi priču, napiši, uvij i osvježi onako kako i treba da bude.

Iako volim da pišem naveče, u poznim satima, priču sam napisao čim sam stigao kući i to u jednom dahu. I, naravno, odmah sam ju je poslao.

A ovo slovo o njemu završio bih ovako - nije pravično da neko ode u tim godinama koje sigurno nijesu za umiranje, nije pravično da neko ode kad se, konačno skućio i osjetio čari sopstvenog doma, nije pravično da neko ode onda kad je trebao da bude još zapljuskivan valovima porodične topline, nije pravično da neko ode kad je trebao još da uživa u igrama sa unukom, nije pravično da neko ode kad je još trebao da nas  krsti, vjenčava, ispovijeda, onda kad je još trebao da dijeli sa nama radosne, ali i one druge trenutke, kao što je to činio svih ovih godina...

Ali šta sve nije pravično!

Međutim,  eto, ostaje nam da učinimo ono što možemo - da zadržimo sjećanje, pored onog obaveznog na naše nestale, i na ovog svještenika, revnosnog u službi, dostojanstvenog u ponašanju, ali ne i oholog i gordog, kao i na sve one ostale, a koji su to i zaslužili.

Milija Pajković 

Crtež: Milija Pajković