Nakon što je Ministarstvo javne uprave naložilo skraćenje mandata odbornicima u SO Berane, politička saga u gradu na Limu, koja traje duže od dvije godine, privodi se kraju. Tako će građani Berana, uskoro, nakon nešto malo više od dvije godine, imati priliku da ponovo biraju lokalnu vlast.

Nadajmo se, ovog puta bolju od odlazeće koja završava sa vršenjem vlasti na polovini mandata onako kako ga je i započela. Neslavno! Uslovljavanjima i međusobnim ucjenama.

Nakon lokalnih izbora održanih prije dvije godine, vladajuća većina je formirana u posljednjem trenutku. Pred samo isticanje rokova. Vladajuća koalicija je vršila vlast  na način što su se politički činioci, a onda i odbornici među sobom, ponašali ucjenjivački, da bi na kraju, svi ostali bez legitimiteta.

Zato se i treba zapitati, da li zastupljenost u lokalnom parlamentu danas realno odslikva prisustvo 10- tak odbornika, kojima se ne zna realna snaga partija i lista koje predstavljaju i čije su programe reprezentovali. A radi se sve o odbornicima partija koje su činile vladajuću koaliciju.

Prevedeno na jezik brojki, upitan je legitimitet skoro trećine odbornika lokalnog parlamenta koji realno, nemaju tu težinu i koji, manje ili više, nikome ne odgovaraju za svoje ponašanje, a to će pokazati već predstojeći lokalni izbori u Beranama.

I mada se sve to znalo već duže vrijeme, tek problem sa dogovorenom, a neobavljenom, rotacijom na mjestu predsjednika Opštine koja je i javno izrodila krizu u funkcionisanju beranske lokalne uprave, koju će razriješiti lokalni izbori, pokazala je I neupućenima da se nijesu slučajno “svako malo” održavale sjednice zakazane “po hitnom postupku”.

I da je kriza funkcionisanja lokalne vlasti tolika da je, na kraju, “pojela” i najznačajnije kadrove dvije vodeće liste vladajuće većine- Damjana Ćulafića (DCG) i Vuka Todorovića (DF).

I dok Ćulafić voljom dvojice odbornika vladajuće koalicije nije dobio priliku da pokaže šta i koliko može da uradi sa mjesta predsjednik Opštine, Todorovićevo žrtvovanje podnošenjem ostavke predstavlja, možda, i najveću štetu za ovu i ovakvu vlast.

Mada nije uspio da u Berane dovede nekog od investitora, ni da smanji dug Opštine, ni da reaktivira aerodrome, kao I da nije imao snage da se odupre partijskom zapošljavanju, Todorović je, ipak, odsustvom revanšizma, demonstriranom širinom prema partijskim neistomišljenicima, spremnošću na kompromise i širenje tolerancije prema političkim protivnicima i raznim strujama i političkim činiocima koalicije koja ga je i birala za predsjednika, kao jedan od rijetkih iz lokalne vlasti, zaslužio “prelaznu ocjenu” za svoj rad i njegov odlazak sa mjesta predsjednika Opštine predstavlja gubitak.

Neposredan gubitak za partiju kojoj pripada i koaliciju koja je vršila vlast. Posredno je gubitak i za kompletno političko Berane!

No, to je problem sa kojim će u narednom periodu morati da se nosi NOVA i da ga rješava, ali jedan Todorović i njegovo, ipak, pozitivno ponašanje nijesu i ne mogu pokriti (ne)ostvarene rezultate slabe, nekompetentne, bez legitimiteta, ucjenjivačke i dijelom bahate beranske vladajuće većine.

Kada je prije nešto više od dvije godine, nakon dugog natezanja i cjenkanja koje je rezultiralo dogovorom o famoznoj rotaciji, tada dolazeća vladajuća većina ponudila je Berancima mogućnost da za minimalnu cijenu isprave “ružnu prošlost ovog grada”. Ispravljanje svih nanešenih nepravdi i zacjeljivanje rana svih istorijskih poraza. Cijena je bila minimalna i nakon datog glasa iznosila je nastavljanje podrške vladajućoj većini!

Politički polupismenim biračima, onima ogrezlim u nerad, mogućnost vraćanja navodnog starog sjaja grada- Ivangrada, a na osnovu minulog rada iz perioda komunizma, takvo obećanje predstavljalo je ponudu koja se ne odbija.

Tada formirana većina je na raspolaganju imala gotovu formula. Bili su sigurni, i to sa pravom, da ovim građanima dorađena i preformulisana prošlost djeluje na budućnost neuporedivo većom snagom od tamne sadašnjosti. Na to su još avansirali sveopštu aboliciju, bolje reći oprost od svake odgovornosti za svakog svog birača koji se u ime “viših ciljeva”- dovođenja takve većine na vlast, bavio nacionalizmom.

U te namjene, emocionalno gorivo im je predstavljala gomila politički retardiranih fakira, o čijem se duševnom i intelektualnom stanju trebala brinuti falanga lažljivih i lažnih nazovi medija.

Da bi ometali normalne da spriječe politički paranormalne u njihovom naumu da sve nas, pa tako i kompletan ovaj grad, uzmu za njihove taoce, vladajuća većina je fenomenalno organizovala dvije stvari. Koje su, nažalost, dale rezultat. I od grada, što je Berane nekad bilo, napravili su opštinu. Što je Berane danas!

Kao prvo, natjerali su dobar dio onih koji su koliko- toliko normalni da drhte od suda mase i strahujući od njenog linča na mrežama i u “probranim” medijima, kao i da budu odsutni iz medija i javnosti i da, ne oglašavajući se o političkom stanju u Beranama ni riječima ni pričama koje izgovaraju u sve probranijim i užim privatnim društvima, pacifikuju sami sebe. Već deceniju traje ta praksa kojom je ovdje uništavano i uništeno javno mnjenje. Ako ga je nekad i bilo u pravom smislu te riječi.

Potom se prišlo stvaranju posebnog koncepta u većini medija u Beranama, pa je u većini njih, danas, jedini zadatak da kriju, umjesto da objavljuju ono što se (ne)radi u lokalnoj upravi i kako ona funkcioniše. Da ćute o dugovanjima Opštine! I o broju zaposlenih u organima lokalne vlasti! O nedostatku investicija! O iseljvanjima! O međupartijskim ucjenjivanjima… Da ćute o svim brukama lokalne vlasti koje čine matricu već desetogodišnje vladavine ovim mjestom.

A, kada nemate javno mnjenje i kada mediji ne govore istinu o dugovima, natalitetu i mortalitetu, protekcionizmu i partitokratiji, o ukupnom stanju u gradu, kao ni o cijeni koju plaćamo i koju ćemo tek plaćati zbog takvog (ne)rada, dobijate fantastičnu političku istinu da trećina beranskih birača i dalje čeka posao u lokalnoj upravi, druga trećina vjeruje da ostale opštine u Crnoj Gori sa ljubomorom gledaju na razvoj Berana, a treća i dalje priča o redovnom izmirivanju plata kao o uspjesima vladajuće većine, čije rezultate ne vide “samo grupa nezadovoljnika, plaćenika i poslušnika bivšeg režima”.

Zbog svega pomenutog, ali i onog o čemu nije bilo riječi, a već decenijama je prisutno u beranskoj lokalnoj vlasti, danas, kada još jednu većinu šaljemo na mjesto koje je zaslužila, treba zapamtiti dvije stvari: prvo, demagogija i povlađivanje masi uvijek predstavlja trasiran put ka partitokratiji, nepotizmu, međusobnoj borbi za funkcije i daljem privrednom i finansijskom propadanju i drugo, politika koja ostane bez emocija prema mjestu u kojem živi, a onda se liši i inteligencije oličene kroz javno izrečenu kritiku, na kraju, pod obavezno, ostaje i bez građana i birača! I bez sopstvene lokalne vlasti, koju sami ruše!

Saša Radunović