Olimpijske igre, tridesettreće po redu, u Parizu, u punom su zamahu - osvajaju se medalje, raduje se uspjesima, tu su suze radosnice, ali i one druge, sa prizvukom tuge, jer se i tuguje  zbog neosvojenih odličja, zbog poraza, ali i zbog sudijskih nepravdi, a sve je to i sastavni dio sporta.

Inače, i dalje nije dobro što se zbog političkih razloga nekome ne omogućava da učestvuje na Igrama, jer zašto sportisti treba da trpe zbog ovakvog ili onakvog stava svoje države i njenog djelovanja. Naravno, pri tom ne mislim na one koji su korisnici različitih nedozvoljenih sredstava i takvim treba, svakako, uvijek zalupiti vrata.

Međutim, takav stav i njegova primjena treba da bude za sve bez izuzetka, pa zašto  onda, u dvadesetprvom vijeku, pojedini sportisti i sportiskinje, ne podliježu takvim pravilima, nego se nadmeću sa onima koji se uzdaju samo u ono što im je priroda dala i u mukotrpne svakodnevne vježbe.

I, naravno, red bi bilo da se Igre vrate same sebi, onome što bi trebalo i da bude pravo njihovo ustrojstvo, da se, konačno, izbace sve one sportske grane i vještine, protiv kojih nemam zaista ništa, ali kojima zasigurno nije mjesto u olimpijskim nadmetanjima.

Ako se ništa ne uradi po tom pitanju, onda ne treba da budemo samo nijemi posmatrači, nego trebamo da iskoristimo takve stavove Olimpijskog komiteta i da prijavimo neke svoje stare igre, kao, recimo, ,,gudžu“, ,,bacanje kamena s ramena“, ,,klis i maške“, koji bi bili zasigurno zanimljiviji za publiku od nekih već tamo ugnijezdenih...

Jasno je kao jasan dan, naročito svima onima koji žele dobro Olimpijskim igrama, koje su nastale u antičko vrijeme, a nije razjašnjeno koje su to bile prve antičke olimpijske igre, one sveštenica mjesečeve boginje Here, pa one koje je upriličila Klimen, Klimena, jedna od Okeanida, žena titana Japeta, majka Atlasa, Prometeja, Elimeteja i Menetija, zatim one Heraklove i, na kraju, one od 776. godine prije n.e.  - pozivnice za one koji nijesu ostvarili rezultate za učešće treba smanjiti na razumnu mjeru i treba pozivati samo one koji su na samoj granici predviđenog rezultata potrebnog za takmičenje na Igrama.

U protivnom, Olimpijske igre će sve više podsjećati na MOSI poslije 1992. godine i na ovu novu Pjesmu Evrovizije, kada učesnik Olimpijskih igara može postati i neko ko to nikako i ne zaslužuje, pa je čak i daleko od one olimpijske krilatice - ,,važno je učestvovati“!

Ipak, Erik Musambani, zvani Jegulja, iz Ekvatorijalne Gvineje jedan je jedini, jedinstven i neponovljiv - prisjetimo se OI od 2000. godine,  kada se i pojavio prvi put na pravom bazenu. Prije toga plivao je samo u onom hotelskom od 20 metara, a plivanjem je uopšte počeo da se bavi samo šest mjeseci prije početka OI.

Oprijelio se za 100 metara slobodno, za razdaljinu koju nikad nije preplivao, a da nije zastao da se malčice i odmori. Na Igrama je nastupio u najgoroj grupi, u kojoj su bili još Karim Bare iz Nigera i Farkod Oripov iz Tadžikstana. Oni su prije vremena skočili u bazen i to je značio kraj za njihov dalji nastup, a tek onda je polagano skočio Erik, i to, mora se priznati, onako kako i treba i guslao je gotovo dva minuta, uz posebno mlataranje rukama i nogama u poslednjoj dionici  i tako je postao pobjednik te grupe i miljenik publike.

A oko samog čina otvaranja Igara u Parizu, odnosno na mutnoj i prljavoj Seni, usijale su se novine, portali, sajtovi, televizijske emisije, pojavili su se tu pored onih koji znaju da pišu i oni koji to žarko žele, ali je jedno želja, a drugo surova stvarnost, pa su se nagomilali i tekstovi sa političkom pozadinom, sa izraženom podjelom na Istok i Zapad, a mnogima od takvih  sport  je poprilična nepoznanica, što se odnosi i na pojedine televizijske komentatore koje su njihove kuće uputile, ni krive, ni dužne, u nekadašnji grad svjetlosti.

Otvaranje Igara nije, međutim, imalo svjetlosti, kao ni sami Pariz, padala je  kiša, a muljanje brodovima  niz Senu ličilo je na bjekstvo iz tvrđava i dvoraca od kuge ili na neki odlazak na inkviziciju, čak ni osmjesi razdraganih sportista i sportiskinja nijesu mogli da razbiju sumornost i neku vrstu strave, pojačanu pojavom onih izvođača i nastranih grupa koje je neko ubacio u sve to, hladokrvno pomiješao sa sportom i napravio svojevrsni bućkuriš, koji je bacio sjenku i na neke uspjele tačke otvaranja.

Poznato je da je Francuska poslije Buržoaske revolucije izgubila mnogo toga, da je uzdrmala propisno svoja vjerska osjećanja, ali to nije nikako opravdanje za nečiji bezobrazni i satanistički napad na hrišćanske vrijednosti, ponajviše kroz užasni i necivilizovani prikaz Svečane večere.

Očigledno, da se takvim postupcima neko dobrano dodvorio nekim satanističkim družinama, koje su poznate po tome da driješe neštedimice i kese sa novcem samo da bi sprovele u djelo svoje paklene naume, izvan svih pravila pravog ponašanja, ali i da bi se smirili islamski fanatici, jer ništa nije viđeno nešto čime bi bili  povrijeđeni islamski nazori, a naravno, ako i nije.

Ostaje nam da vjerujemo da su oni obični i pravi islamski vjeriici, ipak, makar i malčice ogorčeni takvim nedoličnim scenama i postupcima, naročito oni obrazovaniji kojima je poznato da je islam nastao iz krila hrišćanstva, a da je proroka Muhameda u svijet vjere uveo, niko drugi, do hrišćanski monah!

Ovakav uvod djeluje nešto opširnije, ali je i potreban da bi se shvatila priča o jednom santimetru, koji je opet nekako povezan sa Olimpijskim igrama. Zapitaćete se zasigurno  - ,,kakav sad jedan santimetar“?

Pa upravo taj jedan santimetar je dijelio atletskog reprezentativca Srbije, člana AK ,,Crvena zvezda“, rekordera Srbije u skoku udalj u dvorani, osvajača bronzane medalje u istoj disciplini na dvoranskom prvenstvu Evrope u Glazgovu, seniorskog prvaka Srbije na otvorenom, sprintera, dvostruko najboljeg  atletičara Srbije, Strahinju Jovančevića, od ostvarenja sna - od učešća na Olimpijskim igrama u Parizu!

A sve je započelo onako kako i treba, uz potpunu posvećenost tom cilju i pokušaju ostvarenja snova. Strahinjini treneri, njegov otac Milorad i Goran Obradović, inače i trener Ivane Španović. učinili su sve što je bilo potrebno - urađeni su jaki i opsežni treninzi, izvršene dobre pripreme.

Teklo je sve kako je i trebalo - u borbi za finale u skoku u dalj na Prvenstvu Evrope u Rimu, ove godine, skočio je 7.95 cm i našao se zajedno u njemu sa dvanaest najboljih skakača. Međutim, u finalu je sve odjednom pretumbano, poslije preskočenih 7. 62. cm, kada je osjetio bol u zadnjoj loži  i to je bio kraj. Morao se, ipak, zadovoljiti desetim mjestom.

 Uslijedili su dani oporavka i Jovančević se brže nego što se i očekivalo vratio trenizima, ali je propustio Prvenstvo Srbije očekujući da će zaliha bodova koju je prikupio u kvotama biti dovoljna za odlazak  u Pariz. Međutim, mlađani Čeh Petr Meindlašmid napravio je pravo iznenađenje i za samo mjesec dana izveo je pet dobrih skokova i sa 1024 boda izjednačio se sa Strahinjom.

Pošto su dijelili 32. mjesto, ono poslednje za odlazak na Olimpijske igre, onda se pristupilo gledanju pete decimale i utvrđeno je da je Čeh za 0,6 bodova ispred Jovančevića. Da pojasnimo - češki atletičar je na Prvenstvu Češke skočio 7.74 metra, a da je skočio samo jedan santimetar manje Strahinja bi bio putnik za Pariz.

Čudno je, barem mi se tako čini, da se niko iz AS Srbije nije obratio i izvršio prijavu Tripartitnoj Komisiji Međunarodnog olimpijskog komiteta, na osnovu koje bi, ipak, pozvali u Pariz Jovančevića, kao što su to uspješno uradili neki OK i savezi iz okruženja.

A ovaj vrijedni i mirni mladić, kojem je još preostao diplomski ispit na Ekonomskom fakultetu beogradskog Univerziteta, koji je 2019 i proglašen za ambasadora tog fakulteta, pokazao je i tokom studija te svoje osobine, a što je i primijetio, zapisao i objavio nekadašnji dekan i prodekan tog fakulteta i sadašnji prorektor beogradskog Univerziteta prof dr Branislav Boričić:,, Strahinja Jovančević je danas osvojio bronzanu medalju u skoku udalj ( 8.03) na Evropskom prvenstvu u Glazgovu. Strahinja je student Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Moje i Strahinjine pretke unazad generacijama vezuju bliski prijateljski odnosi. Strahinja je kod mene položio ispit iz matematike. Strahinja se meni predstavio, javio, preneo pozdrave u ime tog starog porodičnog prijateljstva nakon što je položio ispit. Dakle, nakon što je položio ispit, a ne pre ispita! Strahinja, tako se to radi! Čestitam“!

Zbog svega, ostaje žal što Strahinja Jovančević nije ispunio svoj  dječački san, a to je učešće na Olimpijskim igrama i što se nije pridružio Slobodanu Kićoviću, Maji Savić ( osvajačica olimpijske srebrne medalje u rukometu), dr Milanu Markoviću ( učestvovao je na tri OI kao ljekar vaterpolo reprezentacije Jugoslavije i SCG, u Sidneju, Atini i u Pekingu),  Emi Ramusović, Sonji Barjaktarović, Milici Ostojić, Anastasiji Babović, Darku Pešiću... koji su osjetili olimpijske čari, ali nada ne smije da se ugasi.

Ono što je izgleda izvjesno, Strahinja će opet skočiti preko osam metara.

I još nešto - trener i otac Strahinjin Milorad je Beranac, bio je član AK Berane, AK Crvena zvezda iz Beograda,  takođe skakač udalj, rekorder je Crne Gore u troskoku evo punih 43 godine, a do nedavno i u skoku udalj, trener mu je i Goran Obradović, porijeklom iz Berana, svi spomenuti i spomenute, uključujući i profesora Boričića, su Beranci i Beranke, a izlišno je i suvišno napomenuti  - to je i Strahinja, i to ne samo preko očeve strane, nego i majčine, preko dr Milice, koja je rodom od Bakića!

Milija Pajković

Fotografija: iz foto-albuma Jovančevića

Obrada fotografije: Milija Pajković