Zasigurno će vas začuditi ovakav naslov, ali budite strpljivi i brzo će te shvatiti o čemu se, zapravo, radi!

Najbolji teniser svijeta svih vremena, Novak Đoković, osvajanjem olimpijske zlatne medalje u Parizu postavio je narednim generacijama veliki zadatak, a siguran sam da ga u dogledno vrijeme neće niko ispuniti - on se sastoji u tome da neko osvoji sve što je on osvojio, uz olimpijsko zlato pride, a kao dodatak svemu tome još upiše i toliki dugotrajni boravak na čelu ATP liste.

Naravno, već je počelo i utrkivanje raznoraznih ,,kolumnista“, ,,sportskih i običnih novinara“, televizijskih ,,komentatora“ i ,,voditelja“ u svojevrsnom ulagivanju, lažnom patriotizmu, uz uzgredni, ali i namjerni pokušaj nekakvog sopstvenog podizanja iz ipak podređenog položaja u poznavanju sporta, a u kojem se nalaze, bez obzira gdje i za koga rade.

Razmišljao sam da li da se kao dugogodišni sportski ( ali i onaj drugi) novinar, pa kao sportista, trener i sportski radnik u više sportova, uopšte i oglasim povodom ovog nevjerovatnog Đokovićevog uspjeha, upravo zbog sve te novonastale gužve, koje vjerovatno ne bi ni bilo da je Nole izgubio, kao i onog napomenutog, ali mi se čini da ipak i imam neko pravo na ovo javljanje.

A evo i zbog čega - naime, najprije zbog toga što sam petnaestog novembra 2016. godine objavio članak ili kolumnu ,,Nole, glavu gore“, upravo na stranicama ovih elektronskih novina, u vrijeme kad Đokoviću nijesu cvjetale ruže i kad su mnogi bili ubijeđeni da neće uspjeti da se povrati.

Svoj osvrt u kojem  sam izrazio vjeru da će Novak Đoković veoma brzo biti onaj stari i najbolji završio sam sljedećim navodima:

- Jedno je sigurno - Novak Đoković je više uradio za svoju zemlju i svoj narod od većine političara, i onih posleratnih, mahom neukih, i ovih sadašnjih koji se predstavljaju kao učeni, a i jednim i drugim je zajedničko to što, između ostalog, rasprodaju našu djedovinu iz dana u dan, umjesto da živimo u blagostanju, s obzirom na ono čime raspolažemo!

Ovih dana Novak Đoković bije bitke na ATP World Tour finalu, završnom turniru godine, u O2 areni u Londonu, na kojem učestvuje, gle čuda, cijelih deset godina! Bez obzira šta ostvari, za mnoge, prije svega za one koji poznaju sport i za one koji nijesu puki i slijepi poklonici nekog i nečeg, pa ni samog Đokovića, nego ih posmatraju onako kako i treba, između ostalog i kao obične ljude i sportiste sa svojim manama i vrlinama, on će i dalje ostati njihov Nole, onaj čije se igre prate u našim domovima, bez obzira u koje se vrijeme igraju, uz meze i piće, po slobodnom izboru, uz neizbježne  ljutnje zbog grešaka  i uz radost što je neko iz našeg naroda tako mnogo postigao u bijelom svijetu!

Zato Nole, glavu gore!

A potom i zbog drugog članka, odnosno, kolumne ,,Kengurov skok“ koju sam objavio na istim stranicama, a i u još nekim drugim novinama i portalima 20. januara 2022. godine. A završetak tog mojeg napisa je bio ovakav:

- Drago mi je što sam vjerovao u njega i da nijesam omanuo, pa zato imam i slobodu da se i sada oglasim povodom svega ovoga što je ovog istinskog čovjeka i sportistu snašlo, a da nikako ne zazvuči kao  jedna od mnogobrojnih oda, kao nekakvo puko odavanje počasti.

Vlada i sudstvo Australije su za kratko vrijeme napravili kengurov skok i to od oslobađanja Novaka Đokovića od bilo kakve krivice do preinačenja odluke i uskraćivanja gostoprimstva najboljem teniseru svijeta, uz neviđeno sramni odnos prema njemu i uz posebni, još sramniji, dodatak u vidu kazne od tri godine zabrane ulaska u Australiju.

U ovom trenutku oni i ne slute i ne pomišljaju na to da će se Đoković vratiti čio, zdrav i spreman već naredne godine i da će pobijediti na Australian openu, u šta čvrsto vjerujem, a i ne pomišljaju da će sva ova zbivanja uticati i na njihove položaje, jer kroz ove činovnike ne treba posmatrati i australijski narod, koji će zasigurno, uprkos lagodnostima koje im, uz veliki rad, nudi društvo, početi i nešto više da razmišljaju svojom glavom, a ne onako kako im to neko i nameće.

Ako se ovome doda i da sam najavio Đokovićevu pobjedu nad Karlosom Alkarazom u finalu olimpijskog nadmetanja, eto dovoljno razloga da i napišem koji redak u ovom svečarskom trenu, a da na zazvući kao neko puko navijaćko ili udvorničko štivo.

Upravo zbog toga da  odmah razjasnimo da Novak Đoković ipak  nije u poznim godinama, kako mnogi vole da ističu, nego u onim ponajboljim, a eto može, a i treba da se napominje da je od Alkaraza stariji šesnaest ljeta, što se može tumačiti na više načina sa sportskog gledišta. Najprije, tu je iskustvo protiv mladosti, zatim znanje naspram sticanja istog, kao i izgrađeno tijelo i snaga nasuprot onog koje je tu na pragu što se tiče završetka rasta, ali ne i razvijanja mišićnog tonusa. Brzo se zaboravlja da je Rodžer Federer sa 38. godina osvojio turnire u Dubaiju i u Majamiju.

Međutim, ostavimo sve to po strani, ovaj moj osvrt nosi u sebi jednu sasvim drugu poruku. U mojoj knjizi ,,Varoš bez mane“, u priči ,,Kafa“, glavni junak Radomir Ćuber, zvani  Klempo, okopavao je baštu Marka Pljoskića Dukata, jednog od najbogatijih ljudi te varoši. Tokom rada i po završetku  Marko i njegova porodica su uglavili Klempa za sto i nakljukali ga raznim đakonijama, od kojih je mnoge vidio samo na filmskom platnu ili mu je neko pričao o njima.

Naveče su kod njega stigli na posjedak radoznali bračni par, inače, njegovi kumovi, Miladin Patka i Milojka Micara. Klempo im je nadugo i naširoko pojašnjavao šta su mu Pljoskići iznijeli na trpezu. Poslije silnog ređanja svega i svačega, raznih đakonija, od čega je ovima potekla voda iz usta, potekla je kratka stanka. A onda je Klempo izvalio: ,, E, zamislite, jadni ne bili - ne turiše mi kafu!

E da Novak, kojim slučajem, a što je i sastavni dio sporta i života uopšte, u Parizu nije pobijedio Alkaraza i osvojio zlato, zbilo bi se mnogo toga kao u ovoj priči - dosta od onih, i domaćih i stranih novinara, komentatora, navijača, običnog svijeta, od čijeg se sada klicanja i hvalospjevova, oda, lažnopatrioskih izliva i ne može disati, uvijek bi isticali, a ma redovno, kad bi se govorilo o dostignućima Đokovića, da nije osvojio zlatnu olimpijsku medalju! Bilo bi ono:,,Jeste, jeste, sve je to postigao, ali nikad nije osvojio zlatnu olimpijsku medalju“!

Iako lično ne poznajem Đokovića,  biću slobodan da mu se obratim sa dragi Novače - hvala ti što si nas poštedio svega toga i što će sada i ti i svi slični morati da priznaju da si najbolji teniser svijeta svih vremena.

Za nas ostale bio si to i prije Olimpijskih igara u Parizu.

Fotografija: Zoja Grbić

Obrada fotografije: Milija Pajković

Na fotografiji: Novak i Zoja Grbić, malena teniserka iz Beograda, čiji su roditelji povezani sa Beranama, a i ona provodi ljeta na Buču i u Beranama...