Esad Kočan,"Iza Prašine", "Almanah", Podgorica, 2016. godine

Tek što je ušao u svijet novinarstva Esad Kočan je još kao mlad novinar, bez ustručavanja, ranih devedesetih godina, jednom, u onom vremenu važnom, ili skoro bi se moglo reći "državnom"( SFRJ) publicisti, bez pardona odbrusio: "Knjige u šake, publicisto!". Prvo što sam pomislio bilo je : Izgorjeće! Nije izgorio tada, ali je potom u relativno dužem vremenskom periodu gorio - iznutra.

On je u onom vremenu bio jedan od rijetkih mladih novinara koji je imao sreću da takoreći brzo na širom otvorena vrata uđe u svijet novinarstva- odmah nakon završenih studija, i odmah se uhvatio u koštac sa ozbiljnim temama i ozbiljnim izazovima. Imaoje sreću da relativno brzo napusti dnevni list i zaposli se u Televiziji i to kao zamjenik urednika Inormativnog programa, i još pravovremenije "zaradi" suspenziju zbog pisanja u tada tek pokrenutom prvom nezavisnom nedjeljniku u Crnoj Gori "Monitoru" koji se od samog starta suprostavio politici tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Slobodana Miloševića, a što u onom vremenu, ne samo da nije bilo poželjno, nego je bilo i veoma opasno i u Crnoj Gori.

Esad Kočan imao je i sreću (sve ovo za pisanu riječ) da proputuje, da se novinarski doškoluje, da puno pročita i dokumentuje i da se susrijeće sa važnim ličnostima i umovima današnjice i da se na kraju, bar djelimično, otrgne od čistog novinarstva i uređivanja lista, i počne da piše ozbiljna književna djela.

Jedno od takvih djela je njegov roman "Naša rijeka" koji me je fascinirao po mnogo čemu. U mom osvrtu o ovom Kočanovom djelu kazao sam da je riječ o njegovom romanu - prvjencu. Kada sam naknadno pročitao njegovo prethodno objavljeno djelo - "Iza prašine, pomislio sam da mi je neko "Bacio prašinu u oči" kada sam kazao roman prvjenac. Ovo djelo je u nekim elementima , ravno "Našoj rijeci", pa možda je i nadvisilo, pogotovo u nekim filozofemama koje slikaju savremena zbivanja i život sam.

Zlatni medaljoni duha i uma autora Esada Kočana, po nečemu nalikuju na Andrićeve "Znakove pored puta", ali nijesu to. Ovo su, prije bih rekao, znakovi na putu kroz surova savremena kretanja kroz život! Meni se i ovo djelo doima neobičnim romanom koji nema nikakve veze sa tradicionalnim poimanjem pojma roman: na prvi pogled nema fabulu, ali ja sam fabulu doživljavao kao život sa svim njegovima putevima i stranputicama, nema glavnog junaka i sporedne likove, ako to nije svevideće autorovo ja,a sporednih likova ima bezbroj.

Zapravo, svaki od ovih zapisa - medaljona, nosi bar još jedan lik ..I, kad se sve to sabere ovo Kočanovo "Iza prašine" može se čitati i kao roman.

Prozni biljuri

U predgovoru ovom vrijednom i neobičnom djelu Gradimir Gojer ističe da "Iza prašine" Esada Kočana kao da krije moćnu riznicu životom opečaćenu - čitav niz oporih ( dakle autentičnih!) nježnih poetskih bljeskova, nježnih ventila, kojima daje oduška svojim dugo potiskivanim, filozofski formatiranim proznim minijaturama, nerijetko blic akcentovanim na način vjerodostojne, samo Kočanu pristajuće konteplacije.

U tačnim, jezgrovitim naslovima lirikom natopljenih i u liriku potopljenih proza, kriju se supstrati poetsko filozofske  energije, koja struji sa stranica ove krajnje neobične, nemjerljivo i nevjerovatno potrebne knjige."

Sam autor u uvodnom tekstu "Prije čitanja" o svom djelu kaže: Tekstovi koje objavljujem su žanrovski veoma različiti, a mnogi teško da se mogu uklopiti u bilo koju standardnu formu. Ne znam je li im to mana, ali takvi kakvi su, nastali su namjerno. Nisam pisao ni roman, ni novele, ni pjesme - prosto, pisao sam nešto svoje".

Bilo, kako bilo: Esada Kočan je zaista napisao "nešto svoje", nešto veoma važno, nešto što će ostati da sija i zrači umom i emocijom i živom istinom, i nije više važno gdje će ko ovo djelo žanrosvski svrstati: u zapise, medaljone, poetsko filozovske bljeskove ili romam. Važano je da je i ovo još jedno važno Kočanovo djelo.

U odjeljku naslovljenom "Kao ja" Kočan prvo definiše svoje lirsko -filozofsko ja koje se provlači kroz čitavu knjigu kao neka glavna ličnost romana i priznaje da "jeste sebičan", ali i na pitanje koje postavlja tom sveprisutnom ja: Možeš li biti tu za druge, može li te zaboljeti njihova bol, obradovati njihova radost? odgovara: "Mogu, naravno. Bez radosti davanja, suha bih grama bio. I mrzjeti mogu, i bijesan biti kaže on, "Toliko bijesan da mi oči izgube sjaj potamne kao da sam umro", ali i dodaje "Kad voljeti ne bih mogao, bio bih rob koji ne živi, već je privezan za život. Tvar koja traje".

U ovom kratkom lirsko- filozovskom biljuru sadržane su ključne osobine glavmnog junaka ovog djela.

Kod Esada Kočana sve je podređeno riječi, ali ne bilo kakvoj: " Šta je riječ, šta je pjesma spram njedara iz kojih izlijeće, i dodaje da se " Desi nekad da se kao u bljesku ognja svom silinom stope srce i um. Kao u prapočetku, sred novog nastanka svijeta, tada sve u nama nanovo oživi". Nije to ređanje minulih događaja, ni prepričavanje života, ni bijeg u prošlost. To je uskrsnuće pokošenih mogućnosti. Novo rađanje utihnule riječi."

Ovaj citat jasno govori o načinu rađanja ove knjige- o onome što autor kaže o svojoj autopoetici. Pritom, on polazi od davno pročitanih uputa: "Ako hoćeš veću mudrost od one koju imaš, potraži je u sebi". i on traži trenutke bljeska u vremenu konstatujući da je "I trenutak je vječnost. Onaj tren kad si potpuno nečiji i kad je neko potpuno tvoj, to je beskraj vremena, nama darovan. I nikad neće proći. Ni kad budemo prah. (Gospodar vremena).

Stiče se, naime, utisak, da je svaki novi "medaljon" pisan na pomalo drukčiji način, zavisno od trnutka i teme kojom je autor zaokupljen pa će odmah poslije filozofema o vremenu i vječnosti "Gospodara vremena" odjednom uploviti u potpuno lirsku atmosveru narodne pjesme odnosno u svega nekoliko njenih stihova: "Poručuje Paša Ali-paša - Lijepa maro, bili pošla za me? Lijepa Mara njemu odgovara - Da me prosiš ne bih pošla za tee, da s oženiš bih se otrovala." I zaključuje: Možda je čarolija pjesme, da se sama sobom brani - otkud bih ja to znao. Jedino znam - kad u kosi rasutoj prepoznaš ruj dalekih polja, čućeš pjesmu uz koju idu samo dva imena. Ne Ali-paša i ne lijepa Mara. Ti i ja."( Zadavanje jada).

U osvrtu na dvoje zaljubljenih zatočenika ratnog Sarajeva, Admiri i Bošku, koje su nemilosrdno pokosili zlikovački rafali na pločniku tog grada heroja Kočn piše: da ona ruka koja je povukla oroz, oni orkestri mržnje što su izazivali i slavili smrt, bespomoćni su pred istinom koju su znali Boško i Admira i slavi ljubav: Od svih nacija svijeta, velikih i slavnih, naših i tuđih, važnije su nečije trepavice. Zbog nacija se može ubijati i ginuti, zbog trepavica, beskrajno voljeti.Pronađi u sebi Boška i Admiru"- poručuje Kočan.

I u odjeljku "Iza prašine" po kome je ova knjiga i dobila naziv dominantna je atmosvera proizašla iz još jedne narodne lirske pjesme "Omer i Merima". No, prije ulask u svijet ovog zapisa, ili odjeljka romana - kako god hoćete, da za trenutak skenemo požnju, šta to Esad Kočan traži Iza prašine?

Prasinu i ono što se krije iza nje u najprostijem tumačenju možemo shvatiti upravo ono čisto - iskonsko, kada se sa nečega očisti prašina i ono mokaže svoje pravo lice. Možemo i smatrati i ono skriveno što se pokaže nakon onog kad neko nekome "baci prašinu u uči"... Kočan o tome veli: Tamo Iza prašine činejenica, iza uzroka i posljedica, svrstanih u logički poredak, tamo je istina o nama. Skini oklop, iskoči iz carstva privida u središte svijeta, zove te Omerova noć".

          Ao, Fato, ti si tako lijepa

         Moja Mejra nije tako lijepa,

        Al je Mejra mome srcu drga.

Po prostoj ljudskoj logici svako bi izabrao bolju i ljepšu i uz to bogatiju. Ali tako se kako kaže Kočan biraju stvari. Omeru je tajnu ljubavi  iz vječnosti "došapnuo veliki istočnjački mudrac i pjesnik: Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce". Esad na osnovu toga zaključuje: ako ti ljubav obasjava put, pronaći ćeš sebe. I sunce.

Riječi uklesane na mermernoj ploči u Bosni

Iako svaki od objavljenih gnomskih zapisa Esada Kočana u knjizi "Iza prašine" zaslužuje poseban osvrt i analizu, za ove svrhe nezaobilazno je kratko skrenuti pažnju na priču o srušenom mostarskom mostu, zapis o majci Havi kojoj su zlikovci u Bosni ubili muža i šest sinova i slobodno šetaju gradom, kao i o Muhamedu Aliju, kao simbolu hrabrosti i slobode, a ne samo najboljem bokseru svijeta.

Priču o mostarskom mostu za vrijeme agresije na Bosnu Kočan započinje konstatacijom da je "ljepota znak koji nije lako nositi". I zaključuje: "Znam za dubinu podjela u Mostaru. Smisao rata u ovom gradu i u toj zemlji bio je u tome da se ono najljepše, ono što bi sa visine kao svetionik moglo da osvijetli put brodolomnicima, da se baš to izobliči i unakazi. Ko je smislio da rastavi Pjesnika od Emine, taj je znao da njegova misao mora biti krvlju zalivena". Ovim pisac snažno sugeriše da su na udaru agresora, bilo ono najljepše i najvrjednije, kao što je mostarski most na Neretvi u Mostaru.

Kao i u romanu "Naša rijeka" i u ovoj  knjizi ima dosta autobiografskih elemenata i priča koje su povezane sa njegovom osnovnom profesijom novinarstvom. Posebno ilustrativne za to su upravo priče "Rođak i ostalo" i Muhamed Ali na primjer".

Priča rođak i ostalo" je potresni zapis o jednom teškom nekažnjenog zločinu iz vremena agresije na Bosnu. Riječ je o Havi Tatarević kojoj su zlikovci ubili muža i šest sinova i čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Tomašici, jednoj od šezdesetak prijedorskih masovnih grobnica. Ovu samu po sebi potresnu priču, Esad Kočan dočarava sa par bitnih detalja:

"Majla Popara, moja FB prijateljica, napisla je "Nije majka Hava izgubila sinove. Njoj su ubijeni sinovi i muž... Ubice slobodno šetaju, Havi ispred nosa."

Ubice? Hava je ranije u knjizi Saliha Smajlovića svjedočila da je njene sinove i muža "izveo zet Milana Bajića iz Crne Gore". Zvuči nekako - došao s druge planete. Možda se neko sa strane čudi zašto crnogorska vlast ništa nije preduzela da provjeri šta se to stvarno zbilo u prijedorskom selu 1992".

Kočan dalje daje precizan obeshrabrujući zaključak: "Mala je vjerovatnoća da će se u nekom narednom susretu političara s ove i s one strane Drine sjetiti sudbine šest sinova i muža Have Tatarević. I moguće uloge jednog zeta. Bio bi narušen mir svijeta nagrađenih zločina".

Ova priča je nezaobilazna ne samo zbog toga što je potkrijepljena podacima da su u Prijedoru u mahu, proljeća i ljeta devedeset i druge razne srpske snage ubile 3.176 civila, 102 djece, 256. žena ... I onda, tri godine potom desila se Srebrenica da obori rekord. Da udari pečat. Brzo je utihnula priča o Havinih šest sinova. Do Crne Gore ni doprla nije. Ona je važna i po tome što je Kočan precizno skenirao zbog čega se to dogodilo.

Na ovaj odjeljak skrećem posebnu pažnju i zbog činjenice da se u njemu i nalazi podatak da je u prijedorskom selu Bišćani u nekoliko sati ubijeno 266 duša, dvadeset njih nijesu imali ni osamnaest. Na kapiji mezarja stoji izvod iz mog zapisa: Dželati su htjeli da žrtve u smrt odu kao u savršeno gluhom svijetu, s osjećajem beskrajne nemoći i samoće.Naše je da dodirnemo tu samoću, da ih oživimo u našim srcima. Naše je da zločincima koji hoće da pobjegnu u bezimenost, nedamo mira - ni dok su budni, ni dok spavaju, da ih pronađemo, kaznimo i obilježimo. I dok su živi i kad umru. I izvršioce i autore zla. Samo u tom slučaju mi ćemo pokazati da nijesmo uzalud živjeli."

Zapis "Muhamed Ali, na primjer", na kraju knjige je donekle ključ hrabrosti i odvažnosti u vremenima zla novinara i pisca Esada Kočana. On novinarima poručuje da se spreme za bitke sa jačima od sebe. Jedino one imaju smisla. U protivnom, pristaćete da budete dio sistema nasilja uz bitnu napomenu: "Naučite da uzvraćate na prljave udarce, ali ne prljavim udarcima."

Izdvojio bih i njegov stav da one koji koji bi drugima da propisuju ime i da određuju čiji je gospod ispravniji, ne treba moliti. Treba im se suprostaviti." On za to navodi svjetskog bokserskog šampiona Muhameda Alija kao primjer kako se treba boriti za slobodu, protivu rata i na kraju mu "ispjevao" najbolju himnu u nekoliko redaka kao večnu krunu na glavi: "Javiše: umro Muhamed Ali. Lažu. Neko reče: To je Bog lično došao po svog šampiona. Napiši mi istinitu priču: zašto nije i nikad umrijeti neće onaj koji je, dok je plesao u ringu, pjevao slobodi. Najbrži,najljepši, najveći."

Ako u knjizi "Iza prašine" Esada Kočana tražite klasične opise prirode i ljudi u smislu kako neko ili nešto izgleda, dijaloge i slično, nećete ih naći mnogo. Sve je gnomski svedeno na riječ i misao koje u sebi nose sliku života i ljudi, emociju, život - svedenu na definiciju, putokaz, znak iz kojih čitalac treba da naslika sopstvenu predstavu onog što je pisac opisivao:

- Bili su živi. Iskočili su iz definicije bića koje se prilagođava. To živo srce odvelo ih je u ludilo pobune, okončane porazom. -Dželati ne opraštaju lako svojim žrtvama.- U sebi možeš naći najdublji okean ovoga svijeta. Žive rane i ožiljke davnih sjećanja. Strah sjutrašnjeg dana. Sjetu. Trag preležane, neizdane ljubavi. Brigu. Sačuvaj svoje trenutke nepažnje. Svoje tajne nesamice. Možda baš one drže nebo da se ne surva u ovu provaliju kojom gazimo. - Svi se, uglavnom, povijamo pod teretom straha od ljudi i od samoće. Od strašne samoće dana kad nam niko neće pokucati na vrata, ni ušunjati se u uspomene. Od one još strašnije, zaglušujuće samoće u mnoštvu, gdje svi misle isto i gdje je u pravu najgrlatiji i najmoćniji. - Otkad je čovjeka, nikada toliko laži i mržnje nije tutnjalo planetom, dopiralo do toliko ljudi, obuzimalo svaki njihov trenutak. - Ako se ikada pojavi robot sposoban da se, onako, bezrazložno i blesavo zaljubi, čovjek će izgubiti svoj značaj i svoju posebnost. - Izumi mogu, naravno, poslužiti čovjeku i da uništi čovjeka i život na planeti. Kapacitet da mrzimo nije nam od pamtivijeka umanjen, sredstva za uništavanje uznapredovala su do neslućenih razmjera. - A kako odbraniti smisao čovjeka. I ono malo duše. Sa čime stati pred biljke i zvijeri, pred vode i gore? Kako im reći, zašto se tamo gdje je bio čovjek, prostrlo najviše pustinje. Ako odgovora ne bude, ni nas biti neće. - Nikdne bude kako se priča i kako očekujemo.- Najdublja znanja izviru iz ljudskog bola. U neznanje bježimo, varamo i trpimo druge da nas varaju, jer se bojimo izopštenja. - Samoća je ime najvećeg ljudskog straha. - Oni koji upravljaju svijetom, boje se jedino solidarnosti svojih žrtvi.Sve će učiniti da je ne bude.- Kao aždaje u bajkama, kapital se brani strahom svojih žrtava. - Ko danas šuti o raspojasanoj moći manjine da svoj interes nametne kao planetarni, neka šuti i o svemu drugome. - Čovjek je dosad preživio samo zato što je bio prevelika neznalica da bi znao kako da ostvari svoje želje. Sad kad može da ih ostvari, on mora da ih promijeni, on mora  promijeni ili će poginuti.- Ideja brata ( sestre)  ljudski je grudobran od nečega zlokobnog što prijeti da uništi sve".

Uz ovu nisku briljantnih citata na koje sam bilježio usput čitajući "Iza prašine" Esada Kočana, ( a pažljiviji čitalac će pronaći još mnogo misaono, emotivno i ljudski mnogo "jačih" da se tako izrazim,) skrenuću pažnju na kraju još samo na dva citata koja dosta govore o svijetu i gledanjju autora ove sjajne knjige, a koje ne treba dalje komentarisati jer oni sami po sebi govore mnogo.

Prvi je: " Kad kisnu strehe ostavljenih kuća to je kao kad plače odrastao čovjek koji nikoga ne čeka. A, možda su nas samo stigle kletve.". I završni citat na koji ću kratko posjetiti da je autor ove knjige bio, naročito devedesetih godina, zbog svog pisanja is vojih stavova napadan i proglašavan čak neprijateljem.

Najbolje je da zavšim tekst autorovim riječima:

O meni su sve ove godine pisali svašta. Ružnog i lijepog. Kad su htjeli da mi pokažu kako ne pripadam njihovom važnom svijetu, rekli su : Otišao je on iz tog svog (sela), Godočelja, ali Godočelje nije nikada iz njega. Istinu su rekli. Samo ne znam ja, kad bih otišao iz Godočelja, šta bi ostalo u meni. Gdje bih i kako bih našao drugu mjernu jedinicu za sve što jeste i što može biti na ovome svijetu. Sa čime bih ravnao sva svoja čuđenja."

Dodajmo još da je izdavač ove knjige podgorički Almanah,urednik akademik Šerbo Rastoder, recezenti Svetlana Broz i Gradimir Gojer, a za izdavača se potpisuje Atvija Kerović koji je uradio i zapis o autoru ove izuzetno vrijedne knjige.

Braho Adrović