U sinoć posjećenoj Galeriji ,,Nikola i Uglješa Popović”, upriličeno je veče slika – proze – poezije, autorke Dace Marković, koja je u književnom i slikarskom svijetu poznata pod pseudonimom Daca Mar.

U promociji književnog I slikarskog rada ove poznate umjetnice učestvovali su: Amer Ramusović- glavni i odgovorni urednik časopisa “Komuna”, koja je bila izdavač jednog od njenih romana, profesor i pjesnik Slavko Marković, koji je bio recezent nekih od romana i književnik, pjesnik i novinar Rodoljub Ćorić, a čitanjem nekih od svojih stihova prisutnima se obratila i autorka.

Kako su podsjetili, Daca Marković je rođena u Ivangradu. Završila je Pedagošku akademiju – likovni odsjek u Nikšiću, Filozofski fakultet- istorija umjetnosti u Beogradu. Član ULUPUDS-a od 1979. Živi i radi u Beogradu kao slobodan umjetnik.

Promociju je uljepšao zvuk violin u rukama profesorice Dragane Popović, a na samom početku pročitan je pozdravni telegram magistra Željka Rutovića.

Daca Marković je objavila 17 objavljenih knjiga- 10 zbirki poezije i sedam romana. Dobitnica je više značajnih nagrada, među kojima je i nagrada za životno djelo od Udruženja umjetnika Srbije.

A.S.

Obraćanje Amera Ramusovića

Daca Marković, naša Beranka jer je rođena u našem gradu, tadašnjem Ivangradu  pa  za sebe kaže da je više  Ivangrađanka nego Beranka više decenija živi i radi u Beogradu, može se u pravom smislu reći da je čitav svoj život  posvetila slikarstvu i književnosti, jer  za nju apsolutno drugo ništa ne postoji, ni lični život, ako se tako može reći, osim slikanja i pisanja.

Ona je jedna od umjetnica koja radi u tišini, bez buke i šuma, ali neprekidno stvara. Možda je to pravo posvećenje ili ponašanje autentičnog umjetnika: na njoj je da stvara, a neka se drugi bave sujetom ili renomeom i slavom.

Ponikla je kako rekoh u Ivangradu, gradu svoje mladosti a otišla je za Beograd da proširi svoje vidike i okuša svoj talenat u konkurenciji poznatih i afirmisanih stvaralaca posebnošću i nenametljivom nametljivošću.

Iz svog rodnog grada u „svijet“ je odnijela veoma dobro znanje srednjoškolca, prošireno iskustvima sa zajedničkih nastupa na izložbama beranskih stvaralaca ,odnijela je dušu umjetnika punu dragih likova, polimskih pejzaža i boja...Sve je to vremenom pretakala na platna  i sa njima oduševljavala likovnu publiku svuda tamo gdje su stizale njene slike.A stizale su po čitavoj bivšoj zajedničkoj domovini  i mnogo dalje do, Moskve, Njemačke,Švajcarske, Njujorka...

 Što god je u likovnoj vizuri Daca  naslutila  u egzisticijonalnom ramu  u potpunosti  je ostvarila. Ma koliko to bilo čudno ona nije samo slikarka, naprotiv  već  afirmisana književnica ( zbog čega smo se inače i večeras okupili na promociji njenog književnog rada,  ali i čudna od samog svog pojavljivanja do najnovije linije koju tka poznavajući tanane niti. Ovozemaljske trakavice nepresušnog zuluma, opsesija tim nesavršenim svijetom smjestila je kao slikar u neobičnu sliku autentičnih stvaraoca kojima svakodnevno treba vjerovati zbog talenta kojim je obdarena, treba ga tumačiti, pratiti iz slike u sliku iz ciklusa u ciklus iz decenije u deceniju. Markovićeva u svemu što je do sada uradila pripada tim istanačenim pojedincima vrijednim poštovanja i dostojnih umjetnosti čiji su znak.

Prošle godine, časopis Komun@, na čijem sam čelu skoro deceniju ipo izdao je njenu knjigu “Priče moje majke ”koja je naišla na jako dobru kritiku i izazvala veliku pažnju, naročito kod brojnih naših nostalgičara, prije svega Beranaca, koji su u Dacinim pričama vidjeli dio sebe i svojeg djetinjstva, jer Daca je to ispričala pravim nostalgičnim jezikom pa sam i ja jedan od njih.

U knjizi “Priče moje majke” Daca Mar, koja je u književnom i slikarskom svijetu prepoznata po tom pseudonimu, ona piše svoju priču neiskazanu do kraja kao svjedok svih događaja koji su zabilježeni u pričama koje oživljavaju uspomene na Dacin čarobni svijet djetinjstva i nemir mladosti…

U nekoliko navrata za brojne medije pravio sam razgovore sa njom jer ona uvijek ima nešto novo da kaže s velikom dozom nostalgije jer je možda jedina koja se svom rodnom  gradu stalno vraća i  zimi i ljeti i njen česti dolazak u Berane ostao je kao navika , ali i ljubav prema svom rodnom gradu u koji se svi mi koji smo otišli uvijek sa radošću vraćamo, istina svako na svoj način.

Daca mi je pričala kada sam pisao o njoj da prijateljima u Beogradu pred put za Berane kaže:

Idem kući!, a oni joj odgovore : Dobro vidimo se sjutra. A ona ni pet ni šest odgovara “Ne, idem mojoj kući u Berane…Gdje god da ide, a putuje često obilazeći druge države da uživo vidi poznate zanimljivosti, naročito muzeje…Bilo da je u Rimu, Firenci, Pragu, Parizu svejedno, ništa je sve to je kako kaže, “moram da dođem u Berane”, uz sjetu što  je ranije najviše dolazila zbog roditelja, ali sada njih više nema.

No Daca ne posustaje i siguran sam da dok god bude mogla  dolaziće u svoj Ivangrad, u svoju kuću jer njen grad , njeni pokojni roditelji u njenom  sjećanju će uvijek živjeti bez obzira što je svjesna da je sve je pusto bez njih, da joj vrata više majka ne otvara, ali i da sama otvara vrata od sjećanja i prazne sobe koje je grle svojom samoćom i hladnoćom i naravno samo stvara, pa upravo je iz takvog osjećanja nastala je knjiga “Priče moje majke” čiji smo mi bili izdavač.

Daca se ne miri sa stvarnošću i činjenicom da su se vremena  promijenila, da je sve manje starosjedelaca, da sve manje poznaje ljude koji šetaju, da se promijenilo štošta, ali to nije samo karakteristika našeg grada već i mnogih drugih.

Bez obzira na sve Daca voli svoj grad i rado mu se vraća, a obraduje se svakom iskrenom pozdravu i osmjehu, nadajući se da će se nekada vratiti ona stara vremena, kada su se cijenile prave vrijednosti  i ono što  radi dugi niz godina.

Upravo ova večerašnja promocija je znak da dolaze bolja vremena i da ima onih koji cijene i vrednuju ono što rade naši književnici i umjetnici, bilo gdje da žive i rade, poput naše Dace.

No bilo bi nepravedno ne reći da je Daca završila Pedagošku akademiju-likovni odsek u Nikšiću,kao i  Filozofski fakultet- istorija umjetnosti u Beogradu. Kod profesora Ivana Tabakovića bila na studijskom usavršavanju i slikarskoj specijalizaciji. Član je  ULUPUDS-a od 1979.

Živi i radi u Beogradu kao slobodan umjetnik i književnik, Izlagala je na 43 samostalne izložbe, od toga 20 muzeja i galerija: Lugano, Vukovar, Podgorica, Moskva, Perast, Berane, Rožaje Šid, Sv. Stefan idr. Kolektivno izlagala na 460 izložbi u zemlji i inostranstvu, među kojima,Tuzla, G. Milanovac, Moskva, Rijeka, Trebinje, London, Lugano, Požarevac itd. Dobitnik je  12 nagrada(između ostalih  Zlatna četka-Moskva, tri godišnje nagrade  ULUPUDS-a,zlatne značke KPZ Srbije…) i učesnik 15-tak umjetničkih kolonija.

Njen atelje u potkrovlju jedne zgrade u ulici Nikole Tesla broj 4 u Zemunu i u rodnoj kući u Beranama u Polimskoj br.102 prave su male galerije umjetnosti jednog slobodnog umjetnika. Njene slike likovna publika bila je u prilici da vidi u mnogim gradovima širom bivše Jugoslavije, a Daca često kaže :

 “Sve dok sam živa, ja ću da slikam i pišem. To me drži, navikla sam na to. Ja međutim radim kao da je sve normalno, učestvujem na izložbama, nastavljam da pišem, a svojoj bivšoj školi “Vukašin Radunović”  poklonila je svoje knjige za biblioteku i jednu njenu veliku sliku. To isto je uradila i sa Gimnazijom “Panto Mališić” đe je provela najljepše trenutske svoje mladosti.

Nepravedno bi bilo ne pomenuti da je jedan Dacin  rad  u Njujorku u jednom muzeju. Jugoslaviju je prestavljala kao jedini njen učesnik na međunarodnoj izložbi u švajcarskom gradu Luganu pod nazivom ,,Umjetnost, juče, danas sjutra”. Izlagala je sa velikanima kao što su Šagal, Dali, Pikaso, Vorhol i zamislite, tada i Daca Marković iz Jugoslavije… Pisale su skoro sve novine, radio, udarni dnevnik RTS u pola osam uživo iz ateljea … I dnevnik TV Crne Gore o njenom uspjehu. Jedna njena prodata slika je odvela, a kustos je vidio i pozvao da izlaže i  u Vukovaru, Sarajevu , Sremskoj Mitrovici  u vrijeme ratnih dešavanja.

Posebno je ponosna  na gostovanje u Moskvi 2000 god  gdje je na poziv ministra  kulture ruske prijestonice tada kao učesnik Srbije i Crne Gore imala samostalnu izložbu u galeriji tamošnjeg  ministarstva kulture i bila učesnik  međunarodnih  izložbi  ,,Zlatni kist” i “Zlatna četka “. Na toj izložbi se predstavila sa tri rada iz ciklusa slika “Rat gledan kroz prozor” a djela su rađena na neobičnom materijalu-slikarskim paletama, što je na neki način bila svojevrsna ilustracija stanja u kojem smo se svi mi onda nalazili , a  te slike bile su inspirisane onim što je tada vidjela gledajući kroz prozor svog ateljea u potkrovlju zgrade u Zemunu.

Moskva i njen susret sa tamošnjom publikom ostavio veliki utisak na nju, dobila je i nagradu sa nazivom “Zlatna četka 2000” a jedna njena  slika je ostala  u Kremlju.  Daca je predstavljala  Srbiju 2008 g.takođe na poziv njemačkog grada Hildena-Diseldorf i jedna njena slika krasi sada  muzej u Hildenu..

Prije par godina na poziv kolege Ibrahima Kurpejovića bila je učesnik međunarodne online  izložbe “Umjetnost otvara granice “na kojoj je učestovalo 73 autora iz 12 zemalja.

A uz slikanje Daca Mar, kako odavno potpisuje svoje slike i knjige , autor  je 10 zbirki pjesama  i sedam romana među kojima svakako izdvaja roman ”Nečujni vapaj” u kojem je opisala svoj život,njena zapažanja sa mnogih putešestvija, razgovor sa Ivom Andrićem, svojim profesorima… Ušla  je takođe i u u njemačku antologiju sa poezijom i prozom...

Od njenih knjiga poezije izdvojio bih “Dodir sna “ u kojoj je zastupljeno više od sedamdeset pjesama gdje pokazuje da se umjetnost,  boje i riječi prepliću, da je Daca Mar lirski slikar koji sanjari, da je sva od snova, njihov tumač i darodavac. Stihovi iz te knjige, kako je zapisao  profesor Draško Došljak, predstavljaju  na neki način, dopunu  njenog  slikarstva, jer  strofe su joj tumači slika koje predstavljaju  spoj vizuelnog i zvučnog.

Ona , kako rekoh ranije, ne posustaje i nastavlja da neprestalno slika i piše, a često kaže da mora tako, jer je to  ušlo u kosti, kao reuma koju odavno ima kao  nagrada i nadnica za rad  iz ljubavi, jer voli,  hedonista je, radi  sve za ljubav bilo koje vrste…

Daca nema bogastvo u novcu, ali ima slike, knjige i bogata je sa prijateljima, poznanicima, doživljajima, putovanjima. Bogata je, jer je  bila đak akademika prof. Tabakovića, bili su joj  prijatelji i  čuveni Aralica, Milosavljević, Krnjević… a upoznala je i nobelovca Iva Andrića…

 -Živjeći u Beogradu upoznala je i poznaje mnoge poznate ličnosti. Skoro sve što se tamo događa ona je pozvani posjetilac, bilo da je pozorišna premijera, izložbe, promocije knjiga, prisutna je svugdje, uvijek nađe vrijeme za to,  naravno  da svakodnevno slika  i piše, a  za sebe često kaže da je “noćni pisac koji svoje škrabotine pretvara preko dana u riječi, jer život nije crtež da ga gumicom izbriše…

To je naša Daca, alijas DACA MAR.

Berane, 19.07.2024.                                                 Amer Ramusović