Faiz Softić ( Vrbe - Bijelo Polje, 1958) pjesnik, pripovjedač, romanopisac nakon napuštanja Sarajeva 1995. godine živi i stvara u Luksemburgu.

Pored ostaloga, objavio je zbirke pjesama: " Dok vode teku", " Strašan je zid bez sjene", " Čovjek na rasputici", " Okamenjeni dani", kao i romane: "Strah od rodne kuće", "Ljudi bez adrese", " Pod Kun planinom", " Noćni čuvar pasa". Urednik je revije "Bihor"u Luksemburgu.

„Od Faiza Softića ovaj rat je napravio pjesnika. Prvo, borca, a potom pjesnika. Rodno mjesto ovih pjesama je Trebević. Tu, na Trebeviću, nastale su neke od Softićevih pjesama. Druge, začinjene su na straži, a dovršavane su kod kuće. Treće, opet, pravljene su od iskustva  doživljenih u rovu, ili od sanjarskih bjegova iz rova u svijet zavičajni, tačnije, opet, u svijet pjesnikovog sandžačkog djetinjstva” – piše  Marko Vešović.

Kada pročitate poeziju Faiza Softića  zaključite: “Uzalud skrivate sjećanja, pjesme ih pronađu“!

Zavičajna lirika  Faiza Softića ima duboko ukorijenjenu emociju, inspirisanu prostorom u kojem je pjesnik odrastao (Donji Bihor)  ili s kojim je na poseban način povezan (Mostar, Sarajevo). To su pjesme o rodnoj zemlji, prirodnim ljepotama, ljudima i običajima, ali prije svega, o emocionalnoj povezanosti s događajima  na tom prostorom. Ova lirika  evocira nostalgične osjećaje, tugu za prošlim vremenima ili sreću koju pjesnik nalazi u slikama i snovima  o zavičaju:

HOĆU U SARAJEVO

Draga,

znam da bjelina hljeba

dolazi od naših ruku

Ali, molim te,

pusti me da idem u Sarajevo.

Jedan od najčešćih motiva u  Softićevoj zavičajnoj lirici je priroda, koja se opisuje s velikom pažnjom i često postaje simbol unutrašnjih stanja pjesnika. Ona je prikazana kroz slike rijeka, planina, šuma, ali i kroz manje, svakodnevne detalje koji pjesniku vraćaju uspomene iz djetinjstva.

Osjećaj pripadnosti određenom prostoru nosi u sebi i dublje značenje – osjećaj identiteta, sigurnosti i ljubavi prema svom korijenu. U grupu ovih pjesama ubrajamo: Zavičaj, Tuđina, Orač, Umiranje proljeća, pjesme čežnje u kojima pjesnik želi “da se pogledom zasladi”.

Međutim, zavičajna lirika, takođe, je ispunjena tugom i boli, osobito u kontekstu rata i razaranja. Rat ima sposobnost da uništi ne samo fizički prostor, već i emocionalnu vezu s tim prostorom. Poezija rata često nosi teški teret gubitka, tuge i nesigurnosti. Sarajevska poezija iz vremena opsade (1992-1996) jedan je od najsnažnijih primjera kako rat može uništiti ne samo grad, već i zavičaj u srcima njegovih stanovnika.

Poezija tog vremena preplavljena je osjećajem beznađa, ali i snažnim prkosom i otporom prema nasilju. Ali, i kako sve to oživi u poeziji, u književnosti najbolje potvrđuje Faiz Softić, naročito porukom u pjesmi “Poslije rata”.

Njegove pjesme bilježe ne samo fizičke, već i psihološke posljedice rata. Kroz jednostavne, a opet snažne slike, Faiz prikazuje Sarajevo kao ranjeni grad, ali grad koji odbija pokleknuti. U njegovoj poeziji, rat nije samo destruktivna sila koja uništava zgrade, nego i sila koja krade duhovnu i kulturnu baštinu, zavičajnost.

Pjesnik rata  koristi motive uništenih domova, razorenih ulica I izgubljenih života kao simboličke prikaze dubljih emotivnih rana. Rat dehumanizuje ljude, uništava sve ono što ih čini povezanim s rodnim krajem. Sarajevo u ratu postaje grad u kojem zavičajna lirika poprima drugačiji ton – umjesto da bude mjesto sigurnosti i mira, zavičaj postaje simbol izgubljene prošlosti i opasne sadašnjosti.

No, uprkos tome, zavičajna lirika u vremenu rata zadržava i određenu dozu prkosa I nade. Uprkos razaranju, Softić zadržava ljubav prema svom gradu, svojoj zemlji i ljudima, svjedočeći kroz svoje stihove o neuništivosti ljudskog duha čak i u najtežim trenucima.  Sarajevo ostaje prostor pjesničke inspiracije, koji u svojoj bolnoj transformaciji postaje simbol I podsjetnik na otpornost i snagu onih koji ga vole. U toj poeziji odražava se bol, patnja, ali i prkos, otpor i nada.

Softić se ovom poezijom pridružio pjesnicima (Sidranu, Vešoviću, i dr) koji su bilježili svoje iskustvo preživljavanja, pokušavajući da razumiju smisao ljudske patnje i kako rat transformiše živote. U tim stihovima osjećamo tjeskobu života pod opsadom, strah od svakog novog dana, ali i upornu želju za preživljavanjem i očuvanjem ljudskosti.

Pjesme su pune tuge zbog gubitka voljenih, ali i osude besmisla rata. Kroz  Softićeve stihove, vidimo ne samo strah i bol, već i odlučnost da se održi smisao u vremenu kada je sve drugo besmisleno. Njegov poetski jezik je oštar, direktan i često šokantan, ali upravo kroz tu surovost uspijeva da prenese istinu rata. Zato će i nastati i pjesme “Palestina”, “Kolona”, “Ukrajina”, u kojoj kaže: “Gledam Ukrajinu-/Vidim Bosnu/Gladam Mariupolj - /Vidim Sarajevo”.

Ukratko, poezija o ratu u Sarajevu predstavlja ne samo svjedočanstvo o jednom od najtežih perioda u istoriji grada, već i univerzalnu priču o ljudskoj izdržljivosti, ljubavi prema domu i pravu na život. Zavičajna lirika često počiva na jednostavnosti i iskrenosti izraza, dok se pjesnik u njoj prisjeća svog rodnog kraja s ljubavlju i toplinom.

Ove pjesme su prožete slikama planina, rijeka, izvora, često personifikovanih i opisanih kao živa bića koja komuniciraju s pjesnikom. Priroda u zavičajnoj lirici postaje simbol osjećaja sigurnosti I stabilnosti, ali i trajnih vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u pjesnikovom biću. Softić  koristi različite motive kako bi izrazio svoju ljubav prema zavičaju. To su slike prirodnih ljepota, mirisa zemlje, zvukova kiše ili vjetra, ali i specifičnih lokalnih običaja i tradicija.

Zavičaj je često prikazan kao mjesto mira, utočišta i izvora inspiracije. Čak i kada pjesnik govori o promjenama ili udaljenosti, zavičaj ostaje centar njegovog emocionalnog života, simbol svega što je trajno i nepromjenjivo:

BIHOR

“Moj Bihore, rano moja,

Živa rano rascvjetala

U toj rani i sam stasah

Dvije noge ko dva štapa…”

U zavičajnoj lirici Faiza Softića, zavičaj nije samo geografski prostor, već i emotivni pejzaž u kojem se pjesnik kreće. Taj pejzaž oblikovan je uspomenama, osjećajima, ali i prošlim iskustvima koja su ga formirala. Zavičaj postaje mjesto sjećanja i povratka, čak i kada taj povratak nije moguć.

U konačnom, zavičajna lirika je poezija srca i duše. Ona govori o čovjekovoj potrebi za korijenima, za mjestom koje ga definiše i koje mu daje osjećaj identiteta i pripadnosti. Upravo zbog tih emocija, zavičajna lirika ostaje trajna i univerzalna tema koja se može prepoznati u poeziji različitih kultura i vremena. Ona je odraz ljubavi prema prostoru koji nije samo fizički, već i duhovni dom pjesnika Faiza Softića.

U pjesmi “Starenje”, Softić piše: “Stariš, kaže mi prijatelj”. Nakon čitanja njegovog književnog djela Faizu poruka:  Stvaraš, kažu ti prijatelji! Odlično stvaraš! “Svjestan da te otud iz male čatmaruše, kroz zatvoren prozor, gledaju dva topla crna oka”. I zavičajna!

Prof. dr Draško Došljak

(Riječ na Poetskoj tribini Faiz Softić i prijatelji, Berane, 23. 8. 2024)