U svojoj knjizi „Nisam stigao ni da ostarim“, Vuk Rašović piše: „Prateći priče velikih književnika, mislilaca, osvajača, političara izgleda kao da smo ždralovi koji su preletjeli preko neba, pustili nekoliko kliktaja i odletjeli. Nečiji se kliktaji pamte, ostali su zabilježeni, a ostali  su nestali bez glasa“.

Kliktaji Vuka Rašovića su među koricama ove knjige, na strunjačama svjetskih dvorana, medaljama i peharima, u rodnim Vrujcima, školama  Kruščića, Beograda, Požege, Nikšića, Bijelog Polja, Ivangrada, Prekobrđa. I, ako nije stigao da ostari – stigao je u Ivangrad na još jedan dvoboj – ovog puta duhovni da nas podsjeti, kako piše u ovoj knjizi, da „postoje godine, u kojima je svaki čovjek pjesnik, to su godine rane mladosti, kad se u čovjeku sve uzburka, čula se probude i čovjek se sav otvori prema spoljašnjem svijetu.

Svijet poezije predstavljao je za mene jedinstveno uzbudljivo otkriće, i, donekle,  uticao na formiranje moga mišljena. Kao i mnogi, platio sam cijenu u susretu sa poezijom Sergeja Jesenjina“. Zbog te poezije i ja večeras govorim, podsjećajući vas na  stihove koji su se Vuku Rašoviću poodavno urezali u pamćenje: “

Dragi daleki dani nesveli, kako je divno to doba, taj čas, tih godina svi mi smo voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“. I to voljenje traje i ne prestaje. Večerašnji skup i prisutni, zapravo, dodjeljuju  Vuku Rašoviću  pojas ljudskosti i prijateljstva koji mu od ovog gradu zasluženo i pripada. Znam da  je  pojas radosne boje – svaki dan! Jer Ivangrad je za Vuka pokretni praznik.

Dolazeći u Berane, i boraveći ovdje,  Vuk - naš gimnazijalac, vjerujemo, da je poželio da mu se vrati to vrijeme, „trenuci neki“, shodno onoj, I njemu omiljenoj, Lalićevoj rečenici: „Da mi je sad da tu godinu vratim, pa da je polako razlistam dan po dan“.

U svojoj knjizi “Nisam stigao ni da ostarim“, Vuk Rašović razlistava svoj život i razlistanog ga nudi čitaocima . Nudi 19 poglavlja – od „Priča o mom životu“, do „Stalnog traganja“. Priča kroz koje teku: život, džudo i poezija – i sve ilustrovano fotografijama.  Knjiga o džudou – nježnom putu. A Vuk je na tom putu četiri petine svoga života.

Ovo su priče od autora koji je između „ oca i boksa“ odabrao oca, autora za koga je Nidžo Krstić u danima kada je Alen Delon boravio u Beogradu rekao: „Jeste lijep Delon , ali naš Vuk je ljepši od njega“, autora koji je između ljepote i sporta izabrao sport – jer mu je džudo bio važniji od izgleda; autora koji se zbog džudoa obrijao do glave i zbog toga nosio šešir  na času nacrtne geometrije, a asistenkinja mu govorila: „Molim Vas, skinite šešir. Na času ste“.

Ispunio je tu molbu, a kad je asistentkinja  geometrije vidjela da „nema oblik glave kome pristaje ćelavost“, dodala je: „Stavite šešir“! Kada bi nekim slučajem, Vuk Rašović večeras na glavi imao šešir, znam da bi ga skinuo u znak poštovanja: Ivangrada, gimnazije, Lima, drugova i profesora, Banja Šaranovića, Mila Boškovića, Milorada Ćorca, svojih učenika i svih vas. Zato  i naše poštovanje za Vuka koji nije stigao da ostari, ali jeste da nas osvoji.

„Literatura“, kako Vuk piše,  "ima snagu čuda, nekad može biti zamjena za život. Ponekad ima oslobađujuću snagu. Čitajući Remarka, uvijek me zanimalo, kako su ljudi, poslije takvih romana kao što su 'Tri ratna druga' i 'Na zapadu ništa novo' mogli da ratuju“. I svi mi se i večeras isto pitamo!

„U mojim gimnazijskim" piše Rašović, "danima važnu ulogu imao je Banjo Šaranović, autentični beogradski boem koji je predavao književnost u  ivangradskoj gimnaziji. Snažno prisutan u poeziji Vita Nikolića, izuzetno interesantan; njegova nesvakidašnja ličnost, bila je donekle šokantna, posebno za provincijsku sredinu...

I odijevanjem je poručivao, da mu ništa nije bilo bitno, osim književnosti. Imao je neobičan pristup predavanju- pokrenuo bi dar za literarno iskazivanje u svakome ko je imao i najmanju sklonost pisanju. Slušali smo ga dok recituje Jesenjina, Miljkovića, Puškina, i odmah sam se 'primio' na poeziju“.

Zato kroz cijelu ovu knjigu teče poezija: i u Pričama mog djetinjstva, Iz Japana u Evropu, Ta lijepa ravnica, Student u džudo svijetu, Oni koji su stvarali naš džudo, Moja takmičenja, Angažovanje u džudo organizaciji, Ljude je lako mobilisati, Moji učenici (gdje piše: „Ne postoji veća radost za trenera, od onog ushićenja kad njegov takmičar pobjeđuje, jer to je kao knjiga koju on piše“), Prijatelji svetlucaju kao dijamanti („Vaso Labović je najčistije biće koje postoji... Vaso nije dozvolio da mu život načne tu osobinu“ - veli Vuk).

Ova knjiga pokazuje da „ sve što nije urađeno s maksimalnim trudom i snagom, slabo je“. Vuk je uložio i jedno i drugo i preslikao život (dio njega) među ove korice. A, sve što je nicalo iz ljubavi mora vrijedno da traje. Posvetivši se  potpuno džudou, na to je uticalo i precrtavanje rada iz predmeta mašinski elementi od strane asistenta,  Vukovog stišavanje bijesa koji je ključao i odluke: „Ne smije ovo da bude kraj mog života, mogu da postanem džudista“,  na jedan od treninga sa Vukom je došao I njegov kolega sa Mašinskog fakulteta, i drug iz ivangradske gimnazije Miško Kotlica, koji je prateći atraktivnog Bora Cvejića rekao: „Više bih volio da sam Boro Cvejić nego Pavle Savić“.

Da se podsjetimo, Savić je bio predsjednik SANU. Kada  danas pročitate ovu knjigu i vidite sve svjetske uspjehe, nagrade i nježni put Vuka Rašovića, ne čudi što će se čuti rečenica: „Više bih volio da budem Vuk Rašović nego Zoran Knežević“. (Knežević aktuelni predsjednik SANU)

A šta je džudo za Vuka Rašovića? Džudo je, za njega,  mnogo više od sporta; to je izraz discipline, filozofije i umjetnosti. Džudo se mora posmatrati kao umjetnost iz nekoliko ključnih razloga, o čemu je učio svoje učenike, čiji spisak je impozantan, a priče o njima čitamo u ovoj Vukovoj knjizi.

Filozofija džudoa nije samo tehnička, već i moralna. Osnovni principi džudoa, kao što su maksimalna efikasnost uz minimalni napor i uzajamna pomoć i prosperitet, predstavljaju ravnotežu između fizičke snage I mentalne kontrole. Ove filozofije promovišu harmoniju i poštovanje prema protivniku, što ga čini oblikom umjetnosti u kojoj se svaki pokret bazira na razumijevanju i mudrosti, a ne na agresiji.

Vuk svjedoči da se  džudo  zasniva na fluidnim, kontrolisanim pokretima koji uključuju balans, koordinaciju i preciznost. Tehnike džudoa, posebno bacanja, mogu izgledati graciozno, gotovo kao ples, kada ih izvodi Vuk. U tom smislu, džudo može biti posmatran kao fizički oblik umjetničkog izraza, gdje svaki pokret nosi određenu estetsku vrijednost.

U džudou, umjetnost nije samo u savladavanju protivnika, već u samokontroli i učenju kako da se upravlja sopstvenim tijelom i umom. Džudisti uče kako da koriste energiju protivnika protiv njega, i kako da zadrže unutrašnju ravnotežu čak i u stresnim situacijama. Ova sposobnost balansa, kako fizičkog tako i mentalnog, jeste umjetnički proces sam po sebi.

Knjiga " Nisam stigao ni da ostarim" pokazuje autora Vuka Rašovića - vječitog mladića kome je i poezija život. Ovo je knjiga vrijednosti!

Takav je i Vukov stvaralički život!

Prof. dr Draško Došljak