Knjiga „Poezija“, knjiga I, koja je sačinjena od prvih šest zbirki poezije Braha Adrovića predstavljala je temu današnje konferencije za medije. O knjizi su govorili prof. dr Draško Došljak i sam autor, a medijator je bio Saša Radunović.
Obraćajući se prisutnima, Adrović je podsjetio da knjigu sačinjavaju sve pjesme objavljene u prvih šest knjiga, dodajući da je taj projekat realizovao kako bi mlađa čitalačka publika, koja zbog protoka vremena i nedostatka knjiga, nije bila u prilici da ih čita, treba „da se upoznao sa mojim pjesničkim stvaralaštvom iz te faze“.
Adrović je uputio riječi zahvalnosti prof. dr Drašku Došljaku koji je priredio Predgovor, mr Irvinu Masličiću na idejnom rješenju korica i Zoranu Loktionovu, koji je izdavač ove knjige.
„Sa posebnim osjećajem zadovoljstva želim da se, i ovoga puta, na ovom mjestu, najsrdačnije zahvalim svim mojim izdavačima, recenzentima, urednicima i lektorima na podršci koju sam, tada, imao od njih- i to u vremenu kada nije bilo lako štampati, objaviti i prezentovati knjigu. Ova objedinjena knjiga „Poezija“ knjiga I, čini mi se, jeste neka vrsta zahvalnice svima njima, ali i poziv čitaocima na čitanje i promociju poezije. Ova knjiga se objavljuje uz finansijsku pomoć Fonda za zaštitu i unapređenje manjinskih prava, zbog čega im dugujem iskrenu zahvalnost“, naglasio je Adrović.
Konferencija je održana u prostorijama Debatnog kluba „Spona“.
A.S.
Obraćanje prof. dr Draška Došljaka
Knjiga „Poezija“, knjiga I, sačinjena je od pjesama prvih pet zbirki poezije Braha Adrovića, objavljenih u periodu od 1976 -2003. godine. Ovo pjesništvo Braha Adrovića je nastalo iz snažnog iskustva kolektivne i lične sudbine, u kojem se dvije, naizgled, suprotstavljene tematske cjeline – ljubav i rat – ne isključuju, već međusobno prožimaju.
Upravo u tom međuodnosu nježnog i tragičnog, intimnog i istorijskog, se oblikuje posebna poetika Adrovićeve lirike, obilježena emotivnom dubinom, moralnom osjetljivošću i snažnom simbolikom:
„Ja uporno propovijedam ljubav
Ljubavi
A na svakom koraku otrov siju
Čovjek čovjeku radi o glavi
Čovjek čovjeku sprema busiju“. („Propovijedanje ljubavi“)
Ljubav u Adrovićevom pjesništvu nije idealizovana niti udaljena od stvarnosti. Ona se javlja kao temeljna ljudska potreba i posljednje utočište smisla u vremenu razaranja. Ljubav je usmjerena prema bliskoj osobi, porodici ili zavičaju, ali i prema čovjeku kao univerzalnoj vrijednosti. Upravo takva ljubav nosi u sebi tihu snagu otpora – ona ne negira bol, već ga prihvata i preobražava u nadu. Pjesnički subjekt kroz ljubav čuva vlastitu humanost i identitet, čak i onda kada je svijet oko njega obilježen gubitkom i stradanjem:
„Sišao sam u grobnicu ljubavi
Vječnost je samo da hod u mrtvo živi
Ropski pokoran užasu i stvari
Došao sam gdje ćete mrtvi i vi“. („Kostur i usne“)
Rat, s druge strane, u Adrovićevim stihovima ne pojavljuje se kao prostor herojstva, već kao duboka moralna i egzistencijalna trauma. Pjesnik rat doživljava, prije svega, kao raspad vrijednosti, prekid kontinuiteta života i nasilni ulazak smrti u svakodnevicu. Njegovi ratni motivi nijesu usmjereni ka opisivanju borbe, već ka posljedicama: tišini nakon gubitka, praznini, raseljavanju i unutrašnjoj boli. Takav pristup ratu pojačava antiratnu poruku i naglašava stradanje običnog čovjeka:
„Ljudi bez duše
Crno kolo vode
Pljačkaju pale siluju ruše
Koliko ima ljudi toliko ima i slobode“. („Sumrak ljudi“)
Posebna vrijednost Adrovićeve poezije leži u načinu na koji ljubav i rat stoje u stalnom dijalogu. Ljubav je često ranjena ratom, ali ne i uništena; rat pokušava da je potisne, ali ona opstaje kao unutarnji glas savjesti. U tom kontrastu nastaje snažan emocionalni naboj: što je rat okrutniji, to je potreba za ljubavlju izraženija. Time pjesnik sugeriše da se istinska pobjeda ne ostvaruje nasiljem, nego očuvanjem čovječnosti:
„Ti ne znaš ljubavi
Dražesna moja na nježnost naviknuta
Da su oko tebe sve vukovi pravi
Mesožderi divljač ljuta“. („Zvjerinjak“)
Adrovićevo pjesništvo karakterišu sažet izraz, simboličan jezik i emotivna jasnoća. Njegovi stihovi djeluju tiho i nježno - jednostavno, ali nose duboka značenja. Upravo ta odmjerenost pojačava autentičnost pjesničkog glasa i omogućava čitaocu da se poistovjeti s izrečenim osjećanjima. Stil Braha Adrovića je lirski i nenametljiv, ali upravo u toj jednostavnosti leži njegova snaga.
On ne koristi složene izraze niti pretjerane stilske figure, već jasnim i iskrenim jezikom uspijeva da probudi snažna osjećanja kod čitaoca. Njegove elegije djeluju tiho, ali duboko, ostavljajući prostor i za i interpretaciju.
Poetika ljubavi i rata u poeziji Braha Adrovića svjedoči o snazi lirskog izraza da u najtežim istorijskim okolnostima sačuva vjeru u čovjeka. Ljubav i rat nijesu samo tematski okviri njegove poezije, već ključni simboli borbe između destrukcije i humanosti. Adrovićevi stihovi podsjećaju da poezija, i kada govori o patnji, jeste čin otpora i potvrda života:
„Ako izlaza ima
Ljubav je izlaz jedini
Izvan ljubavi ništa me ne zanima
Ljubav je jedina šansa da se svijet ujedini“. („Rođena sestra slobode“)
U poeziji Braha Adrovića elegične pjesme zauzimaju posebno mjesto jer kroz jednostavan, ali snažan izraz prenose duboka osjećanja gubitka, samoće i unutrašnje patnje. Njegova poezija ne govori samo o ličnoj boli, već i o sudbini čovjeka koji se suočava s prolaznošću vremena i neizbježnim životnim promjenama.
U elegičnim pjesmama Braha Adrovića javlja se motiv sjećanja. Lirski subjekt se vraća prošlim vremenima, izgubljenim ljudima ili nekadašnjoj sreći koja se više ne može dosegnuti. Ta sjećanja nijesu samo puki opisi prošlosti, već nose snažan emotivni naboj i osjećaj čežnje. Prošlost je idealizovana, dok je sadašnjost prikazana kao prazna i tiha, što dodatno pojačava osjećaj tuge:
„Kako ta prošlost zna da bljesne
Oživi davno odbjegla slika
Topla i mila kao zagrljaj vesne
I kako rezne oštrim nožem krika“. („Budna prošlost“)
Posebnu ulogu u Adrovićevoj elegičnoj poeziji ima priroda. Ona često odražava unutrašnje stanje lirskog subjekta – proljeće, radost, jesen, sumrak, tišina i tama simbolizuju rađanje, prolaznost i smirenje pred sudbinom. Priroda nije samo dekor, već aktivni učesnik u izražavanju emocija, jer se kroz nju prelama bol i melanholija čovjeka:
„A sa Trebjese borovi su mahali
tužnim rukama
Govorili su mi
Ne daj joj da ode
Potrči vikni...“. („Ona“).
Elegične pjesme Braha Adrovića predstavljaju iskren poetski zapis o ljudskoj boli, prolaznosti i sjećanju. One podsjećaju čitaoca da su tuga i gubitak sastavni dio života, ali i da u poeziji možemo pronaći utjehu i razumijevanje. Zbog toga njegova poezija ima trajnu vrijednost i snažan emotivni uticaj: „Ne znam da li je ovo početak pjesme/ Ili pjesma početka“. Poezija će pobijediti rat!
