Dok su tulipani u Amsterdamu postali simbol tržišta, razglednica i uređenog savršenstva, moji prvi tulipani rasli su daleko od svega toga, u avliji gdje je ljubav bila duboka, čista i postojana. Cvjetali su i u našem dvorištu.

„Pozorište je istorija jednog grada“, kako kaže jedna drevna izreka, stremljenje društvenih potreba i svjedočanstvo njegovog kulturnog bitisanja. Upravo ova priča posvećena je prvoj pozorišnoj predstavi u varoši Berane.

Desilo se to u ono vrijeme kad se današnje uobičajene masovne maturske šetnje beranskom glavnom ulicom nijesu ni naslućivale! Životi Кruškiću, zvanom Orah, a ne Кruška, kao što bi neko, možda, pomislio, iz Кonačišta, koji je takav nadimak stekao jer je mogao zubima da skrca i najtvrđi plod ove voćke, pristigao je do mature  najstariji sin Đurađ.

Ugnalo nevrijeme tri generacije u seosku birtiju. Jedni su tu da gase žeđ. Njih nije briga šta je bilo, a još manje šta će biti. Žive da piju. Napredak im je. Množe se. Drugi ,,male“ od nostalgije za svojim vremenom.

Mijenjaju se vremena, mijenjaju se gradovi, pa i njihova mjesta i vodiči orijentisanja i raspoznavanja. Bilo je to doba kada su se mjesta, objekti i susreti obilježavali lijevo ili desno od autobuske titogradske stanice.

"U glavnoj ulici — od “Đerdana” do “Varteksa”, pa nazad do “JAT”-a — hodalo se kao da od toga zavisi sudbina svijeta. I možda jeste. Tada je sve bilo važno. Korzo je bio sve što smo imali — pista i pozornica.

Staricu iz našeg sela, kad je bila u gradu kod sina, pitao neko: Znaš li da gledaš u sat? Zašto da gledam u sat, odgovorila je ona. Ja gledam u sunce.