Mnogo je stradao, u ratu, moj stric Radoš. I, sve neka neobična stradanja. Jednom me, kaže, umalo pretukla, motikom, jedna žena. Kako to? - pitamo mi.

Da, to je taj osjećaj, kao da ste tu sa svima stari poznanici i kao da ništa manje sa prošlošću vodite dijalog. Sve je tu kao pjesma slobode, kao dah i duh vremena koje ne prolazi.

Makedonija  je prva država koja mi je dala priliku da pokažem koliko znam i mogu. Ta zemlja je to uradila prije moje matične države“.

Bilo je to ono vrijeme u kome se oskudijevalo za pravničkim kadrom, posebno za onima koji su posjedovali znanje i vještinu obavljanja  sudijskog poziva.

Postoje trenuci koji ne blijede – trenuci što ostaju u grudima, poput najljepših uspomena koje odolijevaju zaboravu.

Noć. Ivangradska noć.

Da, to je tako bilo.