Majci se ove jeseni ide i ne ide u Beograd. Oktobar počeo, vrijeme na selu nikad ljepše. Kuće, puteljci, šume… sve obliveno suncem, sve čudesno sjaji i poprima boju dana.

I na čeljade koje se povazdan muva tamo i ovamo padne djelić tog zlatnog praha i ono ga nosi sobom nesvjesno kao i svaki drugi živi stvor i zna da je sve što ima i što nema, što se događa oko njega i u njemu, što je sve  baš tako, unaprijed određeno i da drukčije ne može biti.

Noć je nešto drugo. Naročito u poznu jesen kad oduža i kad čeljade samo s velikom mukom dočekuje zoru. Zarana se uvuče u postelju, prekrje glavu ćebetom i zaranjajući tako u neki drukčiji, bliži i topliji mrak, kao da pokušava da se otme onom spolja, ćudljivijem i gušćem.

Od takve noći majka bi pobjegla. Ali da ostavi ovakav dan? Još kaplju šljive, još se u lišću nađe pokoji orah i lješnik. Vrijeme se nekako utroši: obriše se obor, donese voda, umijesi hljeb, nešto skuva, sad ovo, sad ono, neko navrati, popriča se, popije rakija, kafa…

Tu znaš ko je i kad umro, i od čega je umro. I koga je ostavio. I kakav je bio, ne samo on, no i njegov otac, i đed, i prađed, i svi njegovi… Znaš i kad mu je sahrana, i kolika i kakva će biti, i ko će sve doći, ko lelekati, ko govor održati, jer znaš kakav je čovjek bio. Znaš je li te zadužio da mu tog dana dođeš.

Još i ovo: znaš kakvom će rakijom poslužiti narod za dušu pokojnika. Da li onim domaćim gromom ljetima čuvanim za ovakve prilike, da li kupljenom žućkom Srbijankom, ili možda nekim kiseljakom, mekušom, što bi i đeca mogla piti…

Zna se tu ko ide u vojsku, na koliko, kuda, koji rod. Kad znaš od koga je i čiji je, znaš posigurno i kakav će vojnik biti, hoće li tamo brukati i sebe i svoje, ili će dobiti nagradno, ili kakvo ordenje. A znaš koga su odbili i zašto, znali su svi i prije komisije, pa i ti.

Tako je to ovdje: zaviruješ u tuđi život, nekad ga prisvajaš i nosiš kao svoj sopstveni, pateći i radujući se, nekad odbijaš od sebe kao da se nikada sreli nijeste. I tvoj stoji tako izložen i otvoren za druge, kao velika odgrađena livada.

A tamo? Nije joj prvi put. Zna dobro šta je i kako je tamo. Grad. Objese te u nekim sobama, visoko, mrkne ti svijest ako pogledaš s terase nadolje. Zaželiš se, brate, i sunca i mjeseca. Sunce ti izjutra, kao od sprdnje, virne kroz zavjese, zašareni zid i - šmugne. Tako i mjesec. Svrati u neko doba noći, kao žedan putnik po čašu vode. Vidiš ga na tren ako si budan, a ako si zaspao, nit znaš da li se pojavljivao, nit znaš kad će da navrati.

Ni sa čeljadima nije ništa bolje. I svica možeš uhvatiti kad svine, njih ni za glavu, ni za rep! Ništa drugo no da umreš od samoće. Neko na posao, neko u školu, neko u zabavište… tek ona od ranog jutra sama. O komšiluku, mrčakluku, i da se ne priča.

Prije podne gleda školski program. Naučila je gdje se pali, a gdje gasi ono čudo. Poslije podne repriza. Majka je naučila da kaže “repriza”. Ono što nije gledala i slušala kad je bio vakat za to, sad mora pod starost. A ratni filmovi za sve jade. Kao da joj rata nije bilo dosta. Mi, boga mi, ćesto je govorila, kao da nemamo ništa ljepše i pametnije od toga rata.

U selu nema televizor, i ne treba joj. Taman preko ljeta zaboravi na to zlo, počine, a čim stigne tamo, čim veče padne, evo ti ih, zapucaju. Bože, pomenulo se, ne ponovilo se!

Ili se daju neki bezobrazni filmovi, da te bog sačuva! Nije za nju staru da to gleda, I još pred svojom rođenom đecom. A nemaš kud: da zažmuriš ili da bježiš. Ne znaš šta je gore. Pa kad su naši filmovi, nešto i razumiješ, ali oni tuđi! Ako joj đeca ne pročitaju, kao da je ćorava, i gluva, i nijema. Baš tako. Poslije rata, boga mi, prisjeća se, kad ono počeše narod da opismenjavaju, nauči i ona ćirilicu skroz, i da čita, i da piše. Bila odlikaš. Ali skoro sve zaboravi. Koliko bi joj danas to trebalo, nema para kojima bi platila.

“Koliko ima ovo do 29. novembra?” pita.

“Još mjesec i po, majko.”

“Mjesec i po, veliš, auuuuuu! Nikad ovako rano nijesam zaključala kuću.”

Uveče počinje pakovanje. Ništa ne smije da se zaboravi. Vratiće se, zna, tamo na proljeće, ako je nešto ranije ne potjera natrag.

Оdabira slike: “Ovu ću, ovu, i ovu, ovu sam nosila prošle godine,  i ovu…”

“Što me gledaš tako?” kaže pokojnom mužu. “Ne boj se, sa mnom ćeš u Srbiju, neću te ostavit. Uvijek si se radovao kad smo šceli tamo k đeci.”

Stavlja slike u jedan pregradak od tašne. Ličnu kartu, zdravsvenu knjižicu s odreskom o posljednjoj penziji u drugi. Da se ne pomiješaju. Meće u kesu: mast protiv reume što su joj ćerka i zet poslali iz Njemačke, kamilicu koju je sama brala oko kuće, babinu dušu…

U putnu torbu ređa flaše umotane novinama: flašu sa sokom od drenjina, prijeki lijek za stomak, višnjevaču, flašu prepečenice punjenu borovnicama, tri litre ljute: “Ovu za zeta, ovu za tebe, ovu…”

Legli smo. Do kasno nije zaspala. Čujem nešto šapće.

“Jesi li zaspala, majko?”

“Samo što nijesam!”

Ujutro loži vatru. Pucketaju suve grančice.

“Ne moraš da ložiš, nije hladno!”

“Neka, nek se zadimi, nek se vidi. Dugo je do proljeća.”

Pirka klečeći, raspoređuje žar i grančice. Koja ne može da stane, lomi je preko koljena. Sačekuje da se ploča dobro ugrije, a onda kuva kafu. Pijemo. Prevrćemo šolje po običaju. Majka čita slike.

“Ima li puta?”

“Puta ima,”odgovara, “a ima i bolesti. I malo dalje, evo, pogledaj, grob!”

“Ma kakav grob, majko? Je li neko na postelji?”

“Da ja znam nije, ali ovo ti je u selu grob! Nikad me u to šolja nije prevarila. Žao bi mi bilo da se to desi, a da ja tu  nijesam. A tako će bit.”

Odvojili smo jabuke i kruške po kutijama. One što ne možemo ponijeti natrpali smo nasred sobe.

“Bojim se da ne smrznu. A ovoliko blago. Pogledaj kakve su. Jedre, rumene, zdrave, pune soka, samo što ne prsnu. Ni prskane, ni trovane… Kad se ovako štetivaju, kad ih ovdje nema ko jesti, bolje bi bilo i da ne rađaju. Lakše bi mi bilo. A taj vražji Beograd na kraj svijeta, ko će sve da prenese tamo.”

Prekriva ih pažljivo ćebetom, okreće se po kući, ispituje posljednji put da nije nešto zaboravila. Podiže sa patosa šibicu, stavlja na ormarić. “Valjaće.”

Uznemirena je. Opet se vraća u sobu s voćem. Dolazi do mene otuda neko šuškanje, nešto traži, prebira. Kao miš noću podno kreveta.

“Nu, dođi ovamo da ti nešto pokažem!”

Ulazim. Sretne me miris voća. Ona otvara orman, laganim pokretom ruke podiže lijepo složene košulje koje niko odavna ne oblači, ili koje nijesu nikad ni oblačene.

“Vidiš li ovu sa zlatnim ošvicama, izvezenu, ovu crnogorsku? Nemoj da zaboraviš đe je, evo, ispod ove kafene. I da mi obučete nju, ako mi se nešto tamo desi.”

“Još ćeš ih ti razdrijeti, majko, kažem i tapšem je po ramenu, osmjehujući se.”

I prisjećam se: još prije četiri godine rekla je da joj se sašije kostimsko teget odijelo, za ukop. Govorila je: “Nek se ima. U ovim godinama nikad se ne zna!”

Tako prođe godina i druga, novo novcijato teget odijelo visi u Crnoj Gori u ormanu, miriše na naftalin. Treće godine majka reče: “Boga mi, đeco, ja ću da obućem ovo odijelo. Ono propada, te propada. Nema posla, zalud čekam, još mi otud ne šalju poziv.”

Otada ga oblači samo u rijetkim prilikama. Kako je putovanje za Beograd jedna od takvih, obukla ga je i danas.

Pazimo na vrijeme. Ostalo je još pola sata. Očeljala se, isplela sijede pletenice, obvila oko glave, povezala jednu pa drugu maramu, pogledala se u ogledalce.

“Eeee, kakvu sam samo ja kosu imala ka đevojka, u selu joj ravne nije bilo!”

I dok se prisjeća polako pruža ruku ka tašni u kojoj se, možda, nalazi jedna od takvih slika.

“No i ovo što imam je mnogo. Kad me ukoči crna reuma, ko će mi je češljat? Ne mogu od bruke, a ošišala bi se ka one varoške.”

Ustaje, gleda u slike unučadi poređane na radiju.

“Nek ostanu, nek mi razgovaraju kuću. Kad se vratim, biće mi lakše. Čim otvorim vrata sretnu me, čini mi se da je kuća puna čeljadi.”

Obilazi kuću.

“Zatvori sve kalpake, dobro ih zakači iznutra!”

Daje mi na kraju ključ.

“Obrni dvaput, znaš da provaljuju.”

Vraćam joj ključ. Stvari sam već ranije odnio na put gdje staje autobus koji će nas odvesti do Beograda.

“E, pa, zbogom kućo!” pozdravlja se kao sa živim čeljadetom.

Niko ne otpozdravlja. Unutra tama i muk. Samo zidni sat daje znake da je tamo još nešto živo, a i on će već sjutra stati.

Ispred kuće, za nama, mir jesenji. U zaboravljenim plodovima, visoko, sunce sazrijeva. Žuti pas Šapo u hladu kruške maše repom.

“Milicaaaaaaaa…”, iz kukuruza daleko preko potoka neko zazva: “Ojde li to u Srbujuuuuuuu…?”

“Ojdoooo… ojdooooooo…”

“Srećan ti put, Milicaaaaaaa…”

Na putu se zatekoše i neki rođaci. Opraštaju se. Ženama potekoše suze. Kliznuše i njoj.

“Pa, nemoj dugo, Milica, i ovako si rano otišla!”

Dođe i Budo, on nam ove godine peče rakiju.

Majka mu brzo naručuje:

“Pripazi na kuću, Budo! I nemoj da omekšaš rakiju. Ne znam ja  za čiju će se dušu pit. Al za bilo čiju, nek bidne ”gospođa”, kakvu je pekao moj pokojni Milan.

Uto stiže ”Raketa”. Ubacujemo kutije pune voća, kačicu sa sirom,  torbe… Kondukter guđa, vrti glavom.

Kroz prozor autobusa majka pogleda prema kući. Mahnu u prazno.

Prolazimo iznad groblja. Ispod velika tri hrasta očev spomenik se jasno uočava. Ona i ovog puta mahnu, samo kratko. U očima joj se zaiskri.

Još neko vrijeme u ruci je, čvrsto stegnut, držala  veliki crni ključ, kao da je u njemu držala sve što ima i što je imala, a onda ga stavi u tašnu.

Dragomir Dale Ćulafić

Iz knjige pripovijedaka ”Ključ”

(Priča prevedena na engleski u knjizi HIGHLAND Talk: Montenegrin Short Story)