Nijedno nasleđe nije samo dično, slavno, uzorno, idilično. Svako doba, svaka kultura, svaki običaj i tradicija, svaki moral, sigurnost i čednost imaju svoj stil, svoje prefinjenosti, ali i svoje grubosti i svireposti.

U tradiciji ima pogrešnog vaspitanja, lažne uviđajnosti, obrazaca koji nisu na kodu narodne mudrosti i na koje ne treba računati u budućnost. Svako vreme ima svoje mane, privilegije, prednosti, a kulturološko nasleđe treba da služi kao polje svakodnevne intervencije i kreativnosti savremenog čoveka.

Tradicionalne vrednosti u tranzicijskom periodu imaju negativnu konotaciju, čak i rigidan koncept tumačenja prošlosti. Filtrirana i oslobođena krajnosti i svakog natruha pseudonaučne, mitomanske, pragmatske i istorijske dimenzije, tradicija kristalizuje suštinu i meru ljudske mudrosti. Uostalom, ono što u sebi više nema snage i vrednosti nema ni razloga za trajanje. Što bi pesnik rekao: „Nešto bi se moglo popraviti, al’ kasno je da zarastu posekotine u sećanju“.

Shodno svojim pravilima i vrednostima, svaka kultura modeluje svoje svetkovine. Pojedini društveni običaji imali su veliki značaj, pa su ljubomorno čuvani i njegovani u duhu narodne etike i načina života. Neki od njih su se izgubili, neki su zaboravljeni, a neki pred zaboravom. Kao korpus tradicionalne prakse, svadbeni običaji obiluju nizom postupaka i radnji sa izraženim akterima, njihovim funkcijama i ritualima koji su se zadržali do danas, bilo da je reč o seoskoj ili gradskoj sredini.

Ženidba i udadba, nije li to već predstava, manje-više svečana, pompezna, glamurozna, ponekad i komična? Ovaj kulturološki događaj poznaju svi narodi i kulture, a zajedničke su im simboličke i magijske radnje, koje povezuju budući bračni par, štiteći ga od zlih uticaja. U našim krajevima od davnina postoji zanimljiv i do danas funkcionalan svadbeni ritual prve bračne noći ili, kako se kod muslimana zove, đerdek.[1] 

Temeljno izučavajući ovaj fenomen, došao sam do zaključka da se na balkanskom prostoru ovaj običaj razlikuje u nijansama, koje su skoro zanemarljive.

Prva bračna noć, velika, večna poetska tema neodgonetnute istine i potencirane atmosfere, bliska mnogim narodima i kulturama od pamtiveka. Kao najznačajniji segment svake svadbene ceremonije, đerdek je velika igra i drama svakodnevnih, običnih duša i surova stvarnost tradicionalne, nebeske i sudbinske ironije.

Sa vekovnim pravilima, punim trivijalnosti, koja se svemu podsmehuju, ova predstava i njen narativ nisu bili u posedu samo jednog vremena, jedne generacije ili jedne civilizacije. Arhaična forma braka i porodice u ugroženoj privatnosti ostajala je gotovo bez mogućnosti da sačuva svoju intimnost, čednost, istinu i dramu. Na temelju ovog kulturološkog običaja nadograđivali su se razni kulturni slojevi, prožimali i stapali razni rituali, pogotovo u ruralnim prostorima. Svako selo i svaka kuća imali su svoja mala skrivena pravila, svoje sentimente i socijalne mehanizme, različite od drugih.

Ovo nije svedočenje ni interpretacija u kojoj je potrebno sve reći, već ogled o intrigantnim momentima iz nedodirljivih slojeva i zatamnjenih trezora sećanja. Da u tradiciji ima ponešto rigidno, najbolje pokazuje ova naracija, koja će osvetliti dosta toga što je prikriveno senkama nedorečenosti.

Uz najveću moguću određenost , širinu i argumentaciju, ovo je pokušaj skidanja vela tajne sa pojave za koju smo mislili da je poznajemo i razumemo. U vidljivom raskoraku s logikom i stvarnošću, ovaj kulturološki obrazac treba sagledavati kroz prizmu emocionalne, moralne i duhovne egzistencije čoveka, gde tradicionalni zakoni ne trpe izuzetke, baš kao ni zakon gravitacije. Štaviše, u njemu se očituju sve karakteristike besmisla i mračnih merila vrednosti u kojima se sapliće melanholija teskobnog života, gde nikakva uteha nije pomagala.

Nezrelim, nedoraslim i uniženim dečjim dušama, tradicija će ubrzo dodeliti ulogu glavnog junaka drame koja tera suze na oči. Ovo opominjuće kulturno iskustvo pokazuje svoju punu relevantnost u formiranju čovekovog individualnog, ali i kolektivnog identiteta, kao i odnos naših predaka prema njihovom pogledu na život i na svet. U okviru specifičnog seta pravila i konvencija, naši preci su različitim metodama i putevima usađivali veru kod mladih da je brak vrhunac sreće i životne ispunjenosti.

Do braka je dolazilo iz mnogih motiva samo ne iz onog najvažnijeg – a to je ljubav. Bračne zajednice su zasnivane dogovorom porodica, bez ikakvog prethodnog kontakta i upoznavanja bračnih partnera. U pozadini toga stoje različiti interesi, a pre svega potreba da se očuva i uveća porodično bogatstvo, na račun ljubavi i prava zaljubljenih na slobodu ljubavnog izbora.

Devojke su bile pod nadzorom, bez mogućnosti za bilo kakav socijalni kontakt, dok su mladići imali skoro potpunu komociju i slobodu, što je, u najmanju ruku, bilo protiv „zakona života“. Bile su to zabrane koje isključuju bilo kakvo prekoračenje, koje krote ljudsku prirodu i koje sputavaju san o životu i sam život. Devojačko osećanje bespomoćnosti razorno je uobličavalo njenu dubinsku ljudsku smoždenost, bez milosti rastakalo njen lični integritet i čvrstinu, u čemu je naglašen apsurd i grotesknost običajne folkloristike čvrstih normi i principa.

„Jesam za gledanje, ali ne za diranje, jer ja sve to čuvam za đerdeka, pa ko me isprosi, neka sve nosi“, bila je to nametnuta sintagma jedne čvrste dogme. Roditelji su nastojali preduzimati sve radnje kako bi njihova deca, prilikom odrastanja, bila odgajana prema ustaljenim normama patrijarhalnog života. Kada devojka navrši četrnaest-petnaest godina, smatrali su je već odraslom.[2] Bile su pokrivene maramom kao i udate žene. Roditelji su vodili brigu da djevojke same ne idu iz kuće, već su išle u pratnji majke, strine, sestre ili brata. Djevojke prijateljice su jedna drugoj mnogo značile jer su mogle međusobno razgovarati o svim djevojačkim temama i tajnama.

Patrijarhalni moral je bio surov, brutalan i bezuman za sve one koji se nisu pridržavali uobičajenog kodeksa ponašanja.[3] Teško je naslućivati šta je bilo logično, a šta nije, šta realno, a šta irealno, šta je moralno, a šta je amoralno, povezano i nepovezano, shvatljivo i neshvatljivo, moguće i nemoguće. Pripremane za pasivnu ulogu u društvu, devojke, široko otvorene duše, koje su se udavale vrlo mlade, umele su da vole i sanjaju, da maštaju, da neguju ljubav na daljinu, ljubav bez dodira i nežnosti, zamišljenu, izmaštanu, iako su bile prikraćene za strast i bliskost; da plamte, drhte, crvene u šaputanjima, čuvajući svoje intimne tajne skrivene duboko u srcu.

Najbolje su videle i osećale kad zatvore oči, između neba i zemlje, zaljubljene u svoju siromašku gordost. Uostalom, ljubav je duboko usađena u srce svakog ljudskog bića koje čezne da voli i da bude voljeno, stvarno, duboko i snažno, a to zahteva da se dvoje ljudi uzajamno i potpuno otkriju i otvore, da se prepoznaju i upoznaju.

U patrijarhalnom poretku postojala je utvrđena praksa po kojoj je prva bračna noć najznačajniji ritual svake svadbene svečanosti.[4] Taj najiščekivaniji trenutak u životu svakog bračnog para sublimirao je mnoge aspekte paganske tradicije, verskih pravila i lokalne filozofije. U nekom konačnom svođenju životnog iskustva, u tradicionalnom sistemu vrednosti, đerdek se pokazao kao fatalan čin u životu mnogih devojaka. Inače, prostorija gde mladenci te noći borave zove se đerdekhana, vajat, ćelerak, ljubavna soba, ložnica.

Svaki đerdek nosi karakteristike posebnosti, uprkos ustaljenim i uobičajenim opštim pravilima po kojima se odvija.[5] Naravno, u ovom sublimiranom esejističkom prikazu nemoguće je navoditi sve pojedinosti lokalnih običaja koje prate ovaj fenomen.

U odvažnom trenutku slavlja, kad svako traži da prepozna sebe, ukida se distanca: mešaju se vremena, nivo stvarnosti, ostvarenosti i odgovornosti. Stotinu duša, a dve tri porodične sobe, sve jedna do druge ili, iz jedne u drugu. Polet, bujnost, neukrotivi i nepredvidivi svadbarski duh – igra, pesma, nadigravanje, vragolije, svatovi razigrani, zatalasani, pokrenuti, raspevani ne prelaze preko granice pristojnosti sve dok se mladenici ne nađu u prostoriji njima namenjenoj, kako nečim ne bi doveli u pitanje dramu koja sledi. U ovakvoj projekciji ništa i niko ne miruje, ne ostaje pasivan.

Sve oči zagledane u dva tela, sustegnuta u grču, koja sebe zanemaruju i ne osećaju. Između gotovo ritualne vrline i ozbiljnosti, i igre koju je teško i do kraja prozreti, nevesta, devojčurak, bez čulnosti, otupela i sva u drhtavom stanju dvori na stolici, u jeleče, dimije i papuče vezene zlatnim koncem; na glavi kolan od srme, a oko vrata nekoliko petolirki ili lanac, imitacija od zlata; „nit osećam noge nit ruke, sve me boli, puca mi glava, ne znam da li da plačem ili da se smejem“. Dok ljubi ruku svakome ko uđe, prate je pogledi radoznalih očiju, pogledi što sve vide i pamte. Za to vreme, mladoženja, momčić, posrće pod teretom pravila odraslih, uterivača reda i patrijarhata.[6]

Budući da je većina brakova zasnovana dogovorom roditelja, prvi kontakt mladenaca dešava se u đerdeku. Doduše, prvi bliski telesni kontakt – iz snova devojčica, imaju i oni koji su u brak ušli svojom, a ne roditeljskom voljom. Jednostavno rečeno, moralni princip je egzistirao kao individualna tačka oslonca svake bračne zajednice.[7] 

Prostorija ili konačište za izgubljene duše, u kojoj mladenci provode svoju prvu noć – krevet, posteljina, hrana, slatkiši, pokloni i još štošta, posebno se sprema i ukrašava.[8] Kad stari svat odluči, mladenci odlaze u svoju sobu; svetlost sa raznih strana, uglova i visina. U toku samog ulaska neveste i mladoženje, pa sve dok se vrata ne zaključaju, postoje najrazličitije forme ponašanja svakog od aktera.

Uhodana mučna svadbena partitura izvodi se na svoj poseban i originalan način u kojoj svi igraju glavne uloge. „Niko ne odlazi, svi čekaju da nas svedu“, a mlada umire od umora i stida. Nisam siguran da znaju svoju sudbinu, niti onim što se sa njima i oko njih događa. Sa manje ili više umišljenog i zdravog razuma, uz ne male improvizacije normalnog i moralnog, zarad smešnog, nakaradnog i pomalo suvišnog običaja, svatovi se poigravaju, pevaju, izobličavaju, karikiraju, parodiraju, čine sve kako bi ostvarili komične efekte kroz aluziju na sami svadbeni čin. Na sceni je, zapravo, zavidna mera pomerenosti i niskokomičnog prizemljenja čitave predstave.

Uz pesmu, viku, kikotanje, lupanje i razbijanje, zanesene i snene, zabludele i izgubljene, utopljene i potopljene duše, uvode u njihovu sobu. Sobom zauzeti, koliko i nadom, strepnjom i strahom, zazidani u despotske zidove tradicije i porodice, nejaki, skrušeni i zbunjeni, mladenci bivaju prepušteni jedno drugom, dok mlađarija nakaradno i lepo, veselo i komično, živahno i raspeto, između smeha i suza, do duboko u noć, a neretko i do jutra, ispred vrata, ispod prozora, uživa u druženju, jer je to put da jedni drugima budu bliži.

U takvoj predstavi dešavali su se i paradoksi: dok se u đerdeku tuguje, vani se raduje. Ovi rituali u svojoj, naoko složenoj punoći, otkrivaju svoju prazninu i versko-pagansku dimenziju braka i života.

Ovakve predstave su više od moralističkih dilema; zapravo, one su ono što i treba da budu za to vreme: razigrana scena, igra skrivanja i razotkrivanja. Prva bračna noć nije pozorište, ni hram, ni cirkus, nije klasični ritual već najpre sud i bajka za odrasle.[9] 

To su nedorasle ranjene duše i njihovo zebnjom zastrto lice, umorne, uplašene brutalno i direktno, bez suptilnosti i nežnosti, nespremne da bez trunke emocionalne soli dožive u punoj svetlosti svoju prvu bračnu noć. Uz goli nagon i primitivizam, doživljavaju pravi šok, bliži silovanju nego zadovoljstvu. Žensko telo, itekako senzitivno, samo pokazuje šta mu je, koliko i kad potrebno.

„Bila sam van sebe i prestravljena. Nisam spavala čitave noći, ali njega to nije zanimalo. Posle svega je usnio spokojnim snom“. Naravno, nisu se sve žene s užasom sećale svoje prve noći, a što je mnogo zavisilo od njihovog temperamenta i nivoa svesti. U praskozorje ili, kako muslimani kažu, sabah, ustaje nevesta. Po redu i običaju, ona obavlja prve jutarnje poslove, koji u većoj porodičnoj zajednici ili zadruzi nisu mali. Za to vreme, svekrva ili neko drugi, ulazi u đerdek da pospremi ležaj mladenaca i pri tom uzima čaršav, kao dokaz čednosti i iznosi ga iz sobe.

Prva bračna noć, na svoj način, drevna je ljubavna priča sa najrazličitijim ishodima melodramskog karaktera, puna zebnje, strepnje i iščekivanja; ona nije samo veo koji skriva već i razotkriva. To je igra opasnih istina koja kroz sumnju dovodi u pitanje ljudsku prirodu. U strogom tradicionalizmu, gotovu fanatizmu, gde caruju dva kodeksa – jedan liberalni, za muškarce, a drugi vrlo strog, za žene, svaka realnost postaje surova prema nedoraslom ženskom biću.

Mlada utonula u ćutnju, iz koje se nijedna vrata nisu otvarala, osim zebnje i straha. U tom čudnom ritualu bez ljubavi, svekrve se izdvajaju merom svoje presuditeljske uloge. Sa komesarskim i zavereničkim uverenjem, lišenim nepristrasnosti, prave priču o moralu, etici, dostojanstvu i obrazu, svoje (ne)suđene snaje. Iskusne, budući da su se u životu svega nagledale, a ponegde i zaove ili kume, sabrano iz pozadine, sa sumnjom da poremete narativ, nalaze ono što su tražile i za čim su tragale.

„Znala sam da će svi da gledaju moj čaršav, ali sam bila u tolikom šoku da se jedva sećam kako su ga uopšte skinuli“.

Svekar i svekrva biraju devojku za svog sina, oni joj i izriču presudu, nastojeći da joj uskrate i oduzmu sve one vedrije i smirenije trenutke koje bi joj život, eventualno, donio. Kakvo je to njihovo zalaganje za brak i život u kome je isti ponižen i gde su bili glavni akteri izbora. Ovaj čin destabilizuje sve matrice – porodičnu, rodnu, polnu, društveno socijalnu. Kako god, đerdek u svom završnom činu dobija novu sudbinsku dimenziju.

Đerdek, drevna skaska o paradoksu, pun je uskovitlane sile, privlačne i mračne strasti koja sluti uživanje, ali i tragično stradanje. U toj čekaonici svih metafora, devojačkih želja i nadanja, razgolićuje se potpuna dekadencija odsustva iskrenih emocija. Kao nebeske ptice, osetljive na čast, dostojanstvo i obraz, razapete između unezverene nade da će sve biti bajkovito i ogorčene borbe, potpuno su bile usamljene.[10] 

Sužena devojačka svest, tesni razum, skučeni racionalizam, opterećen predrasudama i neznanjem, nije u stanju da domisli bilo kakvu istinu, a ponesene duše trepere nad izazovima. Njihova svest i savest bile su zamrle, ako ne i ugušene. Još u svojoj porodici ciljano izolovane od tema koje se odnose na fizičku ljubav, vaspitane u uverenju da je ljudsko telo grešno, bile su mentalno blokirane po pitanjima vezanim za intimnu sferu. Krvni sudovi u takvim okolnostima ne stižu da prate nalete unutrašnjih tokova, kad se sudaraju mladoženjina nada i devojačko očajanje.

U prirodnom uvećanju neprirodnosti, dok iznad njih pleše anđeo gordosti i demon propasti, sve se dešava u sukobu paradoksa i kontrasta, gde bi se i jak čovek slomio ili zaćutao. Prevelike nade i očekivanja mladenci natovare na svoja leđa nesvesni svoje moći, svoje snage i nosivosti. I sve liči na veliku poetsku temu iz koje isijava besmisao i tuga.

U ovoj arheologiji urušavanja života, ljudskosti, vrednosti i principa, nesagledive su posledice nalaza „ovlašćenog lica“ na posteljini mladenaca. Nastranim iskoracima, u trenutku bezuslovne jasnosti na kodu narodne tradicije, dirljivo i potresno, izriče se presuda: ako nevesta nije devica, uz lukave reči utehe, sa besom i ogorčenjem, vraća se istog dana roditeljima kao „oštećena“. Od lakoće bliskosti, do tenzija i posrnulosti.

Zlostavljena u svom domu, devojka se smatra razvedenom, bez šanse da se ponovo uda. Ostavljena i zapostavljena od svih, preživljava traume celog života, a porodici i bratstvu ostavlja u amanet žig sramote. Nastojeći da izbegnu ovakva poniženja i traume, lucidnije i mudrije devojke nalaze rešenje bežanjem za svog momka; bilo je i onih koje su svoju prvu bračnu noć provele kod svojih roditelja ili bi, usled objektivnih razloga, svoju prvu bračnu bliskost odložile nakon svog mesečnog ciklusa. I najzad, ne zaboravimo i na česte slučajeve kad mladenci, odnosno mlada, ostavi trag svog devičanstva nekom svojom domišljatošću.

Očekivano, iza ovakvih poduhvata, čistunci i oni koji bi do kraja da „apsolviraju“ svaku svoju dilemu ostajali bi kratkih rukava. I tako se u ovom narativu otvara prostor za igru laži i istine, ponosa i žaljenja. Neretko, po svanuću, razočarane, traumatizovane i uplakane neveste vraćale su se svojim roditeljima, rešene da se više ni po koju cenu ne nađu u kući ugovorenog izabranika. Ovakvi prizori nadahnjuju svojom simbolikom, budući da se sudbina mnogih u tom prividu slobode pokazala paradigmatičnom za tradiciju i običaje toga vremena. Ta intimna lirika, taj jedinstveni i diskretni individuum, podrazumeva prisustvo osećanja usamljenosti, neshvaćenosti, nesrećne ljubavi, izolovanosti i apsurda.

U zavisnosti od temperamenta, stanje depresije indukovano iskustvima prve noći kod nekih supružnika prelazi u punu fascinaciju intimnim životom. Za druge je to gađenje ostalo do kraja života. Ipak, većina nije dozvoljavala životu da padne tako nisko – živela je život, negovala svetlost. U takozvanoj goloj istini, koja ne staje ni u najbolju ni u najgoru priču, u žalosnom i prezira dostojnom pokušaju da zastidi prostotu, prva bračna noć daje veliku moć ali ogoljuje i nemoć.

Pojedini sa prezirom nazivaju đerdek tamnicom bračnog rituala, budući da svaka patnja i nesreća ostavlja za sobom trag, trajne i duboke slike. Mnogima je ova noć zauvek oduzela volju za telesnom bliskošću, posle koje nije svanulo. Ako je i postojala ljubav, ona je bila svedena, bliža telu nego srcu i duši, sa učinkom iščašene realnosti, osujećenosti životnih tokova i ciničnih stereotipnih društvenih modela.

Selo kao poseban model života i rada, specifične balkanske kulture, sa primitivizmom dubokih i trajnih korena, bilo je najčvršći oslonac ovim običajnim temeljnostima. Ograničeni kapacitet ljudskog razuma, koji živi od postavljanja granica, od zastarelih koncepata, od isticanja paradoksa čije prisustvo ništa ne afirmiše i ne dokazuje. Oneobičavajuća običajnost u kojoj, na prvi pogled, nema tragičnosti, niti uzvišenosti, sa potencijalom koji se nije pokazao dobronamernim prema najnežnijim ljudskim bićima.

Fascinantan je spoj tako nečeg donedavnog, zbog čega čovek posumnja da se uopšte i dešavalo tako nešto, i ove realnosti koja nam danas ječi u glavama. Bio je to ritual u kojoj je sirova stvarnost ostala dužna životu i ljubavi. Interesantno je da su još uvek među nama akteri ovog običaja, koji se dobro sećaju svakog trenutka provedenog u đerdeku.

Možda je ovo vreme u kojem će tihi, anonimni pojedinci, sačuvati istinu i preneti je svom potomstvu kao iskustvo i poruku, da se kaže kako se živelo i kako se može živeti i valorizovati prošlost kakva je zaista bila, bez korekcija i ulepšavanja. Živimo u dvostrukoj stvarnosti: onoj o kojoj nešto znamo i u drugoj koju ne poznajemo.

Treba otvoreno reći da su se mnoge ljudske sudbine i mnogi životi na startu završavali u padu, u nekoj vrsti duševne i emocionalne patnje, izbezumljenosti, ludila. Nema gore sudbine koja može zadesiti mladu ženu od prevremenog ukopavanja u obazrivost i negaciju. Šta se nekad zbivalo, kad je svet bio tako veliki, a ljudi mali, nikad nećemo pouzdano doznati, jer zbilja je uvek deformisana senkama naših utvara.

Svako novo vreme daruje i drugačije običaje i veselu nadu. Đerdek je danas recepcija koja govori jezikom prevaziđenosti i još samo ponegde odoleva svom raspadu.[11] Danas, žene su postale apsolutno slobodni tumači i „konzumenti“ bračnih pravila.

Ramiz Hadžibegović

Izvor: Montenegrina.net

[1] Potiče od turske reči gerdek, koja svoju etimologiju izvodi iz persijske reči gerdek, mali šator ili čador.

[2] Potiče od turske reči gerdek, koja svoju etimologiju izvodi iz persijske reči gerdek, mali šator ili čador – S. Vuk  Vračević, Tri glavne narodne svečanosti, Božić krsno ime i svadba, sabrano po Boki iErcegovini.

[3] Odrasla sam u hrišćanskoj porodici, a roditelji su mi uvek govorili da je nevinost nešto najdragocenije što imam. Kad sam imala petnaest godina zarekla sam se u crkvi da ću nevina ući u brak.

[4] U islamu nije zabranjeno odgađati prvu bračnu bliskost za neko drugo vreme, ali za to moraju postojati razlozi.

[5] Ius Primus Noktis – Pravo gospodara u srednjovekovnoj Evropi da provede prvu noć  s devojkom koja se udaje za njegovog kmeta ili roba.

[6] Prva bračna noć za muslimane skoro da se nije promenila od davnina, budući da Šerijatski propis ima prednost nad svim običajima i tradicijom.

[7] Prva bračna noć za jevrejsku porodicu zaista je bila prva. Svaki sastanak mladih pre venčanja odvijao se pod nadzorom rodbine.

[8] U budizmu postoji običaj da se soba u kojoj će mladenci provesti svoju prvu noć luksuzno ukrasi.

[9] Romi svoju prvu noć nazivaju „iznošenje časti“ i smatra se najvažnijom ceremonijom na venčanju.

[10] U Japanu postoji zanimljiva tradicija. Mnogo je malih ostrva pa se mladi mogu povući na jednom od njih. Prvo hrane jedno drugo, a zatim daruju. Žena poklanja mužu mač a muž ženi svilu, koju seče ovim mačem. Zatim se od većeg komada šije haljina za suprugu a od manjeg odeća za prvorođeno dete.

[11] Nakon svadbe imali smo energije samo da prebrojimo dobijeni novac; Čim su nam glave dotakle jastuk utonuli smo u san; Kad smo se napokon dočepali svoje sobe sjeli smo na krevet i navalili na hranu, da bi odmah i zaspali; Moja supruga je prva otišla u sobu zaključala je i zaspala; Bili smo toliko umorni da smo zaspali u svadbenoj odeći; Nakon venčanja napravili smo mali tulum u svojoj hotelskoj sobi. Pjevali smo, jeli i pili. To je bila najbolja noć u mom životu…