Na desnoj strani vijugavog i zmijolikog puta koji vodi na Jelovicu, planinu pitomog izgleda, na samom ulazu u katunsku dolinu, teku dva izvora, udaljeni jedan od drugog dvanaestak metara!
Prvi izvor pristiže preko drvenog lijevka i skriven je od pogleda putnika namjernika, jer se nalazi u čestaru; svi koji su se napili sa njega tvrde da njegova voda krijepi, vraća snagu i miče koprenu sa očiju!
Drugi izvor, pak, nalazi se na malenoj krčevini, tik uz cestu, natkriljen granama bukava, smrča, lijeski i jasena. Izvor je sređen, ozidan i podzidan, sa klupom i metalnom lulom. Voda izbija iz ovlaš otesanog komada vulkanita, kojim planina, uistinu, obiluje. Izvor je, prije više godina, tako ukrasio Peko Đoković, beranski auto-mehaničar i boem. Bila je tu i metalna čaša, ali ju je neko, po nekom nepisanom pravilu, otkačio i bacio neznano kuda!
Ne mnogo poslije gradnje česme Peko je obolio, operisao se i umro je samo mjesec dana, nakon toga. Visoki i krakati Peko, koji je iznio i učvrstio veliki krst na stijeni iznad ambisa nad Manastirom u Crnoj Reci, na ploči česme je samo isklesao: „Odnekuda dođe“! Nije htio da napiše svoje ime, kao obnovitelja i graditelja česme, nego samo te dvije riječi, u isto vrijeme, iskonske, magične i zagonetne!
Ne dugo nakon njegove smrti počeli su mnogi da se pitaju na šta je, u stvari, on mislio kad je dao da se uklešu te dvije riječi!
Oni koji su ga dobro poznavali i koji su se družili sa njime, tvrde da je on mislio na zelenkasti kamen, koji je i uzidan iznad izvora! Naime, Leko je često znao da bdi nad ušćem Bistrice u Lim, koje se nalazi blizu njegove kuće i da uživa u huku vode i u ljutini prepečenice. Međutim, u kasnu jesen i u rano proljeće, kad su dolinu nalijevale silne kiše i kad su se otapali veliki snjegovi na planinama, u vrijeme kad bi Bistrica znala da se preobrati u pravcijatu divljakušu, bivalo je sve drugačije i nekakva neodređena studen i zebnja uvlačile su se u Peka!
Ono što ga je posebno ljutilo i ulivalo mu neki strah, bilo je kotrljanje kamenja, koje je Bistrica nemilosrdno valjala odozgo iz svojeg gornjeg planinskog toka. Ta lomljava ga je često budila iz sna i tada bi on odlazio na obalu i gledao kamenje; tako je i uočio taj komad vulkanita, kojeg je Vesko-Vele Pajković, Beograđanin, Pazarac i Beranac, inženjer geologije, porijeklom iz Berana, prozvao ,,verde berano“, odnosno ,,zeleni beranac”!
Možda je on privukao Peka zbog boje a možda i zbog toga što je bio najbučniji! Tako mu se i javila želja da, upravo tu kamenčinu vrati, gore u brda, tamo odakle je je nabujala voda i dokotrljala. Na kraju ju je uzidao iznad izvora, zajedno sa tim riječima, koje su mu se dugo vrzmale po glavi i kojima je utkao konačni oblike jedne besane mjesečne noći.
Niko ne zna da li je Peko makar i malo pomislio na riječi znamenitog junaka iz ,,Gorskog vijenca“, Vuka Mandušića ,,a ona ti odnekuda dođe“, koje je on izgovorio opisujući dolazak prelijepe snahe Milonjića u sjenokos, kada je sjela ukraj vatre, rasplela vijenac svoje bujne kose i kad je počela da nariče za poginulim djeverom Andrijom!
Kao što je snaha Milonjića ljepotom zasijenila Vuka Mandušića, tako je i bistra, studena voda odnekuda stigla, da opčini svojom pitkošću, hladnoćom, živošću i, naravno, ljepotom pastire, pastirice, planince i planinke, putnike namjernike, vile i vilenjake, srne, lanad, gorske vukove, medvjede, lisice i sve ostalo što hodi i gmiže po zemlji i vije po nebesima!
Došla je ona iz utrobe planine, iz milenijumskog naboja prošlosti, probijajući se na svojem putu, kroz okamenjene tjesnace, uzimajući, uzgred, ono najbolje od raznih minerala a pri vrhu zemlje i probrane sokove iz žila raznog rastinja, da izađe onamo gdje je potrebna svima da im utoli žeđ, da im udahne svježinu, povrati snagu i razbistri um.
I kao što je ona odnekuda došla i mi smo isto tako odnekuda pristigli i kad okončamo svoj put po ovom zemljinom šaru i svijetu, otići ćemo tamo nekuda, neznano kuda, i postaćemo prah, kamen, travka, vazduh, a voda izvora će teći vjekovima, kroz vrijeme i beskraj, svakog djelića sekunde nova i drugačija.
Tekst i foto: Milija Pajković
U znak sjećanja na počivše Peka Đokovića i Veska Pajkoviča
Iz knjige ,,Beranske priče“
