U pretjerano pojačanoj sniježnoj bjelini Berana, koja se već tako decenijama nije pojavljivala, nečujan kao što može biti usamljenik u djetinjstvu, neprestano podmlađivan nježnošću, tog dana odlazio je u vječni smiraj, sa dopunjenim srcem bajpasima, a bez ijedne sjenke na dotadašnji utrošak života -
Momčilo Momo Popović, pouzdanim i iskrenim prijateljima znani Duško, nastavnik hemije i biologije.
Kada i koliko bilje nježnosti raste u čovjeku nije u umjetnosti dovoljno pojašnjeno. Tajna tog raznježavanja za dragog Moma nikla je njegovim rađanjem u Budimlji. I nije ga sa svim paradoksima i nedoumicama života ostavljala usamljenog ni našem grobljanskom uzvišenju.
Čistiji i jasniji od svake sniježne svjetlucavosti i besmrtnih bijelih noći, uputio se ka nebu ne bi li sa sličnom sabraćom završio nezapočete studije na nekoj od rajskih umjetnosti i drugih životnih univerziteta.
Andrićeve "staze, lica i predjeli" započeli su u Travniku Momove "znakove ne pored puta", već na putu, dugom i vatrenom kao uzbuđenje od dobrote, ka budućoj profesiji više prijeteljovanja nego nastavnikovanja sa biološkim i hemijskim procesima života. To ne mogu da prećute brojne generacije koje su sa maturskih svečanosti odlazili da studiraju biologiju ili medicinu. Da liječe ljude pouzdanim dijagnozama i receptima za smjeran i odgovoran život.
Bio je biolog srca, hemičar duše! Album sa trajno snimljenim i plemenitim nemirima života. Herbarijum razlistano utisnut na stranicama duše.
U njemu znanoj alhemiji duha nije se zanosio kao kakav vrač da živu pretvori u zlato, nego život u poeziju, pozorište, muziku, najblaže rečeno, u ples sa beskrajem dodira, s najboljim namjerama da među ljudima bude što manje nesporazuma, gordosti, oholosti, licemerja i poniženja.
Moj profesor Momo bio je odgovorni i preuzvišeno otmeni đak stila, ali stila za koji je mislilac Bifon tvrdio da čovjek i ništa drugo nije nego stil.
Čovjek od nerva. Kao pjesnik Panonije Miroslav Antić tako je i Momčilo Popović, usmeni liričar Lima, strahovao do kraja života, do onog dana nesnošljive sniježne bjeline, da ne odraste, da navodno ne postane, malograđanski shvaćeno, zreo i ozbiljan čovjek.
Po pitanju morala bio je monah, bez crne rize. Više odan prijateljstvu i čovjeku nego Gospodu.
Nenametljivo uspravan, više po dostojanstvu nego po stasu, a u jednom i u drugom je prednjačio. Do poslednjeg daha njegov duh lelujao je našom varoši rasipajući sjaj osemenjen plemenitošću, iskrenošću, vedrinom i nekim njemu samo znanim opuštenim nemirima.
Njegov krvotok, kao čist i nepomućen izvor, izbijao je iz te nježne stijene ljudskosti ka svima koji ga se s razlogom sjećaju.
Nije ni od koga tražio poštovanje, a bunio se ako bi to neko nametao. I među đacima i kolegama i prijateljima sipao je behar i druge proljećne nestašluke biljaka i cvijeća na vjetru društvenih i drugih kulturnih zbivanja.
O dragom prosvetitelju Momu nije potrebno isticati i dodavati bilo kakve epitete. Bogme biće podosta vremena da bi neki poeta ili spisatelj napisao epitaf na njegovoj mermernoj ploči.
U porodičnom vrtu sa nježnom i predobrom životnom saputnicom Mirom odnjegovao je u spartansko - platonskom duhu djecu: Sašu, Spomenku i Ljudmilu. Saša je doktor ekonomskih nauka posvećen učenju o ekonomskom blagostanju i bogaćenju. Koliko je to danas moderno i uputno, samo je njemu znano. Spomenka je ekonomista i živi u zavičaju. Ljudmila je magistar engleske književnosti i živi u SAD-u.
Sa njom bi volio da protkamo očev život kroz djela Hemingveja, Džojsa, Vitmena, ako je baš pravo, iskreno i lično, onda i sa besmrtnom baladom Edgara Alana Poa - Anabel Li.
Drugovali smo s razlozima ljubavi prema umjetnosti. Neke trenutke neomeđenog i spontanog tumačenja svijeta, od Lima do svemira, ostavili smo na terasi hotela Berane. I u njegovoj kući. Do jutra. I to uz jedan trajno nezaustavljivi i plavetnilom zagrljeni osmijeh.
Čuvam i osluškujem taj osmijeh da mi pomogne u otapanju snijega i izvjesne melanholije kad mi se pojavi u snu i na javi zavičaj. Uostalom, kako i koliko bi živjeli bez tajni? Profesor Momo ni u čemu nije tajio sebe.
Eto, na kraju ovog sinopsisa za moguću novelu o dragom Momu Popoviću, mogu da kažem da mu zemljakinja i sjajna glumica drame pozorišta u Sarajevu Darinka Đurašković, nije nikada zamjerila što nijesu zajedno završili studije glume. Znala je da će Momo iskrenije i ubjedljivije da podijeli život onakav kakav jeste među ljudima, nego najčešće improvizovan i dopunjen na sceni.
Eh, susreti sa sjećanjima, Gospode, ne ostanimo bez njih!
Miomir Mijo Mišović
Foto: Arhiva Nov Sloboda/ Adem Ado Softić
Tekst preuzet iz časopisa Nova Sloboda
