Ne zna se kome je prvo palo napamet da se hiljadudevestošezdeset i neke godine,  islika predvorje, tada jedinog beranskog hotela, ,,Beograd”! No, znam dobro da se tog posla prihvatio slikar Petar-Pero Bogićević, uz to još i gimnastičar, bubnjar i padobranac.

Sjećam se kako je započeo sređivanje zidova da bi na njima slikao, kao i svega onog što je bilo uobičajeno i svojstveno za taj posao. Sve nas malobrojne dječake iz glavne i okolnih ulica, koje je zanimalo crtanje i slikarstvo, privlačila je ta priprema i  pažljivo smo sve  promatrali, radujući se što nam je Pero dozvoljavao da budemo svjedoci nicanja prvih javnih zidnih slika u varoši!

Istina, i mi smo bili mirni i trudili smo se da ga mnogo ne zapitkujemo i da mu ne smetamo. Kako su te pripreme odmicale i bile sve napornije mnogi su odustali, pa je  ostalo samo nas nekoliko najupornijih.

Pero je najprije dobro isprao flekave i ružnjikave zidove; rupe i rupice je zakrpio finim malterom i nekom posebnom smjesom, koju je dugo i brižljivo sređivao, čekajući da se to osuši. Pošto mu je bilo dosadno da svaki čas silazi sa omanjih skela i dvostrukih molerskih drvenih stepenica, tražio je da mu dodamo ponešto, što smo činili  naprosto oduševljeni, radujući se što, pa makar i na takav način, postajemo sastavni dio nečeg novog u varoši!

Od znatiželje nas nije držalo mjesto, pa smo šetkali tamo-amo po prostoriji, jedva čekajući da počne slikanje! Podsjetio nas je Pero na jednog od najpoznatijih varoških molera tog doba, na dobrog čika-Branka Arsenijevića, koji nam je svake godine krečio sobe raznim četkama i valjcima i čiji smo dolazak jedva čekali.

A slikanje je započelo nakon tri-četiri dana, na tako nanesenoj tamnoj podlozi. Pero je sav umazan bojama islikavao skijača kako juri padinama Štavne, dok su se u pozadini izdizali iz snijega sivkasto-plavi gorostasni Komovi. Na drugom zidu je iznicao Manastir Đurđevi Stupovi, sa vrelom ispod njega!

Iz dana u dan slike su postajale sve življe i življe! Manastir je dobijao na bjelini i svježini i iznicao je iz tame, sve ljepši i ljepši, kao da se pomalja iz nutrine vjekova, koje je, s ponosom, nosio u sebi, prkoseći vremenu, osvajačima i  ovim potonjim, našim, koji su uvodili stoku u njega, krali svjećnjake, dragocjenosti, priloge i koji su stavili katanac na njegova hrastova vrata!

Ispod njega je blistalo vrelo i sve je ličilo na  ilustraciju nekakve bajke, mada to i nije daleko od istine, jer je stvarni pejzaž, uistinu, bio bajka!

Kako je vrijeme odmicalo, uskoro smo uz Pera ostali svega nas troje-četvoro koji smo voljeli da škrabamo po sveskama, iscijepanim papirima iz očevih i majčinih bilježnica, na hartiji kojom su se zavijale kupovne namirnice, pa i po zidovima iznad  kreveta. Strpljivo smo čekali da sve bude i završeno. Nije prošlo još mnogo vremena i sve je bilo okončano, a slike su zasijale u svojem punom sjaju, čineći da jedno obično hotelsko predvorje, jedan najobičniji hol, preraste u pravi izložbeni paviljon i dobije nekakav uzvišeni sjaj.

Međutim, slikanje manastira i čudotvornog vrela, neki nijesu shvatili baš kao turističko i obično slikarsko predstavljanje naše doline, nego kao vraćanje na prošlost koju su strogo zabranili! Stoga je tu bilo povuci-potegni i mnogo vijećanja iza strogo zatvorenih vrata, u Komitetu,  na tajnim sastancima.

Na kraju je, na glavnom partijskom sastanku, neko ubijedio one kojima ništa nije to bilo jasno da društveno-političko uređenje zemlje nije uopšte ugroženo, da Perova slika ne sadrži nikakve religiozne primjese ili bilo kakvu drugu poruku osmišljenu da podriva bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, a i da ga truje, pa je poslije četiri sata vijećanja, popijenih deset gajbi piva, presušenih nekoliko litara rakije, uz meze i turšiju, odlučeno da slika manastira, ipak,  može da ostane!

Pero se, u međuvremenu, ubrzo poslije toga, odselio iz Berana, da bi mu se, kao i većina onih koji su napustili dolinu, vraćao sve rjeđe i rjeđe i to mahom ljeti. Kako sam odrastao i spoznavao ono što me zanimalo, sve više sam shvatao da je Petar-Pero Bogićević iz duge i široke Polimske ulice, u stvari, prirodni nastavljač stare  i poznate u Evropi Šudikovske slikarske škole.

Maleni i topli dom Bogićevića, doseljenika iz bjelopavlićke ravnice, smješten preko puta nekadašnje Muzičke škole, zapahnuo je dah komovskih i bjelasičkih vila, zaštitnica ljubavi i umjetnosti, pa je i mlađi Perov brat Jovan, rođen na Vidovdan, a kršten upravo u Đurđevim Stupovima, pošao i stigao u slikarsko-vajarski-pjesnički svijet.  

U odslikani i ukrašeni hol, u kojem se nalazila i recepcija hotela, uselio se mirni i dobri čika-Branko Joković, prodavac cigareta i novina, sa naočarima velike dioptrije. Predvorje je dugo odisalo na cigarete, domaću šljivovicu, pivo i na humanizam i renesansu!  

S propašću hotela i grada stigla je i pošast za Perove zidne slike. Najprije su ih zaklonile police prodavnice, koja je otvorena u tom prostoru, a onda su i sasvim sastrugane i otišle u nepovrat! Skijač se strmoglavio niz komske padine i nestao je u krečnoj oluji, negdje ka udolini mitske i tajanstvene Perućice, a istu zlehudu sudbinu doživio je i svetinja-manastir, sa čudotvornim vrelom!

Presahnuo je izvor, nestala je naslikana Prvoslavova zadužbina, koja nam je godinama udahnjivala nešto nestvarno i činila svaki ulazak u predvorje hotela drugačijim, koja nas je opominjala na pobožnost i činjenje dobrih djela, iako je bilo neshvatljivo da je u to bezbožničko vrijeme, uopšte i došlo do njenog odslikavanja!

Nevjerovatno je, ali se potpuno uništenje zidnih slika poklopilo, upravo, sa Perovom smrću! Ne dugo za njim, sa ovog svijeta je otišao i njegov brat Jovo, koji je uradio, kao dar, reljef od terakote, na kojem je prikazao Svetog Đorđa kako ubija aždaju, a koji je postavljen iznad glavnih dveri Manastira iznad vrela.

Svoj rad je izlivao u jednoj poznatoj radionici i njen upravnik mu je ponudio visoku sumu novca da zadrži  kalupski odlivak, ali je Jovo to glatko odbio i razbio ga je čekićem, govoreći da će Sveti Đorđe za beranski hram biti jedini u obliku kako je to on osmislio!

Tako je vjerno naslikani Manastir Đurđevi Stupovi, koji je u stvarnosti bio pet puta paljen, pa opet obnovljan, i po šesti put doživio golgotu, a svoje vaskrsnuće dočeka, s vremena na vrijeme, u sjećanjima onih, koji su ga i zapamtili, onako kako ga je prikazao svojim bojama slikar Pero, na zidu  predvorja hotela ,,Beograd”.

A i hotel se, u međuvremenu, takođe, stropoštao u ambis i u vrtlog zaborava, zajedno sa prvim džuboksom, bilijarom, tajnim pokerskim partijama u gornjem salonu, predivnom baštom, muzikom, bogatim mezama, raznim jelima, sokom od malina sa kisjelom vodom, prvom koktom, kvasom, istinskom limunadom, subotnjim cjelodnevnim živim svirkama i dahom dokonluka i razbribrige, koji je još više usporavao i onako spori protok jedinstvenog beranskog vremena.

 Milija Pajković

 Foto: Privatna arhiva                                               

Iz knjige ,,Varoš bez mane“