Stigla je iz Beograda u Berane sa prvim danima jula, početkom šezdesetih ljeta sada već prošlog vijeka, onda kad su uveliko utihnula školska zvona, onda kad su lipe počele da šire svoje omamljujuće miomirise, onda kad je Lim dobio boju očiju najljepše pastirice i vile,

onda kad su se mirisi prvih jagoda, trešanja i jabuka petrovača razlili po varoši, po svim njenim ulicama, uličicama i sokacima, pomiješani sa mirisima iz kujni, u kojima nije bilo odmora; stigla je sa onom prepoznatljivom vedrinom i suncem, toliko drugačija od beranskih djevojčica! Bila je nježno-bijelog tena, tanana, visoka i prelijepa kao lutka iz Venecije, koje su u to vrijeme bile glavni ukras mnogih spavaćih i dnevnih soba u Šaćinoj bari, na Talumu i u Mahali, ali, moguće, i nekih drugih varoških soba i sobičaka!

Beograđanka je ušla u srca skoro svih dječaka iz Komske ulice, a, bogami, i šire. Svi su se vrzmali u blizini kuće u kojoj je odsjela, a u kojoj su živjele njena baka i tetka! Skriveni u gustišu ovećeg i tajanstvenog dvorišta, pored kojeg je tekla jedna od mnogobrojnih beranskih makvi, s velikim nestrpljenjem, kobajagi zauzeti nekom igrom ili pričom, iščekivali su da se gošća pojavi na vratima ili, pak, namoli na prozoru, da im  tako uljepša jutro, podne ili predvečerje.

Nije prošlo mnogo vremena i ona je ušla u purpurni i vilinski svijet Komske ulice, ne sluteći da će postati njen sastavni ljetnji dio. Upoznala se sa svim dječacima i djevojčicama iz ulice i počela je sa njima da igra igre i odlazi na Lim i na čuveni korzo. Velegradski djevojčurak je brzo otkrivao sve čari jedne bajkolike varošice veoma nalik na parče voćne torte na posebnom porculanskom tanjiriću sa cvjetićima i ružama u nekom skrivenom restoranu. Pomno je upijala sve oko sebe, naprosto ne vjerujući da će joj biti tako prijatno u gradiću koji je tada prvi put posjetila, u gradiću u kojem je odrasla njena majka, koju su životni putevi odveli na studije u Beograd, a koja je i ostala u njemu, postavši supruga svojoj studentskoj ljubavi, inače, rođenom Beograđaninu.

Sva srca dječaka kad su bili sa njom u društvu ili, pak, u njenoj blizini, lupala su kao bubnjevi subotom u sali hotela ,,Beograd“ u glavnoj ulici. A veliki i prilično neobjašnjivi nemir kad bi se susreo sa njom osjećao je Marko, vižljasti i crnomanjasti dječak, crnih kao noć očiju, žilave građe, predvodnik u mnogim igrama i nestašlucima, ali onim koji nikome nijesu mogli da naude. Trudio se iz sve snage, ali radeći tako da to niko i ne primijeti, da bude uvijek sa njom ili blizu nje, pokušavajući da privuče njenu pozornost u jednoj pravoj poplavi ostalih brojnih ponuda i izliva raznih vrsta pažnje.

Naveče, u svojoj sobici koja je gledala na dvorišnu stranu, a samim tim i na bjelasičku stranu, nije mogao dugo da zaspe i zurio je u treperavo nebo,  odakle mu se, kao sa filmskog platna, ukazivao njen lik okružen zvijezdama i sazvežđima, i uz mjesečevu svjetlost, ispunjao je sobu odbijajući se od zidova i lijepeći po svodu. Kad god je htio da dohvati njenu ispruženu ruku, da je pogladi, da je stisne, da osjeti onu toplinu koju može da pruži samo nježna ženska ruka, onda bi ga, kao uinat, hvatao san. Budio se ujutru ljut na sebe, kao da je jedan od braće koji nije uspio da sačuva zlatnu jabuku od paunice, odnosno djevojke-ljepote!

Ili mu se samo činilo, ili je to, uistinu, i bilo tako, ali je Jasna, kako se zvala gošća iz glavnog grada, počela da mu poklanja znatno više pažnje, nego li ostalim dječacima, što je kod njih izazivalo potajnu zavist, protkanu primjesama pakosti, svojstvene za mnoge dječake i mladiće iz malih mjesta.

Na lijevoj obali Lima, malo iznad mosta, u sred velikog parka, koji je svim beranskim dječacima i djevojčicama izgledao kao neka začarana šuma iz bajke, sa stazama nasutim šoderom, nalik na kakav lavirint, često su raznorazni cirkusi razapinjali svoje šarene šatre, postavljali kaveze sa lavovima, tigrovima, majmunima a za stabla obližnjeg drveća privezivali su, čak, i slonove; naravno, vrtjeli su se tu i nezaobilazni ringišpili!

Upravo tog ljeta u parku se nalazio ringišpil, koji je doplutao, zajedno sa šarenim autobusima iz Srbije, tamo negdje iz Vojvodine; njime je upravljao omaleni Laslo, koji je, po neki put, pustao djecu i da se besplatno voze; pošto je pjegavi i riđi Laslo volio i da, povremeno, gucne, donosili su mu i čokanje pune rakije šljive, koju su sipali iz ostava, kriomice od roditelja a on bi ih nagrađivao, uz vožnju na vrtešci, često i gađanjem iz vazdušnih pušaka u metu i u metal ispod raznih lutki i napolitanki. Čim bi pala noć, poslije povratka sa plaže i obaveznog loptanja na dva gola, ponekada i na jedan, a to je bila čuvena ,,viktorija“, kao i užine, dječaci i djevojčice su dobijali  dopust od roditelja da mogu biti na korzou do deset sata, ali ni sekund više. Dobijali su i sitniš za jednu ili dvije vožnje vrteškom i za tri kugle sladoleda.

Prije odlaska na korzo vozili su se na ringišpilu; Jasna je uvijek sjedjela na stolici ispred Marka. Već prilikom  prve vožnje Marko je htio da joj u trenutku kad je dohvati i sasvim primakne sebi kaže ono što prije toga  nije rekao ni jednoj djevojčici, čak ni u šali - volim te!

Znao je za to iz priča, iz knjiga, ali i iz filmova. Gledao je često, omamljen i opčinjen u mraku kino dvorane, kako glavni glumac, dasovan, u određenom i važnom trenutku filma, kaže djevojci, kojoj se prije toga udvarao gotovo tokom cijelog trajanja radnje, dok je grčevito drži u naručju, posebnim izvježbanim baršunastim glasom:,, I love you“. I love you, i love you! Volim te, volim te! Živio je za tren da i njegove dvije takve srceparajuće i čarobne riječi, dvije prave raskovničke riječi, dopru do Jasninih malenih i prekrasnih ušiju, ukrašenim s dva prekrasna bisera i da mu ona uzvrati umilnim osmjehom, pa makar nijednu rečcu ne izustila.

Taj osmjeh bi značio sve, i rječitije bi govorio više od svega drugog, pa makar se ostalo samo na njemu. Čitavih sat-dva prije spavanja Marko je to sve uvježbavao u sobi, pa su, kad je jednom jače zakačio stolicu zamišljajući da je dio vrteške i da je na njoj lijepa Jasna, a ova poletjela ka patosu, nagrnuli u sobu roditelji, zaplašeni i uznemireni. Marko je tada vješto odglumio da se sve to zbilo kao posledica nekakvog sna i tobože je spavao.

Međutim, i pored tih opsežnih priprema, kad bi stigli do parka i ringišpila, u trenutku kad bi se vrteška zavrtjela punom brzinom i kad bi dohvatio stolicu sa Jasnom, Marko je, naprosto, ostajao bez glasa, suvog grla. Riječ je zastajala na početku kao da ju je zaledila svojim dahom lično ledena kraljica. 

Kad bi se vožnja okončala i kad bi stupili sa stolica na tlo, bilo je sve uobičajeno i Marko nije mogao nikako ni naslutiti da li je njeno srculence makar imalo okrnjeno nekakvim osjećajem prema njemu.

I naredno veče su se vozili na vrtešci. Opet je, u trenu, kad joj je bio blizu, htio da joj kaže te dvije slatke riječi, ali opet nikakav glas nije mogao da se prevali preko njegovih usana. Ličio je sebi na ribu iz limskih dubina, koja se bori za vazduh, širom otvarajući čeljusti.

To se ponavljalo još nekoliko večeri, a noć uoči njenog odlaska, dok su se vrtjeli na vrtešci, u trenutku kad je htio da je odgurne, učinilo mu se da ga je pogladila po ruci. Ili je on htio da tako bude, pa mu se taj osjećaj javio zbog toga, uostalom, to nikada nije mogao da razjasni ni kao zreo muškarac! Naravno, opet se skamenio i ništa nije mogao da izusti i riječi su se zaglavile na svojem putu od srca, koje je lupalo kao da će da prepukne, do grla, odnosno usana. Tako one nijesu postali ključevi koji su trebali da pokušaju da otključaju srce jednog slatkog djevojčurka.

Nedostajalo mu je hrabrosti da se poprihvati njene njegovane i bijele ruke, da je pomiluje, pa kud puklo da puklo i da, konačno, punom snagom, iz punih pluća, izgovori to ,,volim te“, pa makar i ne zvučalo imalo filmski! Jedino što je mogao da uradi u tom sudbonosnom trenutku njegove rane mladosti bilo je to da se udalji na korak-dva i othukne, onako muklo iz najdubljeg dijela lubine, iz nutrine srca, izbacujući iz sebe, iz svoje unutrašnjosti, svu mučninu i jad, koja se nakupila u njemu svih tih dana i noći.

Dok su, nešto kasnije, trošili vrijeme do deset sati na glavnoj ulici, posmatrajući šetače i jedući sladoled, Marku je u glavi previralo od uskovitlanog vazduha, koji se tokom   vožnje na vrtešci tamo ugnijezdio, zatim od pomiješanosti i zbrkanosti stvarnog i nestvarnog, od sjaja njenih zelenkastih okica, nalik planinskim jezerima, a sve ga je to ljuljalo i bacalo tamo-amo, kao da je na nekom čunu na uzburkanoj vodi, pa je gubio, s vremena na vrijeme, vezu sa mjestom na kojem se nalazio, uz pojačano lupanje srca, na koje je, povremeno, prislanjao šaku, plašeći se da mu ne iskoči iz grudi, ili da ga svojom lupom ne oda prelijepoj djevojčici iz Beograda, iz tamo nekog Slavujevog potoka, iz starinske kuće kod nekog nadvožnjaka, koja ga je, s vremena na vrijeme, šetkajući uz njega, slučajno ili namjerno, doticala pramenovima svoje bujne duge crne kose!

Sljedećeg dana, rano ujutro, dok su vrapci još leškarili na granama drvoreda, a golubovi se spremali da zaguguču, timareći perje, Jasna je, sa majkom, ušla u prašnjavi ,,Tarin“ autobus, ispraćena tetkinim i bakinim suzama, ali i onim koje su se sakupile, ali i nijesu potekle, onim Markovim, koji je sve to promatrao sakriven iza debla velike lipe.

Mnogo godina kasnije, Marko je s lakoćom govorio ,,volim te“ raznim djevojkama i ženama, neki put stvarno tako misleći, a po neki put se i pretvarajući da tako i osjeća i nikad mu se grlo nije osušilo  i nikad ga glasne žice nijesu izdale!

Međutim, kad se domogao svojih poznijih i zrelijih  godina, kad su bijele vlasi postale brojnije u sad već prorijeđenoj kosi, kad su bore i same sebi postale dosadne od učestanijeg pojavljivanja, onda kad je zaista preguslao mnogo toga u životu, ipak mu se jednog ljetnjeg dana koji ga je umnogome podsjetio na ono iz djetinjstva, javila želja, onako naprosto iskočivši iz dubine vremenskog vira, da izgovori ,,volim te“!

Žena, približno njegovih godina, s neizbrisivim znacima nekadašnje raskošne ljepote, sjedjela je pored njega, na vrtnoj sjedeljki.

Marko ju je privukao sebi, čvrsto zagrlio, a onda izgovorio:

- Jasna, volim teeee...

Milija Pajković

Iz najnovije  knjige ,,Priče za pričanje“

Foto: privatna arhiva