Mnoga djetinjstva, ali i mladosti širom planete, obilježili su, između ostalog, i razni cirkusi - oni veliki, oni srednji, pa i oni mali!

U ljubavi prema njima cijeli svijet je bio ujedinjen i moglo bi se slobodno reći da je to bila i jedna od zajedničkih crta čovječanstva, nešto što ga je ujedinjavalo, nešto poput, recimo, umjetnosti ili muzike.

Tokom predstava, na tribinama cirkusa, nalazile su se cijele porodice, od onih najmlađih do onih najstarijih, koji su bili, tobože, pratnja ovim mlađim, ali ništa nijesu manje uživali u nastupima dresiranih životinja, mađioničara, žonglera, klovnova, akrobata, od svoje djece i unuka.

Bili su to trenuci potpunog bjekstva iz stvarnosti u jedan drugi i začarani svijet, u svijet vještine, obmane i bezbrižnosti, na prvi pogled veoma jednostavno, ali u isto vrijeme i složeno dvosatno skrivanje od svakodnevnih obaveza, briga, muke, bitke za ovo, borbe za ono, i to za sumu novca koju je mogao svako odvojiti i sebi priuštiti - vlasnici cirkusa su cijene prilagođavali i prema platežnim mogućnostima stanovnika varoši i varošica u kojima su boravili i poslije takve računice svako je bio zadovoljan.

Cirkus je, naravno, označio, obilježio i obojio vedrim bojama odrastanje i sazrijevanje mnogih generacija beranske doline i njenog okruženja. Obično je šareni autobus islikan slikama klovnova i životinja, pretvoren, ujedno, i u sobu za spavanje i u kuhinju, sa prozorčetom sa bankom kroz koji su se prodavale ulaznice, uplovljavao u beransko pristanište u kasno proljeće ili u vrijeme kad bi se ljeto sasvim rascvjetalo u svoj svojoj raskoši i to otud iz pravca Andrijevice ili Tivranske klisure, sve dok nije probijen magistralni pravac Beograd - more, sa tunelom Lokva na Cmiljevici.

Iza tog glavnog jezdila su i druga vozila - ona sa osobljem, sa ogromnom šatrom i metalnim djelovima za nju, ali i ona sa kavezima sa životinjama. U to vrijeme našim drumovima je krstarilo oko dvadesetpet poznatih cirkusa, da zauzmu svoja mjesta u raznim gradovima, na mjestima koja su bila predviđena za to.

A mjesto koje je bilo odvojeno za cirkus u Beranama, nalazilo se u glavnom parku, na lijevoj obali Lima, kod plaže kod mosta i nedaleko od one druge poznate kao Crevara,  na velikom betonskom platou ili krugu. Čim bi vozila polagano, kao barke, ušla u taj prostor, onda bi nastajalo munjevito raspremanje, kao ono kad, recimo, planinari pripremaju bivak.

Kuvarica je užurbano gotovila i raskuvavala hranu za ljude i životinje, majstori su vršili postavljanje šatre, pronalazeći pomoćnike i jevtinu radnu snagu među domaćim dokončijama, kojima je park bio drugi dom. Poneko od njih bi se već tada dogovorao sa mađioničarima da, uz izvjesnu nadoknadu, učestvuje u njihovim trikovima, naročito onim iz oblasti hipnoze.

Svoju računicu su imale i žene i djevojke koje su, mahom, dolazile sa strane, izdaleka. One su nestajale kao što su se i pojavljivale, čim bi cirkus otputovao dalje.

Da je u Berane stigao cirkus znalo bi se i prije nego li bi bile postavljene plakate na deblima platana i lipa kod zgrade suda, prije i nego li bi kola sa razglasom  obišla varoš i prigradska naselja.

U tim danima je nastajalo pravo praznično raspoloženje - masa mladih i starijih iz varoši, ali i iz sela, svečano obučeni, promicali su kroz glavnu ulicu, zakačivši uzgred poneku tulumbu, baklavu, krepmitu, šampitu, orasnicu, padobranac, alvu, smazavši ,,kačamak“, u poslastičarnicama ,,Rekord“, kod Miška ili Paza, zavisno od toga iz kojeg su se pravca bili zaputili.

Rijeka ljudi tekla je ka mostu, a onda je i naglo savijala kod ogromnih platana i lipa pravce u park, gdje su preko staza nasutim sitnim bijelim tucanikom stizali u svoje carstvo!

Posebno zadovoljstvo predstavljale su vožnje ringišpilom. U ta vremena leteći krugovi u korpama nijesu bili samo zabava za najmlađe - vozili su se često i mladići i djevojke. Mladić koji je bio potajno zaljubljen u neku djevojku, vrebao bi priliku da se uvali u korpu iza nje, kobajagi slučajno.

Kada bi vrteška dostigla veliku brzinu, onda bi se vješto primicao korpi djevojke, hvatao je i zatim bi je odgurnuo, tako da je dobijala još veći zamah, uz djevojčinu ciku i vijorenje njene duge kose, ukoliko je zaboravila da je veže ili umota maramom sa izvezenim cvjetićima.

Posebno provjeravanje takmičarskih sposobnosti posjetilaca ispoljavano je kod šatora gdje se pucalo iz vazdušne puške i kod onog sa loptama napravljenim od krpa uvijenih u čarapu i metalnim čašama. Što se tiče pušaka, njihovi nišani su bili tako sređeni da si mogao da budeš i svjetski prvak, ali metak sa mušicom rijetko je završao na onom mjestu plehane mete, koji je nudio lutku, flašu vina, pića, napolitanku ili nešto drugo.

Gađanje loptama od čarapa je bilo slično - trebalo je da se nekoliko puta obore sve metalne čaše poređane u kupu, a toliko je bilo zarazno da se čekao red, uz obavezne radoznalce i navijače. Jednom su iz jednog sela iznad Berana doveli nekog Grlja Duduka, visokog i krakatog momka, izuzetno dugih ruku, koje su umnogome ličile na mlatače.

Kad se Duduk naslonio na dasku i pružio desnicu ručerdu, nije mu trebalo mnogo da rasturi sve čaše na sve četiri strane. Pošto je to ponovio više puta, radnik je poslao za gazdu, a ovaj  je neosjetno izveo Grlja u stranu, tutnuo mu u ruke dobre pare i od toga dana ovaj se više nije ni pojavljivao.

Cirkuske predstave su se prikazivale dva puta dnevno; jedna je bila u ranim popodnevnim satima, a druga u dvadeset časova. Svih tih dana boravka u Beranama svaka je bila posjećena onako kako i treba i nije nikada bilo slobodnog mjesta.

Jednom, prilikom izvođenja tačke s majmunima, jedan je majmunčić, vjerovatno dresiran da kad uradi ono što se traži od njega dobije vodu, jer su ih zbog toga ižednjavali, kad je ugledao flašicu soka u rukama jednog dječaka, koji se bio naslonio na svoju majku i uživao, skočio je nenadano, a veoma hitro, na tribinu, uspentrao se do mališana i zgrabio je vješto flašicu; silno žedan odmah je počeo da pije iz nje, a onda je nastao plač djeteta, ali i njegove zbunjene majke, koja se zaplakala ne zbog flašice, nego zbog plača svojeg mezimca.

Započela  je besomučna trka za majmunom, a ostali njegovi saplemenici i drugovi,  najednom su se  razigrali i počeli začikivati, onako bezazleno, ponekog iz publike, po sopstvenom izboru. A birali su  koga će zadirkivati, baš kao da ih je neko na to nagovorio i kao da ih je neko i naučio koga će da izaberu.

Po običaju, umiješala su se i dva klovna, koja su od svega toga napravili istinsku lakrdiju, prave skečeve i posebnu predstavu, a dječak se smirio kad je dobio novu flašu i veliku čokoladu uz nju.

A majmuni, slonovi, afrički i obični pitoni, pudlice, konji, zebre, medvedi, tigrovi, leopardi, lavovi, boravili su u parku pored Lima, a djeca i odrasli su imali prilike da ih vide uživo. Tako je park postajao i Zoološki vrt, a kad su Beranci i Beranke odlazili na studije u Beograd, kad bi posjetili onaj najpoznatiji i najveći, na Kalemegdanu, nijesu se premnogo iznenađivali mnogim životinjama, jer su se mogli pohvaliti da su ih gledali dok su bili djeca i to u svojoj varoši.

Jedno od tih i takvih ljeta obilježila je i Evka Eva Ekert, Čehinja, djevojka od gume, koja je u Berane stigla sa jednim poznatim cirkusom, koji je okupljao najpoznatije zabavljače i akrobate.

Srednje visine, duge plave kose, svezane u konjski rep, građena kao  da je sa slike, a  lijepa kao upis, anđeoskog izgleda, s niskom bisera u ustima, s okicama plavim kao nebo, s jedno dvadesetak godina, ne više, izazivala je nevjericu onim što je činila od svojeg tijela, ali je proradio i pravi vulkan osjećanja naklonosti prema njoj od strane muškog dijela publike, a docnije i od ostalih mladića varoši i okoline.

Kad bi Evka prošetala glavnom ulicom, onako da ubije vrijeme ili da nešto potrguje, uvijek u pratnji ponekog od artista ili osoblja cirkusa, čekala ju je gungula mladića i momaka, sastavljena od svih onih koji su sebe smatrali muževnim i privlačnim, koji bi se tobože slučajno našli u njenoj blizini. Mnogi su uporno pokušavali da se poznanstvima sa onima koji su bili u njenoj pratnji, u stvari, zbliže sa Evom, ali je svima to bilo uzalud.

Ne zna se da li je Evka Ekert izazivala ljubomoru i zavist kod beranskih djevojčuraka i djevojki, od kojih su mnoge bile one prirodne domaće ljepote, ali je sigurno da su joj se potajno divile, što zbog njenog predivnog izgleda, što zbog onoga što je znala da uradi.

Kad je jedne zore cirkus iznenada odjezdio iz Berana, isto onako kao što je i dojezdio i kad je osvanuo prazni park, tako je i mnogima osvanula velika praznina u srcu.  A tu prazninu, tu pukotinu, nastalu i zbog odlaska cirkusa, te ljetnje razbribrige, ali ponajviše zbog odlaska Evke Eve Ekert, dugo vremena ništa nije moglo da nadomjesti, pa, čak, ni prorijeđeni dolasci nekih drugih cirkusa.

A u Berane odavno ne navraća nijedan pravi cirkus, nema ga ni u bližem, ni i u daljem okruženju, ali se zato, skoro svakodnevno, zbije neka tarapana, desi se neki cirkus, ali nimalo nalik na one iz našeg djetinjstva i naše mladosti.

Milija Pajković

Iz knjige ,,Priče iz njedara”