Kad spomenete bagrem ili, pak, neko drugi to učini, ono prvo što vam tada padne na um jeste - bagremov med!

Žut kao zlato, kao stara đačka gumarabika iz našeg djetinjstva, prozračan i veoma primamljiv naročito za mlađe naraštaje, pažljivo razliven u staklenoj tegli, propuštao je olako sunčeve zrake kroz sebe, dobijajući još više na nekoj posebnosti, jednostavno ostavljen ili ponekada i sakriven negdje na nekoj od visokih polica u ostavi.

Zatim se prisjetite i vojvođanskih prostranstava, a naročito onih obraslih gustom bagremovinom, mahom s obje strane beskrajnih drumova. Ta slika se utisnula u vaše sjećanje dok ste se vozili dnom Panonskog mora, onda kad vam je trideset kilometara na putokazu izgledalo sasvim suprotno od onih u vašem kraju, kad ste se peli, spustali, pa opet to isto ponavljali više puta i kad vam se činilo da ste to istovjetno rastojanje brže prevaljivali nego jedreći nepreglednom ravnicom, kad vam je izgledalo da tom vašem, a ipak ne tako dugom putovanju, nema kraja.

Bagrem, robinia pseudoacacia, listopadno je drvo, čiji su listovi perasto složeni, a čine ih preko desetak liski. Cvjetovi u grupama oblikuju viseće grozdaste cvasti koje veoma prijatno mirišu od kraja aprila, ako je topao, sve do poslednjih dana maja, a neki put se osjete i u junu. Raspostranjen je u svim našim krajevima i  ukrašava ih svojom bjelinom...  

Međutim, postoje i žive svoj život i posebni bagremi, oni iz jedne plodne  doline, oni iz Berana, krasne varoši u Crnoj Gori, koja s proljeća miriše na ljubičice, visibabe, jorgovane i, upravo, na bagremov cvijet, ljeti na lipe i u jesen na šljive, jabuke, kruške, dunje, na pekmez, a još docnije na nadaleko poznatu i pitku ,,šljivu“.

U novije vrijeme ti mirisi se pomiješaju i sa onim od ,,kruškovače“, ,,dunjovače“, ,,jabukovače“, a tu je ponešto i onih od ,,loze“, ispečene od grožđa sa loze razapete na metalnom ili drvenom krevecu ispred kuće kao da su nekakakvi čadori, a ispod kojih se često sjedi i dokonoše, ljeti do kasnu u noć...

Istina, bagrem nije bio premnogo zastupljen u beranskom kraju u ranija vremena, jer je zbog svojeg brzog razmnožavanja znao da guši i naprosto opkoljava ostalo rastinje, pa i da napadne pojedine livade i proplanke.

Zapadnim obodom doline, počev od padina Paklene sa Rudinom i Lokvom, spustaju se velike i plodne terase sve do lijeve obale Lima, a ona treća i poslednja, od Pešaca, preko Lušca do Doca, bila je travnata i gola kao neka ljepotica u nekom zaboravljenom viru neke planinske rječice, sasvim opuštena jer je znala da je niko ne može vidjeti.

Ta terasa pripada spomenutim naseljima, a njihova imanja pružala su se i nešto ispod, sudarajući se sa beranskim pšeničištima i voćnjacima. Sjeverni dio brda pripadao je starinačkom bratstvu Bogavac, stočarima nomadima, gdje su imali kolibe i torove. Po njima poneko to brdo naziva i Bogavsko. Bogavce su protjerali odatle, po nekom kazivanju, Turci i domaći muslimani, a po nekom neka jača i brojnija isto pravoslavna bratstva. Južni dio brda naziva se Pečičko.

Tokom Drugog svjetskog rata, prve tri godine, dok su u dolini boravili Italijani, izgrađeno je dosta zemunica za municiju, ponajviše u središnjem dijelu brda. Iznad, na lužačkim livadama  dugo su se mogle nazrijeti kamenom popločana postolja za minobacače. Inače, italijanski vojnici su bili poznati kao odlične nišandžije upravo na minobacačima - stariji mještani su pričali da su gledali kako vježbaju i sa tih postolja pogađaju metu postavljenu gore daleko na vrhu Paklene i na Rudini.

Poslije rata na brdu je postojalo pet utabanih staza - jedna iz pravca Doca, druga u pravcu mjesta gdje se vadila glina i pravile cigle, treća je bila Bekina provalija iznad vidljive stijene breče, gdje je uoči rata pronađena ubijena Beka Bukumira iz Lušca i taj zločin nikad nije rasvijetljen, koristili su je jedno vrijeme đaci,  četvrta je bila najviše u upotrebi i njome su hodili  pored učenika i učenica i mještani, službenici i radnici iz Lušca, peta je bila iz pravca stare pilane, kao nastavak Gornjoseljske ulice, a taj put prema podbjelasičkim selima se nastavljao preko Lušca.

Da bi stigli do varoši, do škola, preduzeća, ustanova, moralo se gacati kroz glinenu površinu na kojoj je poslije završetka pravljenja cigli, počela gradnja prizemnih kuća Novog Naselja, koje se snadbijevalo vodom iz pumpi. Kad nije bilo kiša prašina je carovala tim krajolikom, a kad bi zakišalo onda je trebalo istinsko umijeće da se ne zaglavi u blatu. Kad bi obijelilo te staze su se koristile kao mjesta za sankanje i to na šper ploči ili na đačkoj torbi, za one hrabrije bila je potaman za sličuganje, a i za skijanje.

Većina tih staza se, uz nekoliko novih, koriste i danas, dok su neke zarasle, a pored većine pojedini nesavjesni prolaznici i neki stanovnici obližnjih kuća bacaju smeće.

Na Mamića brdu, u Lušcu, iznad naših kuća, postojao je italijanski zemljani bunker, koji je tokom vremena potpuno obrastao u travu i koristili smo ga za okupljanje naše družine, ali i za sjednik sa starijima. Tu smo ostajali da zurimo u zvijezde, da čekamo prelet neke komete, nekog mogućeg letećeg tanjira, tu smo i smišljali planinarske pohode, kao i ugovarali loptačke utakmice.

Na tom mjestu je bujala naša mašta i cvjetao zanos. Sa nama je često bio i naš otac Milan, koji je kao iskusan stručnjak volio da se bavimo nečim što vrijedi. On nam je usadio i produbio ljubav prema čitanju. Pored prepričavanja sadržaja knjiga, tu, na tom čarobnom mjestu našeg djetinjstva, pričali smo i viceve, strašne priče, pjevali, svirali.

Zvuci harmonike, one prave i usne, kao i gitare, ispunjali su lužačke noći uz pogled na obližnje Berane, koje je treptalo od svijetiljki, a čekala nas je njegova glavna ulica sa čuvenim korzoom, sa koje se gotovo i nijesmo micali.

Jedan od prepoznatljivih mirisa našeg sokaka bio je onaj velikog razgranatog jorgovana, koji se širio uz istočni prozor naše stare kuće.

Nešto kasnije očev sestrić Momčilo Zika, gimnazijski profesor fizike, otud i njegov đački nadimak, riješio je da pošumi svoje brdo bagremom. Prije toga na njemu su postojale samo dvije velike jabuke petrovače i kruška sijerak. Naš otac ga je savjetovao da nije potrebno to da čini, jer se padina brda kosila, ali da ako već hoće to onda da napravi zasad šljiva debelica. Ipak, Zika je posadio bagreme koji su brzo narasli i cijeli kraj je mirisao na njihov cvijet, ali  su i napravili pravcijatu neprohodnu šumu, prošaranu trnjem.

Tako se pored mirisa voćaka, jorgovana i miris bagremovih cvjetova širio ovim dijelom Lušca i stapao sa onim sa padina brda iznad varoši.

Kad smo se otisnuli oko sedamdesete godine prošlog vijeka i nešto kasnije na studije u Beograd, na Zvezdari smo otkrili bagreme koji su nas podsjećali na naše, ali i na cijeli zavičaj; otkrili smo i kafanu ,, Beli bagrem“, s pogledom na Dunav i nepregledno banatsko prostranstvo, a poznatu nadaleko po jevtinoj ukusnoj hrani i po roštiljskim majstorijama.

Nalazila se na vrhu brda, u neposrednoj blizini astronomske opservatorije. Navraćali su šetači, sportisti, izletnici, porodice, zaljubljeni parovi i studentarija da se odmore, najedu i uživaju.

A evo kako su nastali beranski bagremi - tu negdje poslije pedesete godine neko se dosjetio da golet brda, koje je dugo koliko i varoš, a pruža se u pravcu sjever-jug, prekrije drvećem, a izbor je pao na pojedine četinare i, eto, na bagrem. Naša generacija učenika Druge osmogodišnje škole, ali i nešto starije koje su ponekada vodili u crepanu preko Jasikovca da pomažu radnicima, bila je zadužena da sadi sadnice bagrema i četinarskog drveća.

Nije nam bilo teško da na strmoj padini, predvođeni razrednim starješinama, sadimo sadnice i ne sluteći da će sve one docnije izrasti u pravu bagremovu i četinarsku šumu, koja će štititi  od odrona. Kasnije smo se kajali što nijesmo označili sadnice koje smo i zasadili da nas tako opominju na prolaznost života, na to kako nam se kače ljeta na leđa bez pitanja i opomene.

Nijesmo ni slutili tada da će te sadnice kad postanu bagremova šuma postati svojevrsni spomenik svima nama, i živim i mrtvim, svim onim koji su učestvovali u sadnji. A bagremi su postali sastavni dio tadašnjeg beranskog bitisanja - počelo se govoriti ,,idem u bagreme“, a u bagreme se išlo da se igra ,,stoje“, ,,žmure“, da se igraju partije pokera, ,,magaraca“, da se gleda kako narasta varoš, utakmica na stadionu koji se spustio stepenik niže, išlo se u bagreme i na prvi poljubac u vrijeme kad se ljubav krila, a prvi miris raskošnih cvjetova mamio je brojne pčele koje su svojim  zujanjem uspavljivali dokondžije ili one koji su voljeli da tu pročitaju nešto ili uče.

Pjesnici u pokušaju i pisci pisali su stihove i izvlačili rečenice kao harmonikaši ili frulaši kola, gledajući dolje  na kuće, njive, livade, voćnjake, zasade pšenice, a kasnije na svježe probijeni makadamski široki drum ka Andrijevici, Murini, Plavu i Gusinju, koji će se kasnije zaogrniti i asfaltom i postati jedna od prvih, ako ne i prva, zaobilaznica neke varoši u Crnoj Gori.

Uz te staze  između bagremova i borova su se peli, spustali i posjećivali nas kad smo se preselili iz grada u Lužac stric Božo, strina Bosa, sestre Bucka, Branka, Sonja i Rada, sa cegerom u kojem se obavezno nalazila kafa i šećer za baku i tetke, ,,milibrot“ kojeg je majstorski spremala strina, bilo je tu još koječeg, a svaka od njih je nosila po buket bagremovog cvijeta tako da je kuća bila ispunjena tim opojnim mirisom.

Bio je taj miris i nagovještaj skorog okončanja školske godine, početka razbribrige i čuvenog beranskog ljeta sa limskim i ostalim plažama, s šetanjima, s planinarenjem, s ,,kačamakom“, jardumom, igrankama, loptanjem...

Otvaranjem fabrika Berane je odjednom naraslo, ali pored takvog naseljavanja došlo je i do raseljavanja njegovog obodnog dijela. Nešto dalja i ona udaljena sela su opustjela, a nekako tada nastala je i tajna sječa bagremove i četinarske beranske šume.

Prije koji dan, slučajno sam se zaputio jednom od zaboravljenih staza bagremovog zabrana i odjednom me pahnuo miris njegovog cvijeta, onako kao kad sam bio dječak, onako kao kad sam bio momak, onako kao kad sam bio mladić. Zastao sam usred mirišljavog bjelila, kao kad na planinarenju zastanem ispod grana prekrivenih snijegom i ledenicama, pun neke svježine, radosti, ushićenja zbog tih podsjećanja.

Ubrao sam grozd cvijeta s prvog bagrema i zagrizao jedan cvijet isto onako kao kad samo bili djeca i kad smo brali s onih stabala koje su ranije generacije sadile, jer su u šumu ili park, kako vam god drago, utkane generacije,  godine i dio nečijeg djetinjstva i mladosti.

Iz mirisa cvijeta koji me tako zapahnuo, kao da je miris mora, izronili su likovi onih koje sam znao, a koji nijesu više među nama, počev od najbližih, pa preko školskih i ostalih drugova i drugarica, onih koji su posadili svoj bagrem, pa i onih koji još hode po zemlji, ali rijetko ili gotovo nikako ne navraćaju u svoj zavičaj, koji su odrođeni i koji su zaboravili da imaju svoje drvo, da imaju svoj bagrem i koji ne slute da ih miris bagremovog cvijeta zove i traži...

Miris beranskih bagremova je nešto što mora da iziđe iz same lubine, iz najdubljih virova duše i srca svih onih koji su ih i zasadili tih davnih srebrnasto-kolačastih godina, kad su u sadnice udahnjivali svoje dječačke želje i snove, kad su priželjkivali nešto novo i drugačije, kad je vaseljena treptala od beskrajnog bremena svjetlosnih godina čije su iskrice iskrile i iznad beranske doline, kad su plovili  mjesečinom pokušavajući da se otisnu u nepoznate predjele, pa čak i na planete koje su sami izmislili i na kojima su postavili svoj red i poredak, na koje su vodili samo one odabrane i koji su to bili dobrano zaslužili, kad su sanjarili o tome da pronađu zakopano blago o kojem su slušali od svojih starijih koji su u potaji izgovarali te tajne, kad su tražili način kako da se spuste do samog jezgra zemlje i tamo u njenoj tajnovitoj utrobi pronađu nove gradove, sela, neku posebnu civilizaciju od koje će mnogo toga spoznati i primjenjivati kad se vrate gore na površinu, u svijet sasvim suprotan od svega toga, ali koji su oplemenjivali koliko su mogli i koliko su umjeli svojom maštom, svojim igrama, ćaskanjima.

Taj miris treba da se stopi i postane jedno sa onim stvarnim i tako sjedinjen treba da ih porazbudi, izbaci iz učmalosti, iz nezajažljive trke za novcem i bogatstvom, trgne i natjera da stignu do svoje začarane šume bagremova, dok je još vrijeme, onamo gdje će ih miris cvjetova omamiti i vratiti u svijet lepršavih uspomena i prisjećanja koja su stopljena sa tim mirisima, zasigurno ljekovitijim od svih ljekova, ljekarija i tableta na koje su navikli, vratiće se tako u jedan svijet koji su nemilosrdno, a bez ikakvog valjanog razloga odbacili.

Pokušaće u toj čarobnoj vilinskoj šumi prepunoj mirisa četinara i obilnog bagremovog cvijeta da pronađu svoja izgubljena djetinjstva, svoje izgubljene ukućane, rođake, kumove, prijatelje, školske drugove i drugarice, učitelje, nastavnike i profesore, svoje prve poljupce, svoje prve stihove, svoju prvu prozu, zagubljena beranska čuvena ljeta sa svim mogućim čarolijama.

Nekome će sve to izmamiti smiješke i osmjehe, nekom neizbježnu sjetu prošaranu s pomalo tuge, a skliznuće i pokoja suza, jer je to mjesto gdje to niko neće vidjeti, ali će se sigurno svi vratiti tamo odakle su i došli kao novi, sasvim preporođeni, s željom da se  prvom zgodnom prilikom opet tamo i vrate.

Tamo na svoj početak!

Jer život je samo krug, krug koji nema putanju od tačke a do tačke b, nego samo jednu jedinu u kojoj je sve odavno sažeto i zaokruženo, jer život je u stvari i balon, a ako ga ne ispunite onako kako treba i onim čime i treba, bez obzira na to da li ste imali tušta i tma djece ili nijeste imali i jedno, bez obzira jeste li bili bogati ili siromašni, poznati ili nepoznati, kad odjednom raspukne iz njega će izaći samo - NIŠTA...

Milija Pajković

Iz najnovije knjige ,,Miris bagremovog cvijeta“

 Foto: Milija Pajković