Prije nešto više od tri decenije, jedna od tada rijetkih veza krajnjeg sjevera sa centrom i dalje, bila je standardna autobuska linija Rožaje - Nikšić - Rožaje.

Sa rožajske stanice, tačno u 07.15 svakoga dana, polazio je autobus "Ivangradprevoza". Od Berana, odvozio je putnike prema Bijelom Polju a odatle dalje, preko Mojkovca i Kolasšna do Podgotice i Nikšića. Putujući tako, da bi prekraćivali vrijeme, putnici bi nametali razno-razne razgovore. Nekada nevažne, često šaljive a ne rijetko i one ozbiljno polemičke.

Razgovaralo se o ljudima, o komšijama o dnevno aktuelnim dogadjanjima, i ko zna još o čemu, što se kaže, onako bez dnevnoga reda. Moglo je to tada tako jer su se putnici većinom poznavali što je nametalo osjećaj spontane prisnosti i ljudskog neobaveznog razumijevanja.

Vidno dotrajali autobus beranskog "Ivangradprevoza" dužio je iskusni majstor Avdulah Košuta. U tom i takvom autobusu, spontano kao putnici, družili su se Rožajci, Beranci, Bjelopoljci, potom Mojkovčani, Kolašinci a po vrhu Podgoričani i Niksićani i to kako koji, svakoga dana od jutarnjih do kasih popodnevnih sati.

Sve i da se u kakvom slučaju to htjelo, takvu družinu bi bilo teško namjerno sakupiti. Ali kada je već tako, može se zamisliti, uz neizbježno "presjedavanje" majstora Avdulaha, koji su se i kakvi razgovori vodili pri takvim putovanjima može se samo zamisliti i pretpostaviti.

Neizbježno, stvarala su se nova poznanstva, otkrivala davno zaboravljena kumstva, događaji i puno toga što će se kasnije pretvoriti u lijepa pamćenja.

Znao je Avdulah da tada sudiju Veliju (pisac ovih redova) u bjelopoljskom Višem sudu čekaju ozbiljne sudijske obaveze, pa kada rijetko prikasni, da ga na uštrb svog vremena sačeka sa polaskom. Znao je takodje da ga na njegovom peronu u Beranama čekaju isto tako redovni putnici Beranci, bjelopoljski sudije Tadiša, Milić i Marinko i oni drugi što su službom bili vezani potrebom ranog putovanja.

Zbog svega toga, između majstora i njegovih putnika, vremenom su se stvarali odnosi međusobnog uvažavanja, iskrenog prijateljstva i ljudskog druženja, što je trajalo i traje.

Jednoga jutra, na rožajskoj stanici u tačno predvidjeno vrijeme, majstor se uparkira sa nekim vidno izraubovanim autobusom. Kao i uvijek, pripremajući se za polazak, požali se Veliji: "hladno je vrijeme, nekako upalih motor, ali mi sa kumplukom nešto nije u redu, imam smetnje kada mijenjam brzine". Takvi problemi su za Veliju, kako bi se kazalo, bili "špansla sela", pa je zbog kvara na autobusu i obaveza koje ga čekaju, postao zabrinut.

Ali, majstor, da nije majstor, ne bi se ni zvao majstorom, što bi kazali ljudi - i za tu priliku, kako reče, ima rješenje. Obraćajući se sudiji Veliji (sa kojim je bio i generacija u nižim razredima škole) kaza:

"Znas šta sudija, ja ću riješiti problem ali ako se slažeš uz tvoju pomoć. Ovu držalicu od metle ću kroz ovaj otvor na patosu kanapom povezati sa polugom kumpluga. Tvoj zadatak je da tu sa zadnjeg sjedišta radiš ono što ti ja kazem".

Bez pogovora, sudija odloži svoju službenu tašnu, prihvati se metline držalice i kanapa.  I tako, sudija pozadi, majstor Avdulah naprijed za volanom, sa još nekoliko putnika krenuše na put preko Turjaka ka Beranama.

Po dogovoru, uz putovanje, kada majstor podigne ruku, sudija poteže držalicu sa kanapom, što mu dodje isto kao kada se nogom stisne kvačilo, a pošto majstor polugom menjača promijeni prenos i spusti ruku, sudija potom spusti potegnuto. Svoju ulogu kumpluga, sudija je obavljao u zoni zadnjeg sjedišta autobusa tačno iznad motora, tako da tu sinhronizovanu "igru" majstora i sudije, niko od putnika nije primijetio i sve tako do beranske stanice.

Za kratko vrijeme, autobus je zamijenjen pa su majstor i sudija bezbrižno, ali sada sa ispravnim menjačem, sa ostalim putnicima nastavili putovanje.

Valja znati, da svako vrijeme ima svoje ljude i njihovo vrijeme, ali čini se, da je to vrijeme kada je majstor Avdulah, sudiji povjerio a ovaj prihvatio da obavi odgovornu ulogu kumpluga i menjača autobusa, bilo vrijeme nekih dobrih ljudi.

Na žalost, danas medju nama nema Tadiše, Milića i Marinka, pa je ostalo da se majstor i tadašnji sudija sada advokat, uz povremene susrete prisjete događaja, minulog vremena i ljudi koji su obilježili njihovo trajanje.

Ovo podsjećanje posvećujem mojim sada pokojnim prijateljima i kolegama Tadiši Rmušu, Miliću Radovaniću i Marinku Rmušu.

Velija Murić

Autor je advokat