Stanovao sam na Crvenom krstu. Zgrada je ličila na šetača: ravnog krova, usečenih zidova, visoka  kao da je, doista, iskoračila, na samom vrhu brežuljka, i stala da razmisli na koju stranu da krene.

Njeni prozori i kapci bili su isto što i džepovi na odelu šetača. Džepovi su se otvarali i zatvarali, prema potrebi - kako je dolazio sumrak, ili svitanje, ili vetar, ili sunce. Iz njih su provirivale glavice stanara, mojih suseda.

U jednom takvom džepu, zamislite, obitavao sam i ja – kukavni miš. Ko bi to od mene očekivao: da imam rupu u koju mogu da pobegnem. Da imam krov nad glavom! Zaista, nečuveno.

Izgleda da sam bio zaboravljen: tu, u tom smrdljivom džepu. I od ljudi i od boga.

Soba je bila tesna, duguljasta. Imala je svega sedamnaest kvadrata: osam uzduž i nešto više od dva popreko. Svake večeri sam merio korakom tih nekoliko metara. Mirisala je na kreč, mokraću i parketnu mast; iz zidova je hlapila vlaga. Kolale su stepenice. Jedva sam disao. Ali meni to nije smetalo: bio sam već privikao. Zadržavao sam dah u grudima i razmišljao: pa ta moja prokleta rupa nije za ništa drugo sem da se bacaju u nju češalj, četke za kosu, neoprane košulje, klupče sa iglama, opušci, čarape, zgužvane maramice, ogledalca, mašne... O, majko moja, gde ja to živim?!

Crni šetač, moj Vlasnik, zavlačio je ruku, u kasnim večernjim časovima, u džep i posezao za nečim što mu je bilo potrebno. Ruka je padala na moju glavu: prebirala po temenu, po kosi, vratu, zaušnicama, podočnjacima. Gotovo da me je škakljala. Bio mi je prijatan taj dodir, to slučajno milovanje. Poduzimala me je slatka jeza, poriv, od boka na bok. Bio sam se zaželeo nežnosti, stiska, poverenja, od kako sam ovde odbačen i zgrčen. Nikad u životu nisam ništa lepše osećao.

Između mene i Ruke odmah se uspostavila nekakva veza, tajni odnos. Ja bez nje nisam više mogao, ona je nalazila razonodu u meni. Gledao sam je kako se poigrava mnome i kako je zadovoljna, pa sam uživao u tome.

Ruka je sad počinjala da me hrani. Donosila je kolače, voće. Semenke. Ja sam jeo njene zalogaje, pio njene sokove. Sjajna je to bila hrana. Nisam morao više da žvaćem prazninu, da mljaskam žute opiljke duvana. Ponovo sam, čini mi se, postajao čovek. Daleko su iza mene bili dani kada sam morao da ležimm u brlogu, tunjavo i sustalo, kao svinja, i da hrčem. Sa prašinom i smradom u nozdrvima. I da ništa ne mislim. Da: ne mislim.

Sada sam razmišljao o svojoj Ruci. Brinuo sam za nju, patio, sekirao se. Pitao sam se kako joj je, da li nešto oseća, ko je štiti, ko je vaspitava. Do u najmanje sitnice zamišljao sam njen život: kako se umiva, kako čisti nokte, kako stavlja prsten na prst, kako navlači rukavicu, kako otvara vrata, kako polazi u šetnju, kako obavlja poslove, kako se vraća kući, kako seče hleb, pije mleko, kako navlači zavese na prozore. Čas sam je video na jastuku ispod nečije glave, čas u nedrima, a čas na krilu kako drži decu. Po pokretima Ruke pogađao sam da li je nešto boli, da li je nervozna, da li briše suze ili zadržava smeh. Strašno me je kidalo kad bih je primetio da je ravnodušna: sve sam drugo mogao da otrpim od svoje Ruke, ali to ne. Dešavalo se da uđe kod mene, počne da traži po džepu neku stvarčicu, rezač za nokte, šibicu, ili čačkalicu - pa najednom zastane. Udrveni se. Lepo vidim kako stoji na rubu i odmara se. Odsutna, nikakva. Ne oseća moju blizinu, ne dodiruje moje telo, kožu, ne primećuje moju uzrujanost.

Tada me uhvati smrtni strah. Pobojim se da me Ruka ne ostavi, ne izneveri. Skočim u panici i stanem da gruvam pesnicama u grudi:

Šta ako me moja ruka odbaci? Le-le. Le-le. Šta ako ostanem bez njenog oslonca, bez potpore? Nedajbože! Daleko od mene bilo. Opet bih morao da budem miš-

Moja ruka je ponekad ostvaljala u džep papiriće, svoje zabeleške. Po tim zapisima znao sam kuda se kreće, sa kim se druži, kakva joj je okolina. Iz njih je vidno koga voli, koga mrzi, koga podmićuje, kome sprema zamke, kome se sveti, kakve metode primenjuje. I najednom sam spazio: pa moja Ruka je važna! Moćna! Jedna od najsnažnijih u gradu! Nju svi poznaju! Svi je se boje, svi joj se klanjaju! Tra-la-la!

I, kako to već biva tamo kod vas, prihvatio sam onu vašu: ruku koju ne možeš slomiti, poljubi je.

Počeo sam da ljubim svoju Ruku. Ljubio sam je, potresno, strasno, iz sve snage, iz petnih žila, dok ne zapuca iza ušiju. Cimao sam je na prste, stvaljao je u usta, balavio, ujedao, grizao. Gotovo histerično i bezumno. Sve do miline i strahopoštovanja. U svojoj ništavnosti upućivao sam joj molbe, pohvale, šaputanja. Pokajnički i sagrešiteljno. Uzdizao sam je do božanstva. Tu gvozdenu i milosrdnu Ruku, tu Ruku upravitelja i ukrotitelja. Ruku spasiteljicu.

Ali - the...Neki me baksuz uvek prati. I kad dobro mislim, ispadne naopako.

Šta mogu. Izgleda da nisam nizašta u životu. Ni u čemu ne uspevam. Balvan. Ponovo se javlja moja stara mana. Eto, vidite li: ne umem da poslužim ni kao udvorica.

Priznajem: nisam daleko stigao. Jednoga dana moja Ruka me je iznenadila. Malo je to reći - prenerazila. Prosto me je zatekla na spavanju. Bio sam zbunjen i nespreman.

Naglo je uletela u džep i stala da me premeće, zahuktalo. Kao da sam je bio nečim uvredio. Kotrljao sam se od jednog kraja džepa do drugog, i u sebi bogoradio: o, bože, šta mi to sprema? Na kojoj krivini će me sačekati i uloviti?

Tada me Ruka zgrabi, kao trunku. Izvadi krckalicu za orahe, rastvori njenu požudnu čeljust i stavi me u procep. A potom pritegnu snažno, mengleski.

Rasprskoh se u paramparčad. Tvrd, a šupalj iznutra. Zbog crva koji me sve ovo vreme jeo. Zbog mučnine koja se bila nakupila u meni.

I ne dadoh glasa od sebe.

Radoslav- Lalo Pajković

Iz knjige ,,Tlačitelji“

Priča preuzeta iz 29. broja časopisa "Nova Sloboda"