Preko puta džamije je bila crkva, podignuta 1913. godine, poslije Prvog balkanskog rata „ono kada je Rožaje prestalo biti tursko, odnosno kada je Rožaje postalo crnogorsko“. Tačnije, kad je tursko postalo, pusto tursko.
Crkvu je komunistička, tada nova, vlast srušila 1946. godine. Poodavno te vlasti nema, novu crkvu su Rožajci, pravoslavci i muslimani, odnosno, dobri ljudi, napravili na drugom mjestu…
Da je Rožaje dobra čaršija u kojoj žive dobri ljudi je opšte mjesto moje priče i ako budem pomalo patetičan to je zato što želim da budem pomalo patetičan. Čini mi se važnim citirati Ničea koji kaže “Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjecaju“ .
Ideja ove priče je licni pokušaj „planiranja prošlosti“ tj. da se vratim nekih stotinak godina unazad, nadam se da ne zvuči pretenciozno. Volim Rožaje zimi, nekako mi logično da ove dvije imenice budu u jednoj rečenici. Znam da rožajsko zimsko sunce može da prevari oko i stvori iluziju koja nam učini onako kako želimo a ne kako uistinu izgleda, odnosno, da postavi više pitanja nego sto može da ponudi odgovora.
Dakle, sa Gradine pogled dobacuje do vrhova odlomljene Hajle koja kao da drijema iznad Rožaja, u sumaglici se nazire i Dermando koji živi sa svojom legendom. Ispod dođe Ibarac koji se blago, sve kao da neće, spušta do samog Ibra, što kao konopac opružen, presijeca ovu dolinu na dva nejednaka dijela.
Ibar u Rožaje dolazi iz samog zdrijela klisure, doduše kratke, koja počinje kod Dimiškinog mosta a završava se, već u Suhom polju, idući kroz čarsiju i postepeno se spuštajući u kaskadi gdje se u dubokom koritu gubi ispod Ganića krša, Ibar vjekovima upija u sebe i odnosi sve boli i radosti ove čaršije.
Danas Ibar trpi i ćuti i odnosi svu našu prljavštinu i sramotu. Sa lijeve se strane uliva Lovnička rijeka, na ušću ovih plahovitih voda je prije više od dvije hiljade godina nastala antička naseobina, kažu istorijski izvori. Ibar odlazi i prestaje biti rožajski taman ispod Gradine, šteta da ga nismo opjevali, neki drugi jesu mi nismo, nažalost.
Desno od Gradine pogled ide od „Ibrahimove i Aldemarove homore” pa preko Šušteri i Ikovače do Čukara koji čuvaju leđa starim rožajskim mahalama uz Lovničku rijeku, sve do Hurija. Brda koja čuvaju leđa rožajskim mahalama uz Ibar nemaju imena, ne znam zašto ali nemaju.
Lijevo je Brezovačko brdo sa svojim nikad istraženim i do neprepoznatljivosti zaraslim grudobranima i kulama, neke od mnogih civilizacija koje su prolazile ovim krajevima. Lijeva strana je oivičena Bandžovim brdom koje je dobilo ime po nekom Bandzu koji je za turskoga vakta obilazio rožajske mahale udarajući u goč za vrijeme Ramazana.
Bandžovo brdo je bila jedna ogromna livada, danas te livade nema, pojele su je stotine kuća koje su uz i niz to brdo napravljene. Iza Bandžovog brda se vide Ahmica i Žlijeb i uvijek opasna Kula.
Kad spustim pogled a ono ispod mene, puklo Rožaje, gledam insanluk rožajski. . Ispod mojih nogu ko stražari stoje dva krečnjačka klika po kojim je ova čaršija i dobila ime, malo niže vidi se krov Ganića kule iz koje se vodila politika ove čaršije skoro dva vijeka. Tek nedavno su je restaurirali, više od 60 godina je bila zaboravljena.
Svima teret, do pola srušena i napuštena “kao majka loših sinova“ što bi rekao moj haver Sulejman Kujević u jednoj od svojih pjesama. Repliku Ganića kule imamo na mjestu gdje nikad nije bila, dobro je, pristala je za muzej grada. Uzvodno od kule sa lijeve strane Ibra prostire se mahala sa kaldrmom prekrivenim sokakom.
Tadašnji stanovnici Rožaja su pravili kuće do sokaka, rezultat tog meraka je da je stvoren privid prenatrpanosti kućama. Zbog toga mahala u estetskom i funkcionalnom smislu izgleda kao da je izgradjena u šeher koy maniru (do sokaka kuća a iza kuće čair).
Mahala je, inače, svojevrsna „kontrolisana sredina“ gdje su svi rodjaci, odnosno, brastvenici ili su na neki drugi način povezani. Na vrhu mahale. Dukat. Drvena džamija. Kučanska. Oduvijek je tu, prosto se podrazumijeva. Mahalska džamija koja živi sa svojom istorijom i tradicijom. Izgradjena je u osmanskom stilu, generalno ista kao i kad je napravljena prije više od dvesta godina.
Lijevo od džamije je Barmahala koja ostavlja Ibar i nastavlja svoj hod, sunčanom stranom uz Lovničku rijeku oko koje je i nastalo Rožaje. Centar gornje čaršije je tabor (vojna) džamija Sultana Murata drugog sa turbetom šejha Muhameda Užičanina i askerskim grobljem.
Napravljena je 1450. godine. Ispred džamije je uredjen kaldrmisani trg kojem je najpreče dati ime trg imama , zato što su tom kaldrmom hodili prvi turski imami koji su živjeli tu blizu, u nekadašnjem sokaku Imamovića.
Preko puta džamije je bila crkva, podignuta 1913. godine, poslije prvog balkanskog rata „ono kada je Rožaje prestalo biti tursko, odnosno kada je Rožaje postalo crnogorsko“. Tačnije, kad je tursko postalo, pusto tursko. Crkvu je komunistička, tada nova, vlast srušila 1946. godine. Poodavno te vlasti nema, novu crkvu su Rožajci, pravoslavci i muslimani, odnosno, dobri ljudi, napravili na drugom mjestu.
Gornja čarsija je bila centar zbivanja u vjerskom, političkom, društvenom i trgovačkom smislu i kako se čarsija popunjavala dućanima i magazama tako se po njenim obodima uz Lovničku rijeku počinju formirati mahale koje su ponajviše zbog malog prostora u estetskom smislu izgledale nekako abdulhamidovski, skoro kao stare stambolske mahale pored Bosfora.
Rožaje čine mahale, kuće, magaze, hanovi , dućani i sokaci a ponajprije ljudi koji se smjenjuju u vremenu koje stoji a prolazi.
Posebna priča ove čarsije su rožajska groblja, ima ih četiri, tri muslimanska i jedno pravoslavno. Sa Gradine groblja se vide kao spomenici prolaznosti ovog dunjaluka i podsjetnik da nas čeka smrt, koja vječnost znači. Svakom od nas će mujezin sa uboda tanane munare kad dodjemo na red pročitati ime.
Rožajska groblja su slika da je smrt normalna stvar, zato i groblja izgledaju kako izgledaju. Ovu priču završavam naslonjen na zid Gradine i kao da gledam sebe kako odlazim, očiju punih Rožaja, putem kojim svi moramo proći… Na kraju tog puta odgovarat ćemo za ono što smo na tom putu radili.
Zlatko Tutić