Znate li- koliko u Ivangradu ima disko-prostora?! Nikoliko. Dobro ste pročitali. Nema ih. Bio je jedan u „Beranama“ ali se on brzo pretvorio u ugostiteljsko-muzičku komediju. Ostalo, kafane i kafići. Zaigra nekad neki pijanac i niko više. I, nigdje više.
A, vjerujte, dobro bi bilo da ih ima. Da se naša mladež tu otarasi ogromnog viška još ogromnije svoje energije. Znojenje od igre je pjesma pri onom koje mu dođe kao prateća pojava konjaka. Inače, dijalog mladih je „zabataljena rabota“ odavno, pa neka se bar đuskanjem „ispričaju“. Ali, gdje? E, imali bi gdje, ali treba te prostore pronaći, organizovati disko-igranke. Dakle, treba se sjetiti. No, to je tek ovdje mnogo mučno. Znači li to sve- zbog igranke! U gradu, izgleda- da. A zamislite, u našim selima je mnogo bolja disko- situacija. A nekad?
Seoske igranke su bile pravi poljoprivredni rusvaj, s gašenjem „ćora“, negdje pri „kraju balade“. Za njih se živjelo makar nedelju dana prije, a ono što se događalo u dotrajalim školskim prostorijama ili privatnim kućama bilo je, sjećate li se, čista egzotika. Folklor za priču, prepun usijanih pogleda udvarača i đilkoša, a učitelji i drvni tehničari bijahu „momci na glasu“. Momke su pratili stričevi, a cure ujne. I, pjevalo se. Da se ne bi zaboravilo, sviraj to opet, živote!
A sada, sve je manje igranki, a sve više igara. Na vino nijesmo ni navikli. A o hljebu se sve zna.
Strogo nevaspitani vozovi
Od svih bajki, one o domaćem vaspitanju su, zaista, najnezamjenjivije. Možda ne bi bilo tako da su bajke djeca čitala sama, nego su im ih uvijek drugi čitali. Najčešće roditelji, što nije preporučljivo.
A naš zemljak Drago Š. je, ne svojom krivicom, bio sam u kupeu. Jedva je čekao da stigne do Beograda. Da oposli nešto u glavnom gradu i vrati se. I, da bi mu vrijeme brže prošlo, počeo je da razmišlja. Prvi put, ozbiljnije. Bolje rečeno, odlučio je da se malo, u dokolici, sjeća.
I, sjetio se. Sjetio se očevih riječi: „Sine, pazi se u putu. Ne diraj nikoga. Nemoj, slučajno, da se potučeš ili, ne daj bože, ukradeš nešto. Sirotuj, trpi, ali sve- mirno“.
Razmišljao bi naš sugrađanin još, da nije, iznenada, u kupe ušao dječak i jednostavno mu naredio da ustane sa sjedišta. Sjećao bi se još mnogo čega, bar do Kosjerića, da u hodniku nije nastala neopisiva gužva, jer je patrola „namirisala“ neke opasne švercere.
Pa, šta je sad ovo? I ovi tipovi imaju očeve! Ili su ih imali. Da li su i njima govorili kao meni? Čiji je otac pogriješio? Izgleda, mene je moj pogrešno vaspitavao! Ovako je naš čovkek pitao samog sebe. Odgovore mu je davao voz sa svojim predstavama, što su se u njemu besplatno odigravale.
Biće, najprije, da nešto s vozovima nije u redu. Da su oni nevaspitani. I to strogo. Pa ne smiju i ne mogu da „urade“ nešto da valja. Eto, otuda oni kasne, sudaraju se, prevoze kvarljivu robu...
Dragu je jedino ostalo da otvori prozor i- pljune. Ali, brzo je zatvorio.
Plašio se vjetra.
Blagoje Korać
Objavljeno 1991. godine
Preuzeto iz 38. broja časopisa „Nova Sloboda“
