Uz Bistricu, pa preko Lubnica i pored Suvodola, eto ih- Kurikuće.

Ne postoji seoce, selo, varoš, varošica, velegrad, ne samo kod nas, nego u vaskolikom svijetu, a da nema pored onih časnih, poštenih, pametnih, mudrih, moralnih stanovnika i one sasvim suprotne od tih.

Ja ga pamtim iz dana kada sam bila djevojčica – sa treninga u sali u Haremima, s priprema na koje nas je vodio. Bio je stariji od nas, ali nikada iznad nas. Hrabrio nas je, razumio našu mladost, naše hirove i prohtjeve. Bio je jedan od nas, a opet uzor svima. Takvi ljudi ostave neizbrisivi trag. Oni prolaze da bi drugima otvorili put.

Od trenutka otkad izmigolji iz zagrljaja protočnog Plavskog jezera, visitorskog vilinskog ogledala, ispod brezojevičkog mosta, i zaputi se na daleki i neizvjesni put ka Crnom moru,

Nijesam bio na izvoru Botancu godinama. Možda i previše godina. Posljednji put sam ga vidio tek u prolazu, kad sam išao kod Mośa D., i davne 2012. godine, dok smo snimali kadrove za dokumentarno-reportažni film o arheološkom lokalitetu Gradina.

Grad koji tri decenije  baštini tradiciju međunarodnog festivala Poezije i vina, sam po sebi romantični je poetos tog božanskog ukusa koji se tu, na vinogorju obala Drave, vjekovima kuša. Od Rimljana pa  do danas.

Od danas postaju ništavni svi organi stare države i okupatora.