Stanovao sam na Crvenom krstu. Zgrada je ličila na šetača: ravnog krova, usečenih zidova, visoka  kao da je, doista, iskoračila, na samom vrhu brežuljka, i stala da razmisli na koju stranu da krene.

I dan danas zatrepere po nebu moje sobe kao nekakav odbljesak davnih vremena, pored ostalih i posebne knjige, šarenih korica i raširenih stranica, sa divnim crtežima, naročito pred spavanje,

Prođu tako godine, toliko toga što vam se činilo da je mnogo važno mine, a onda, iskrsne nešto, reklo bi se - obično i davno zaboravljeno... i dobije čudni neki smisao.

Sipi kišica; oktobarska, bečka; ni nalik onim kišama Vita Nikolića koje beskrajno tutnje po Nikšiću... I kiše su ovdje nekako drukčije;  tanušne, tihe...

Za Šareni kamen sam čuo poodavno, obilazeći Gornja sela, prolazeći kroz tada brojne katune, ali i od onih žitelja tog kraja koji su se docnije naselili u beranskoj dolini.

Prije nešto više od tri decenije, jedna od tada rijetkih veza krajnjeg sjevera sa centrom i dalje, bila je standardna autobuska linija Rožaje - Nikšić - Rožaje.

Kad spomenete bagrem ili, pak, neko drugi to učini, ono prvo što vam tada padne na um jeste - bagremov med!