Stigla je iz Beograda u Berane sa prvim danima jula, početkom šezdesetih ljeta sada već prošlog vijeka, onda kad su uveliko utihnula školska zvona, onda kad su lipe počele da šire svoje omamljujuće miomirise, onda kad je Lim dobio boju očiju najljepše pastirice i vile,

Tih sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka u Njegoševoj ulici, u centru Nikšića na dijagonalnoj liniji od nekih stotinak metara stolovahu, između ostalih, tri kultne radnje – „Astra“ i „Planika“, radnje obuće i „Jugoplastika“, radnja plastične galanterije.

Uvijek, subotom.

Nema restoranske berze na kojoj se ne bi ovaj Dinar visoko kotirao i tražio. Vrijednost njegovih "akcija" ima posebnu dimenziju koja snažno nadrasta komercijalni kontekst.

Ljeto; šezdesetih. Zajagrilo. Tada studenti, Miladin Ćulafić Dine i pisac ovih redova, skoknusmo do „Politike“, u Cetinjskoj 1, da vidimo Dušana Kostića, pjesnika, znamenitog reportera beogradskog lista.

Vladeta Vlatko Vukićević, kojeg je poneko iz njegovog bližeg  okruženja, zvao i Glumac, pošto se bavio glumom u jednoj zanimljivoj studentskoj pozorišnoj grupi,  

“Ne, ne pričamo drugačije da bismo se razlikovali. Pričamo kako nam duša diše. Jer jezik nije samo riječ. To je krv, pogled, zavjet. A identitet se ne bira. S njim se rađa. I s njim se gordo živi”.